Abasijski halifa Ebu Džafer el-Mensur bio je impresioniran Malikovom ličnošću i divio se njegovoj inteligenciji i znanju, tako da je poželio da ga učini simbolom vjerske vlasti u tadašnjoj islamskoj državi i da natjera ljude da slijede samo Malikov mezheb, njegove fetve i pravna mišljenja. O tome je imam Malik pričao: ”Jedne prilike bio sam u posjeti kod halife Ebu Džafera el-Mensura i dok smo mi sjedili i razgovarali, neki dječak je čas ulazio, čas izlazio iz sobe. Halifa me upitao: ‘Znaš li ko je ovaj dječak?’ Rekao sam: ‘Ne znam.’ Odgovorio je: ‘To je moj sin i znaj da on osjeća veliko strahopoštovanje prema tebi.’ Zatim me je pitao o nekim stvarima koje su se ticale halala i harama, pa kada je dobio odgovor, rekao je: ‘Allaha mi, ti si najučeniji i najpametniji čovjek kojeg poznajem.’ Odgovorio sam: ‘Vođo pravovjernih, nisam ja najučeniji čovjek.’ Na to je on vrlo ozbiljnim tonom rekao: ‘Jesi, samo to kriješ. Ako me Allah poživi, ja ću narediti da se tvoji pravni odgovori i decizije zapisuju kao što se mushafi prepisuju i čuvaju, poslati to u sve krajeve islamske države i obavezati sve muslimane da slijede tvoj mezheb.”’ (Imam Ez-Zehebi, Sijer E’alam en-nubela, VIII/55) Nakon tog razgovora halifa Ebu Džafer el-Mensur zahtijevao je od imama Malika da napiše djelo po kojem će muslimani raditi. Iz te inicijative nastalo je poznato Malikovo djelo ”El-Muvetta” koje je on pisao više od dvadeset godina vršeći neprestano korekcije i klasifikaciju hadisa.
Odbio nametanje svoga mezheba muslimanima
Ono što nas posebno zanima jeste stav imama Malika u odnosu na El-Mensurov zahtjev. Naime, on se uopće nije složio sa halifinim prijedlogom da se ljudi primoraju na slijeđenje njegovog mezheba i u tom smislu mu je rekao: ”Vođo pravovjernih, ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, razišli su se na različite strane svijeta i muslimani su uzeli od njih islamsko znanje koje su im prenijeli.” (Ibn Tejmijje, Medžmu’ul-fetava, XXX/79) U drugoj predaji zabilježene su njegove riječi koje treba zlatnim slovima zapisati i dobro zapamtiti. On je El-Mensuru rekao: ”Vladaru pravovjernih, do muslimana u različitim krajevima islamske države došle su mnogobrojne predaje. Čuli su mnogo hadisa i prenijeli mnoštvo predaja po određenim pitanjima, i svako je uzeo i prihvatio islamsko znanje koje je do njega došlo. Oni po tome rade i tome su čvrsto privrženi bez obzira na razilaženja kod učenjaka. Ako ih natjeraš da ostave ono u šta čvrsto vjeruju da je ispravno, to će im teško pasti. Zato ostavi ljude da prakticiraju ono što su prihvatili, odnosno ono što je svaka pokrajina ili oblast prihvatila kao svoj mezheb.” (Et-Tabekatu-l-kubra, I/441) To je izuzetno važan i veličanstven stav iz kojeg moramo uzeti pouku. Taj stav dobija još više na svojoj težini ukoliko se uzme u obzir činjenica da su kroz islamsku povijest postojale dvije podjednako važne skupine učenjaka i kada su one na visini zadatka, onda se muslimani ne moraju bojati za svoju budućnost. Prva skupinu čine oni učenjaci koji su uživali simpatije i veliki ugled kod halifa, namjesnika i drugih visokopozicioniranih ličnosti u političkom i vojnom vrhu. Oni su takve učenjake učinili sebi bliskim i njima su se obraćali za sva šerijatsko-pravna pitanja. Primjer takvog učenjaka je imam Ez-Zuhri koji je uživao veliki ugled kod halifa iz Emevijske dinastije. Druga skupina učenjaka su oni koji su uživali veliki ugled kod običnog naroda i koje je narod neizmjerno volio, slušao njihova predavanja i slijedio