Obraćam vam se sa jednim pitanjem koje je ujedno i prijedlog/inicijativa. Naime, u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini mnogi ljudi koji su se vratili vjeri na način koji je drugačiji od tradicionalnog bošnjačkog načina prakticiranja vjere, našli su se u problemima sa kojima se ne susreću drugi vjernici. Mnogobrojne predrasude, verbalni napadi, medijsko šikaniranje i dr. doprinijeli su i doprinose izolaciji ljudi koji su drugačiji i koji ne nailaze na razumijevanje okoline. Treba spomenuti da nerijetko takvom odnosu doprinose i sami ljudi protiv kojih su upereni spomenuti napadi i predrasude, što je, po mom mišljenju, najviše rezultat nedovoljnog obrazovanja, kako vjerskog tako i svjetovnog. Naravno, to ne znači da drugi vjernici nisu na meti napada različitih protiv vjere nastrojenih strukutra. Svi vjernici u BiH osjete manje-više posljedice antiislamskog aktivizma vremena u kojem živimo i stoga se ovaj
tekst odnosi na sve njih u smislu pogleda na alternativu koja nam je tako potrebna.
Nije mali broj slučajeva ljudi koji su za vrijeme minulog rata u BiH ”žestoko” prihvatili vjeru, boreći se lavovski protiv nepravednika-dušmana BiH i njezinih dobronamjernih građana, a koji su u postratnom ambijentu ostali izgubljeni, prepušteni sami sebi, bez mogućnosti obezbjeđenja egzistencije za svoju porodicu, izloženi strašnom pritisku kojem su mnogi i podlegli pa su se odali alkoholizmu, bludu i drugim porocima, ili su napravili kompromise s vjerom, izbjegavajući vjersku eksponiranost (da se ne razlikuju puno od većine neizlaženjem u kafiće, nerukovanjem sa ženama, nenaklanjavanjem namaza itd.).
Ovo svoje zapažanje plasiram samo iz jednog razloga: zašto neko ko je u mogućnosti ne pokreće neki projekat u kome će svako onaj ko želi moći da vrijedno radi i komotno prakticira svoju vjeru (u smislu da može na vrijeme obaviti namaz, da ne radi na radnom mjestu sa ženom kojoj nije mahrem i obratno, i sl.) pri čemu bi takav projekat bio u skladu sa zakonima države, potpuno transparentan javnosti i dostupan i onima koji nisu u vjeri ali žele da pošteno rade i zarađuju za svoju porodicu. Takva radna mjesta trebalo bi obezbijediti i za muškarce i žene. Zamišljam sliku jednog takvog kolektiva u kojem radnici vikendom bivaju pozvani na zajedničko druženje u prirodi, u kojem se mališanima radnika za vrijeme mubarek dana organizuju priredbe, uručivanje paketića, gdje radnici stječu životne prijatelje i sreću srodne duše.
Spomenuti problem nedostatka obrazovanja mogao bi se riješiti različitim vjerskim i svjetovnim kursevima, radionicama, seminarima i sl. U planiranju i organizaciji takvih radnih kolektiva trebalo bi uključiti razne kadrove vjerskog i svjetovnog obrazovanja. Mislim da ovo nije idealiziranje. Mislim da bi ovo bila alternativa sadašnjem položaju vjernika o kojoj već mogu da vidim prilog na nekoj svjetski poznatoj TV stanici kao svijetlom primjeru u BiH, a koji se vezuje za islam i muslimane.
Ono što mi ovom prilikom naumpada jesu određene tvornice, kao npr. tvornice namještaja i proizvoda od drveta, zatim poljoprivredne zadruge za proizvodnju organskog povrća i voća kao i mliječnih proizvoda, krojačke tvornice za žene, štamparije, tvornice ambalaže, građevinske firme, projektantske i grafičke kuće, trgovine, ugostiteljski objekti itd. Struktura takvih tvornica/kolektiva treba biti detaljno organizovana u pogledu svakog radnika, tako da ne ostane prostora za bilo kakve devijacije u radu, a problemi koji bi se pojavili rješavali bi se sistematski, konstruktivno i mudro.
Nedavno sam čuo za jedan sličan takav projekat koji pokreću bivši borci ARBiH koji žele da kupe veće poljoprivredno zemljište na kojem bi bivši borci, koji su oboljeli od PTSP-a, proizvodili organske proizvodi. Da li zaista treba da se desi nešto loše da bi se pokrenule neke stvari, da li je mogao i prije da se pokrene jedan takav projekat pa da možda ne dođe do bolesti kod mnogih bivših boraca koji su ostavljeni na cjedilu i čije vrijeme neiskorišteno prolazi, što dovodi do toga da iman slabi i šejtan prokleti prilazi te dolazi do psihičkih bolesti – pitanja su koja se neminovno nameću. Rad je jedna od osnovnih potreba čovjeka. Ali ne rad po bilo koju cijenu, već rad u kojem će čovjek moći da realizuje svoje vjerske potrebe i potrebe ljudskog dostojanstva.
Nadam se da će ovaj mail naići na pozitivan prijem kod vas i da će izazvati reakcije u pravcu onoga o čemu sam pisao. U takvoj nadi želim vam svako dobro i es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!
nuhefendic@gmail.com