(Harem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, može se od sada pohvaliti i novim gigantskim suncobranima. Njihov izgled iz daljine neodoljivo podsjeća na nizove ponosnih palminih stabala neke od medinskih oaza. Posjetioci ovog svetog mjesta, dok uživaju u hladovini ove „nove plantaže“, ne mogu a da se ne prisjete vremena kada je ovu svetu građevinu zaista okruživao prirodni palminjak od čijih se grana prvi puta i pokrio njen krov. Zavirimo u povijesnu bilježnicu grada Medine i pokušajmo sebi dočarati kako se ona osjećala kada su se ovi zadivljujući suncobrani prvi puta otvorili.)
Es-selamu alejkum. Zovem se Medina i najbolji sam grad na Zemlji. Već duže vrijeme posmatram uskomešanost vrijednih radnika u dvorištu Vjerovjesnikove džamije. Uvijek ga nešto dorađuju i uljepšavaju. I tako, jednog dana uskliknuh oduševljeno: „Gle… Ponovo palminjak u Poslanikovoj avliji!“
Istina dosta je drugačiji od onoga koji je dočekao našeg Plemenitog, sallallahu alejhi ve sellem. Sjećam se graje i pjesme toga dana. Pješčani putevi su podrhtavali zbog mnoštva koje je izašlo u susret njemu, voljenom Muhammedu. I srca su tada podrhtavala u ushićenju. Djeca su se smijala i optrčavala oko majki. Odrasli su bili ponosni zbog gosta koji uskoro treba da ih počasti svojim prisustvom. Kada je poslanička noga stala na moje tlo i ja sam zadrhtala. Bila sam odabrana. Moja zemlja postade blagoslovljena. Od kako u mene kroči najbolji čovjek svih vremena nikada me više ni ne napusti. Njegov život ga dovede meni, a njegova smrt to potvrdi. Sada moja utroba čuva najčasnije biće, a moja leđa nose njegovu kuću i mesdžid njegov.
Slavljen neka Si Gospodaru! Slava islama bijaše tada mlada, mnogoobećavajuća ali slaba. Kao učenik na početku svoga znanstvenog puta. Ali u meni ona stasa i postade učenjak koji podučava druge. Slava islama, izvor islama, njegov dom… to sam ja. Fejha, Taba, Tajjiba, Medina… Poslanikov mili dom. Osvijetljena njegovim dolaskom. Počašćena njegovim ostankom.
I ko me to još u svemiru ne poznaje? Ko još to nije čuo za mene, a da me nije poželio posjetiti?
Nakon što palmine grane pokriše tek sagrađen mesdžid on postade htijenje kome srca lete i traže k’ njemu puteve. Milioni ljudi sada, u tihoj žudnji, snivaju o meni. Oni se i bude maštajući o meni. Koga će od njih Uzvišeni odabrati da me stvarno i posjeti? Ne znam. Ali sam se toliko puta osvjedočila vrelim suzama oproštaja. Jer niko nikada nije bio moj gost, a da pri odlasku ili čak pri samoj pomisli o rastanku nije svoja prsa natopio suzama.
Neki od njih odlučiše i ostati. Zavoliše me i ja ih zavolih. Ali kako se prava ljubav poznaje tek u iskušenju i oni tako dođoše na ispit. Nešto od vreline, hladnoće, neimaštine, bolesti, uznemiravanja… oni osjetiše. Onima koji se stpiše, koji ni riječ, mrsku svome Gospodaru, ne izustiše, a kamoli da neko djelo sramno uradiše, njima dođe nagrada za ono što otrpiše. Rajsko utočište od Milostivog Allaha kao nagradu dobiše. A još za života svoga to što im najmiliji zavičaj postadoh bješe im dovoljno da zluradom šejtanu u lice se nasmiju: „Nema toga iskušenja kojim ćeš nas odvratiti od života u Poslanikovom najmilijem gradu.“ – poručuju sretnici.
Neka se raduju, vesele i srećom neka odišu stanovnici ovih palminjaka. Oni su Allahovi štićenici. Allahovim obećanjem oni su pobjednici. A ima li pouzdanijeg ugovora od onog sklopljenog sa Allahom?! Ko bude želio zlo stanovnicima ovog svetog tla, Silni će ga kao so u vodi rastopiti! Dedžalu će zabranjene biti ove ulice kojima je nekoć koračala Ahmedova noga. Vandalskim pripadnicima naroda Je’džudža i Me’džudža zabranjene će biti ove kuće što su u komšiluku Ebul-Kasima.
Gospodaru moj, hvala Ti za zaštitu koju pružaš mojim stanovnicima. Molim te, učini me ugodnom onima koji me posjete izdaleka. Pusti me mirom da pojim klanjače ovog Harema. Neka ih hladovina ovih „novih palmi“ osnaži za podnošenje svih životnih nedaća. I još, ne dozvoli onima koji zabranama Tvojim pokušavaju ubrzati svoj put k’ meni, ne dozvoli im nikada da čistoću moju oskrnave. Amin.