njihove fetve. I na osnovu kur’anskog zahtjeva: ”I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih” (Enfal, 46), obje skupine trebale su i trebaju raditi na tome da se ljudi okoriste onim što im je Allah podario. Alim koji je blizak vladaru mora na carskom dvoru braniti čast i ugled drugih islamskih učenjaka i opovrgavati glasine koje često kruže u vladajućim krugovima o pojedinim učenjacima, a sve to s ciljem da halifino srce, ili u našim uvjetima srce muslimanskog vladara i predsjednika bude čisto u odnosu na muslimane, a posebno u odnosu na alime i daije, i da izgradi lijepo mišljenje o svim svojim podanicima, te da se istinski o njima brine. A učenjak koji je našao mjesto u srcima običnih ljudi mora također iskoristiti tu blagodat i spriječiti muslimane, kroz svoja predavanja i islamski odgoj, od ružnog govora i misli o drugim islamskim učenjacima, treba ih upozoriti da ne ogovaraju i ne vrijeđaju učene ljude i da ne slušaju ono što pojedini pokvarenjaci prenose i pričaju o njima, tako da narod izgradi lijepo mišljenje o svojoj ulemi. Jer, o kakvom se dobru uopće može govoriti u muslimanskoj zajednici ako postoji jaz između islamskih učenjaka i običnog naroda i obrnuto. Također, iskreni učenjaci mogu biti stubovi ravnoteže u muslimanskom društvu, iskreni savjetnici i posrednici između vladara i podanika. Zatim, alimi moraju biti izaslanici koji će smirivati situaciju i biti sredstvo za jačanje džemata i islamskog jedinstva, koje je utemeljeno prije svega na principima vjere i ostvarivanju onosvjetske nagrade, ali i na ostvarivanju prosperiteta i dobara ovoga svijeta. Malikovo odbijanje da iskoristi vlast i vladare kako bi njegovo mišljenje i njegov mezheb vrhunio u islamskoj državi, znak je njegove razboritosti, pronicljivosti i dubine pogleda, ali isti tako i znak istinske pobožnosti i odricanja od lažnog dunjalučkog ugleda, jer je bio uvjeren da je bolje i trajnije ono što je Allah obećao istinskim vjernicima na ahiretu.
Stav imama Malika o izgradnji Kabe na njenim starim temeljima
Poznato je da je Kaba kroz burnu islamsku povijest rušena više puta. Između ostaloga, nju je srušio Abdullah ibn Zubejr kada je osvojio Mekku i proglasio se halifom, s ciljem da je sagradi na temeljima na kojima ju je sagradio Ibrahim, a.s. Zatim, kada je Hadžadž ibn Jusuf porazio i ubio Abdullaha ibn Zubejra i zauzeo Mekku, on je srušio Kabu i povratio je na temelje iz vremena džahilijjeta, na kojima ju je zatekao i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je halifa Ebu Džafer el-Mensur čuo hadis od imama Malika koji prenosi Aiša, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Aiša, da tvoj narod nije nov u islamu i da nije blizak vremenu džahilijjeta, ja bih naredio da se Kaba sruši i da joj se doda ono što joj je oduzeto. Spustio bih je potpuno na tlo i napravio bih dvoja vrata, istočna i zapadna, i postavio bih je na temeljima na kojima ju je izgradio Ibrahim, a.s.” (Sahihul-Buhari), poželio je također da sruši Kabu i da je vrati na ibrahimovske temelje. Na to mu je imam Malik rekao: ”Vođo pravovjernih, savjetujem te u ime Allaha da ne pretvaraš Allahovu kuću u igračku u rukama vladara, tako da kako koji dođe na vlast, ruši je i postavlja na ove ili one temelje. Bojim se da će Kaba na taj način početi gubiti vrijednost u srcima ljudi.” (Et-Temhid, X/50) Ebu Džafer ga je poslušao, tako da je imam Malik bio uzrok da se sačuva svetost Kabe i zatvori put onima koji su je željeli uzeti kao dokaz svoje moći i vladarske samovolje.
