Medijsko raspamećivanje Bošnjaka

Zloupotreba Allahovih blagodati
No, ima ljudi koji zloupotrebljavaju te blagodati, pa umjesto da jezik i pero koriste kao izvore i sredstva spoznaje na kojima se temelji i gradi kultura i civilizacija, oni ih pretvaraju u ubojito oružje kojim siju smutnju i nered u društvu. Flagrantan primjer zloupotrebe spomenutih blagodati su islamofobični i antibošnjački bh. mediji (FTV, Slobodna Bosna, Dani, Oslobođenje) i njihovi novinari koji ne samo da su jezik i pero sveli na puko sredstvo komuniciranja, što je po Adornu ponižavanje i obezvređivanje jezika, već su ih u potpunosti dehumanizirali i pretvorili u alatke za psovanje, vrijeđanje i sataniziranje drugih ljudi, širenje atmosfere linča i sijanje mržnje, razdora i straha. I što se više predizborna kampanja u BiH zahuktava, njihova pera postaju sve otrovnija i poganija. Glavna meta su im istaknuti bošnjački političari, intelektualci, vjerske vođe i biznismeni, zbog čega ne žale novca, truda, papira i mastila, u njihovom stigmatiziranju. U tom smislu izjednačili su se sa Radovanom Karadžićem koji je svojevremeno, huškajući Srbe protiv muslimana, govorio: ”Ubijajte im pamet!” Do koje mjere su zaslijepljeni mržnjom prema spomenutim kategorijama i ličnostima, svjedoče i bezočni napadi na Fahrudina Radončića, reisul-ulemu Mustafu ef. Cerića, akademika dr. Muhameda Filipovića i druge bošnjačke intelektualce. Tako Senad Avdić u Slobodnoj Bosni, osim što napada na Radončićev moralni i intelektualni lik, on se ruga i njegovom fizičkom izgledu ističući kako ima ”patuljaste prste koji su nasađeni na kratke krivudave ruke”. Naziva ga ”malim vrtnim crnogorskim patuljkom” i ”šejtanom na vrhu igle/tornja Fahrudina Radončića”. Na kraju, maksimalno čerečeći njegovu ličnost, konstatira kako se ”golim okom, i iz aviona vidi da je Radončić bolestan čovjek”, i kako je on ”karikatura  u svakom pogledu, ljudskom, profesionalnom, obiteljskom, poduzetničkom”. A u poznatom komunističko-ateističkom glasilu, Oslobođenju, Radončića bjesomučno vrijeđa deklarirani ateista Enver Kazaz, koji ga između ostalog naziva ”fašistom, mikrofašistom, šovinistom”. Čoporativnom napadu na bošnjačke intelektualce koji misle svojom glavom, pridružio se i Marko Vešović koji se u Danima, po ko zna koji put, ustremio na ličnost dr. Muhameda Filipovića i u ritualnom zanosu svoju iracionalnu mržnju iskazao kroz nekoliko neartikuliranih i blasfemičnih rečenica. Vešović veli: ”Dok u Nezavisnim novinama gusla o ‘genijalnom Vuku’ i miluje Mileta po testisima, u tekstovima pisanim za Bošnjake Tunjo o Srbima govori kao rasista”. Zatim, pozivajući na linč, nastavlja: ”Ovdje kažimo: nije sva nevolja u tome što beg nekažnjeno budalesa i pritom glumi ‘univerzalnog čovjeka’ iz Renesanse, već i u tome što će nekažnjeno budalesati još deset godina”, i završava tvrdnjom da je Filipović: ”Sav život ostao dosljedan nepismenjak, poluintelektualac, lažov, prevrtljivac i podlac.” Šta se zapravo krije u pozadini svih tih napada, psovki i uvreda na račun Bošnjaka? Samo naivni i neupućeni će povjerovati da je to odgovor i reakcija na Radončićeve fašističko-šovinističke izjave i nedavne ”napade” na voditeljicu Dušku Jurišić. Očigledno je da je tu posrijedi nešto sasvim drugo. Naime, radi se o tome da komunističko-ateističkoj bratiji čija ideologija je, uostalom kao i fašizam, utemeljena na jednoumlju, smeta to što među Bošnjacima ima intelektualaca koji znaju, smiju i hoće stati u odbranu nacionalnih, vjerskih i drugih vrijednosti, prava i interesa svoga naroda. Islamofobi su, u bivšem komunističkom  sistemu, navikli na muslimane koji su krotki kao janjad, koji povijaju kičmu i glavu, poput  Dizdarevića, Pozderaca, Abdića, Avdića, Ahmetovića, i koji su, u odnosu na svoje nadređene komunističko-ateističke vođe, posebno ako su Srbi i Hrvati, niži i prezreniji od sićušne travke, navikli da uvijek budu gaženi i ponižavani. To su tipovi ljudi čije je stanje pjesnik ovako opisao:

