Piše: Admira Malagić
Začelo se u tijelu jedne radosne žene, pune ljubavi prema svemu. Radovalo se i zajedno s njom čekalo taj dan kada će jedna drugu ugledati… kada će ugledati plod svog srca. Zar postoji ljepši susret na ovome svijetu od toga! Zar naš Gospodar nije i nas i ono u našim utrobama učinio veličanstvenim znakom! Zar svi ne ostaju zaprepašteni i sa oskudnim objašnjenjima kada sa čuđenjem gledaju razvoj te male grude mesa od koje se pohlako naziru glava, ruke, noge, od koje kasnije nastane ovaj nezahvalni čovjek.
Ja sam od početka obećavala da neću biti takva. Kada je moj dragi Gospodar naredio melekima da mi udahnu dušu, moja je mama zamolila da mi Svemogući Allah dadne ono najbolje – iman, da me učini od Svojih pokornih robova, onih koji Mu mnogo ibadet čine. Zaista sam to i radila, stalno sam bila na sedždi, molila, zahvaljivala, zikrila, a nisam se mogla dovoljno zahvaliti samo na blagodatima koje sam uživala u maminom stomaku. Tako je sve lijepo i savršeno stvorio moj Gospodar za mene. Mislila sam da svi ljudi, koji su bili gdje i ja, kada izađu iz maminog stomaka samo ibadete Milostivom. Radovala sam se i sa nestrpljenjem iščekivala svoj susret, svoj dan, koji je, po meni, svim ljudima bitan ne zbog datuma, već zbog toga što su se uvjerili kolika je milost njihovog Gospodara, koji ih je stvorio da Mu ibadet čine.
Dani su prolazili. Razvijala sam se iz stadija u stadij. Razvile su mi se ruke i prsti. Pitala sam se, zbog čega ih je moj Gospodar stvorio savršene ako ne zbog toga da budu opomena ljudima da Ga iskreno mole, a zar ima boljeg prijatelja i boljeg slušaoca od Milostivog. Molila sam za mamu, jer sam osjećala da je zabrinuta. Nisam mogla razumjeti zbog čega se nije mnogo radovala. Prolazili su dani. Bila sam uz mamu i čuvala je. Nisam znala kako da je drukčije utješim osim da joj kažem: Draga mama, ne žalosti se i ne tuguj, zaista je Allah s nama.
On nas čuva i pazi na nas bolje nego što ti paziš i brineš o meni. Zar ima ljepša zaštita!
Počeo je rat u Palestini. Sa svih strana padaju granate. Panika. Ljudi bježe. Ostavljaju kuće, imetke. Nema struje, vode.
– Šta ćemo sada? – upita neko.
– Ne znam, osloni se na Allaha – ču se ozbiljan glas muškarca koji je htio da sakrije tugu.
– Brinem za bebu…
– Bit će dobro – hrabri me, mada…
Zlikovci ne odustaju, nije im dosta što sa svih strana gađaju tim ubitačnim granatama, žele da njihovi vojnici uđu među narod i da počine još masakra i zlostavljanja.
– Da pobjegnemo nekuda – čuje se tih plač.
– Kako se osjećam bespomoćno, zar ni svoju bebu ne mogu da zaštitim. A tako sam puno maštala, kovala planove o njenoj budućnosti, o sreći… Zar je teško biti čovjek pa željeti drugome što i sebi? Zašto nas ubijaju? Šta hoće od nas? Možda su ljubomorni na našu čistoću, kojom nas je darovao naš Gospodar. Možda hoće da nam otmu spokoj, mir koji oni uzaludno traže.
– Ne znam – odzvanja u tišini.
Čuje se jaka detonacija. Prozori su osvijetljeni. Možda je došla struja. Ne, nije. Našu zgradu gađaju, nije bilo vremena za priču. Čuju se brzi koraci. Svojim tijelima pokušali su da zaštite bebu. Ona je čvrsto stisla svoju glavu uz stomak da joj još jednom kaže da je voli. Allah ih obje čuva, štiti. Poniženi… Gdje je ponos koji su nam u emanet ostavili mudžahidi Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, koji su oslobodili ovaj predio? Šta se to dešava sa muslimanima!? Zar nismo sami krivi zbog svojih poraza, patnji? Zar mi nismo ostavili Allahovu knjigu, zaboravili na Allaha?
– Allah, Allah – začuo se glasan krik.
Tišina. Od prelijepe zgrade nazirale su se samo ruševine. Bože, pitali su se ljudi koji su prolazili, zar ova zgradi nije bila od betona, jedna od najljepših u gradu. Kako smo sa žudnjom gledali u nju, divili se, voljeli je. Mislili da će vječno da bude tu. Bože! Kako nas to podsjeća na dunjaluk. A kako je brzo nestala, ugasila se jer u njoj više nije bilo života.
Barem su tako mislili. Jedno malo srce još je kucalo zatrpano ruševinama. Srce male Šehide, tako joj je mama dala ime.
Odjednom mi je postalo ružno, mamino srce je sve slabije kucalo. Nestalo mi je hrane. Šta je ovo? Ne razumijem… Ja hoću svoju mamu, hoću da je vidim…. Više nisam mogla da dišem… sa maminim zadnjim otkucajima gasilo se i moje srce. Ono nije htjelo, otimalo se, pa zar život tek nije trebao da počne za njega. Kad je trebao, počeo se gasiti. Ostalo mi je još malo snage. Molim Allaha za svoje roditelje da im oprosti grijehe, molim Ga za sve muslimane koji pate na ovom dunjaluku. Molim Ga da uzdigne islam i muslimane. Plačem, gladna sam. Koliko je još gladne muslimanske djece na ovom dunjaluku? Molim Allaha da uništi zlotvore, to mi daje snage, da ih ponizi snagom i žestinom muslimana i njihovog islama. Ja Rabb, snagom islama i muslimana! Kako mi je lijepo u srcu od te rečenice, osjećam olakšanje, sreću. Odoh svome Gospodaru, Milostivom, Samilosnom….