Prvo se osposobi za muftiju, pa onda izdaji fetve
Ebu Nuajm u svom djelu ”Hiljetul-evlija” kao i Zehebi u ”Sijeru” spominju da je Malik rekao: ”Nisam izdao fetvu dok mi sedamdeset učenjaka Medine nije dalo potvrdu da sam sposoban za to.” (Hiljetul-evlija, XVI/316) Također je rekao: ”O tome sam između ostalih pitao Rebiu ibn Ebi Abdurrahmana i Jahja ibn Seida i oni su mi naredili da izdajem fetve.” Kada su ga upitali: ”A šta da su ti zabranili?”, imam Malik je odgovorio: ”Ja bih prestao sa tim, jer ne dolikuje čovjeku da sebe smatra sposobnim za nešto dok mu to ne potvrde oni koji su u tome bolji i učeniji od njega.” (Sijer E’alam en-nubela, VIII/62) Kada je imam Malik napunio dvadeset i jednu godinu, nije požurivao da odmah osnuje svoju katedru niti da izdaje fetve, sve dok nije pitao starije i iskusnije učenjake. To je bila praksa svih istinskih učenjaka iz prvih generacija. Imam Šafija nije držao predavanja niti izdavao fetve dok mu to nije dozvolio njegov šejh Muslim ibn Halid ez-Zendži. Kada je Šafija postao punodoban i stekao islamsko znanje, šejh mu je rekao: ”Tako mi Allaha, došlo je vrijeme da možeš izdavati fetve”, i on je počeo držati predavanja iz fikha. (Er-Razi, Menakibu Eš-Šafi’i, str. 59.) Islamski učenjaci uveli su u praksu nešto što se zove idžaza, tj. potvrda učenosti i dozvola od njihovih učitelja i šejhova da mogu držati predavanja iz određene oblasti. Ta potvrda bila je na nivou današnjih svjedočanstava i diploma i u njoj je stajalo da je taj i taj student završio s čitanjem i tumačenjem nekog djela pred svojim šejhom i da mu na osnovu toga šejh dozvoljava da to djelo može prenositi drugim studentima. To su bile diplome koje su imale jako pokriće i nisu se mogle platiti novcem, jer se nauka nije ni proučavala da bi se njome stjecao ugled na ovom svijetu, već da bi se ljudima, iz generacije u generaciju, prenosilo islamsko znanje kako bi mogli ispravno ibadet činiti Allahu, dž.š., i svoj život uskladiti sa islamskim propisima. Za razliku od njih, naše vrijeme obilježeno je natjecanjem u izdavanju fetvi i nezasitnoj želji i pohlepi mnogih studenata i proučavalaca šerijata, za slavom, vođstvom i željom da se eksponiraju kao učenjaci iako za to nemaju ni godina ni kvalifikacije. Prve generacije posebno su pazile na tri stvari: starosnu dob, svi su čekali da dostignu punoljetstvo koje se razlikovalo od učenjaka do učenjaka, tj. neki su počeli izdavati fetve sa sedamnaest godina, drugi sa dvadeset, a neki pak tek sa četrdeset, zavisno od toga kako njegov šejh ocijeni njegovo stanje; zatim znanje, svaki učenjak morao je da postigne tačno određen nivo znanja o Kur’anu i sunnetu i da nauči pravila dedukcije i izvođenja pravnih rješenja, pitanja oko kojih postoji konsenzus, kao i ona oko kojih su se islamski učenjaci razišli, kako ne bi kontrirao idžmau i suprotstavio se slovu šerijata ili kazao nešto o čemu ne posjeduje dovoljno znanja; treće, pravednost i objektivnost, što je podrazumijevalo moć ispravnog rasuđivanja i upotrebe idžtihada, kao i širinu pogleda i bogobojaznost koja mu nikada neće dozvoliti da omalovažava i potcjenjuje druge studente i učenjake, zbog toga što smatra da je njihovo mišljenje neispravno i idžtihad nedostatan, jer su navodno slabije inteligencije od njega i jer imaju određenih devijacija i odstupanja u rezonovanju. Spomenuti uvjeti potvrđuju potrebu za preciznim i sigurnim znanstvenim usavršavanjem, jer onaj ko govori o šerijatu, on mora znati da je on prenosilac i komentator Allahovog govora i upute.