Islamofobima smetaju osviješćeni Bošnjaci
I kada se na političkoj sceni i općenito u javnom životu pojavi Bošnjak s ponosom, koji nije travka, već visoko i čvrsto stablo, oni to ne mogu podnijeti i onda se, koristeći se makijavelističkom logikom i ne birajući sredstva, jer se Boga ne boje, a ljudi se ne stide, trude da to stablo što prije sruše, iz korijena iščupaju  i pogaze kao travku. A ukoliko im to ne pođe za rukom, onda na najperfidniji način pokušavaju ukazati bh. javnosti, posebno Bošnjacima u čijoj je bašči niklo to stablo, kako je to zapravo korov, kako mu je krošnja drsko razgranata, kako zaklanja vidik, pravi hladovinu, ne bi li njih same ubijedili da ga sruše, a da se onda oni sa strane smiju i likuju. Nema sumnje da je Fahrudin Radončić kao političar, pored reisul-uleme Mustafe ef. Cerića, nakon rahmetli Alije Izetbegovića, jedan od rijetkih Bošnjaka koji je otvoreno stao u odbranu bošnjačkog identiteta i koji se hrabro suprotstavlja svima koji nasrću na taj identitet i kojem je stalo da njegov narod bude nacionalno i vjerski u potpunosti osviješćen. A upravo to smeta islamofobičnom i antibošnjačkom elementu  kao trn u oku. Jer, za njih je nacionalno buđenje i osvješćivanje opasno samo kod Bošnjaka i ono se odmah poistovjećuje sa rigidnim nacionalizmom, šovinizmom i fašizmom s onu stranu Drine. Za njih je fašizam i šovinizam ako se javno kaže da se multietničnost i pluralizam gaje samo u mjestima gdje su Bošnjaci većina i da pored toga, neki od pripadnika drugih konstitutivnih naroda, zloupotrebljavaju tu blagodat i aktivno i otvoreno se uključuju u huškačke akcije protiv uglednih Bošnjaka. A nije fašizam i šovinizam izjava patrijarha Irineja o muslimanima, pa bezbeli zbog toga FTV o tome ni riječi nije kazala, nije fašizam to što muslimani u Stocu žive pod režimom apartheida, nije fašizam kad Hrvati u Posušju ubiju navijača Sarajeva i kada hrvatski navijači otvoreno na ulici uzvikuju: ”Balije, ovo je Hrvatska!” Nije fašizam to što su Srbi i Hrvati, tamo gdje su većina, ogradili teritorij krstačama i što su Bošnjaci tamo građani drugog reda, što se u gradovima sa hrvatskom većinom vihore zastave države Hrvatske, a ne Republike Bosne i Hercegovine, i o tome spomenuti mediji ne pišu i ne govore niti šalju specijalce da hapse stvarne fašiste i rušitelje države koji su de facto otcijepili taj teritorij. Nije fašizam to što novinari iz spomenutih medija, Ebu Hamzu i njegove zatvorske sapatnike, koji su krv prolijevali za ovu državu dok su se oni skrivali po podrumima, nazivaju Afroazijatima i teroristima iako niko u ovoj državi i izvan nje nema za to nijedan dokaz. Po njima, ne predstavlja rušenje državnog poretka to što je Damir Kaletović izjavio da je sukob Armije BiH i HVO-a počeo napadom Armije na HVO. U iole normalnoj pravnoj državi takav zlikovac davno bi bio iza rešetaka, ovako je on taj koji s kamerom u ruci ide sa specijalcima da hapsi nedužne ljude po bošnjačkim selima. O fašizmu i šovinizmu komunističko-ateističke klike i njihovom permanentnom rušenju naše države, mogle bi se napisati čitave studije, ali smo naveli samo neke primjere kako bismo objasnili pozadinu njihovog medijsko-političkog rata protiv Bošnjaka.

U islamu cilj ne opravdava sredstvo
Da ne ispadne da smo maliciozni i nepravedni,  treba spomenuti i primjere zloupotrebe jezika od strane ”Avaza”koji je Senada Avdića i ostale novinare koje smo spomenuli, nazvao ”alkoholiziranim novinarskim pobačajima”. Zatim je nastavio sa uvredama napisavši da je Senad Avdić ”lažni antifašista i moralna spodoba”, ”moralni monstrum, takvo moralno smeće i čovjek bez imalo duše i mozga…”, ”muha podrepuša”, ”bolesno, iskompleksirano, moralno smeće” itd. To se ”Avazu” ne bi smjelo dešavati. Prije svega zbog toga što su vlasnik ”Avaza”, Fahrudin Radončić, kao i Avazovi novinari, muslimani i kao takvi ne smiju sebe izjednačiti sa nevjernicima i na uvrede i psovke odgovarati istom mjerom. Ako tako budemo radili, onda se postavlja logično pitanje u čemu je razlika između vjernika i nevjernika?! Nas islam uči da budemo ponosni, a ne oholi, hrabri, a ne pokvareni, i da se za istinu, pravdu i naša prava borimo samo argumentima, jer onaj ko ima dokaz i argument, nema potrebe da vrijeđa sagovornika, odnosno protivnika. Mi se kao muslimani moramo truditi da nam u cjelokupnom životu uzor bude Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, jer samo tako ćemo dati puni doprinos afirmaciji istine i pravde, i predstaviti sebe i islam u pravom svjetlu. A evo kako je on postupao u sličnim situacijama. Naime, jedanput je grupa Jevreja naišla pored Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i umjesto pozdrava rekli su mu: ”Essamu alejkum”, tj. ”smrt (otrov) tebi!” Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, samo je odgovorio: ”Ve alejkum!” – ”i vama”. Nije čak rekao samo alejkum, što bi značilo, smrt vama, a ne meni, već je smrt kao činjenicu i izvjesnost  potvrdio svima, i sebi i Jevrejima, jer smrt niko izbjeći ne može. Za razliku od Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Aiša, r.a., reagirala je onako kako bi svako od nas reagirao u toj situaciji i uzvratila im je riječima: ”Smrt vama i neka ste prokleti!” Tada joj je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Polahko, Aiša, budi blaga, jer Allah voli blagost u svemu.” Onda je ona upitala: ”A jesi li čuo šta su oni rekli?” Rekao je: ”Jesam, i odgovorio sam im, i to je dovoljno.” Osim toga, mi to sebi ne smijemo dozvoliti zbog našeg naroda kojem se već sad, pred početak političke izborne kampanje, uveliko razvlači pamet od strane islamofobičnih medija i njihovih političkih aduta i mentora, tako da izgleda obezglavljeno i izgubljeno. Na prljavu kampanju odgovarati istim metodama znači ubiti u Bošnjacima duh i svaku nadu u bolje sutra. Bošnjački političari koji vjeruju u Allaha i kojima je istinski stalo do Bosne i Hercegovine i prosperiteta našeg naroda i svih građana u BiH, moraju se nametnuti dobrim programom, istinskom moralnošću i moraju biti strpljivi na tom putu. Tada će narod prepoznati kvalitet i uvjerit će se da sve što rijeka nosi ne pripada rijeci i nije korisno za ljude. I kada prođe silna halabuka i poplava, mulj koji je plutao po vodi naći će se na vrbama uz obalu gdje mu i jeste mjesto, a rijeka će i dalje ponosno teći svojim koritom i koristiti ljudima.

Saff, br. 262