Raspravljanje umrtvljuje srce i prouzrokuje pakost
Zato kažemo da nije dovoljno da je neko samo poznat kao učenjak, niti je dovoljna starosna dob sama po sebi, kao ni iščitavanje knjiga i mnoštvo stručne literature, već se sva spomenuta svojstva moraju naći kod onoga koji se bavi islamskim znanjem, a posebno ako izdaje fetve i druge podučava, i ako želi da se okiti najboljom titulom i imenom, nasljednika Allahovih poslanika. Danas je primjetno da se početnici u traženju znanja upuštaju u tzv. zakučasta pitanja i najsuptilnije mes’ele koje su poznate kao zamršene mes’ele (uglutat, egalit). A takva pitanja zahtijevaju temeljito znanje, dugotrajno istraživanje i promišljanje i ogromno iskustvo. Sam imam Malik govorio je: ”Čuvajte se zakučastih pitanja i mes’ela”, a to su ustvari šerijatska pitanja o kojima ne postoji jasan kur’ansko-sunnetski tekst ili su naizgled tekstovi kontradiktorni i zahtijevaju dublje proučavanje i istraživanje. Imam Malik također je govorio: ”Drži se onoga što je potpuno jasno i onoga što poznaješ, a ostavi se onoga što je nejasno i što ne poznaješ.” (Tertibul-medarik, II/41) U naše vrijeme postoji veliki broj ljudi koji proučavaju islamsko znanje, a koji se bave istraživanjem upravo tih zakučastih pitanja i problema, jer im to otvara mogućnost izdavanja fetvi i priskrbljuje ”ugled” kod ljudi, i prije nego upoznaju temeljna šerijatska pravila, primarno i sekundarno u islamu i sl. Ima danas mladića koji se bave proučavanjem akaidske problematike i pitanja oko kojih postoji jasan stav islamske uleme još iz vremena ashaba i tabiina, ali se u našem vremenu pojavilo novo razumijevanje i nova interpretacija takvih pitanja, za koje ti mladići smatraju da je promaklo najvećim učenjacima ummeta i onda otvore polje rasprave i pored svoje mladosti, neiskustva i neznanja. Drugi su opet sebi dodijelili ulogu kadija među učenjacima pokušavajući pomiriti njihove suprotstavljene stavove i oni cijeli život ponavljaju svoju omiljenu krilaticu: taj i taj alim rekao je tako, a onaj drugi rekao je ovako i sl. Njihovo stanje najbolje je opisano u stihu: ”Nismo se okoristili našim istraživanjima tokom cijelog našeg života, osim što smo u njima sakupili mnoštvo rekla-kazala.” (Ez-Zehebi, Tarihul-islam, str. 217.) Dakle, takvi svojim ”istraživačkim” poduhvatima u koje su utrošili cijeli svoj život, nisu ostvarili ništa od onoga što može ugasiti žeđ i utoliti glad istinskom učenjaku i onima koji tragaju za istinom, i bave se onim što ih Allah neće pitati na Sudnjem danu. Treći opet najviše vremena provode u raspravama i diskusijama, za koje je imam Malik rekao: ”Raspravljanje u vjeri ne vrijedi ništa.” Rekao je također: ”Raspravljanje umrtvljuje srce i prouzrokuje pakost.” Imam Ez-Zuhri rekao je: ”Vidio sam Malika i ljude koji su se pred njim raspravljali, pa bi on ustao i, napuštajući ih, govorio: ”Vi uistinu vodite pravi rat.” (Tertibul-medarik, II/39) Valja kazati da i u današnje vrijeme rasprave ne dolaze od istinskih učenjaka koji se brinu za očuvanje istinskog znanja i ispravnim metodama ljudima objašnjavaju vjeru, već su one uvijek poticane od onih koji su početnici u tome i koji su obmanuti svojim skromnim znanjem, pa misle da mogu izdavati fetve, a oni se ustvari uopće nisu upoznali sa istinskim ilmom, niti sa džihadom i iskušenjima koja alime snalaze na putu traganja za znanjem od kojeg će koristi imati i oni sami i cjelokupna zajednica.
Saff br. 261