Tragom izgubljene istine…

I
Negdje u srednjoj Bosni, u poznu jesen ratne devedeset i druge godine, snažni naleti vjetra su povremeno mijenjali izgled nebeskog svoda. Pomijerali su raspršene oblačiće ka gustoj, sivoj masi na sjeveru. Zima je već poslala svoje vijesnike koji su, igrajući vijekovima već uvježbanu igru, postepeno vršili izmjene, kako u okolišu i temperaturi, tako i u samoj ljudskoj psihi. Vojna praksa je pokazala da se i sam način ratovanja mijenjao zavisno od godišnjeg doba, tako da se upravo ovih dana vršilo pregrupisavanje vojnih snaga.
Zbog žestokih dejstava četničkih hordi po položajima koje su držali bosanski vojnici, naša komanda je zatražila od interventnog voda mudžahida da pošalju svoje dobro uvježbane momke kao ispomoć za odbijanje srpskog napada. Na svaki rov u kojem su se nalazila po četiri  naša borca dolazio je još po jedan mudžahid.
To su bili mladići koji su ratovali sa ciljem da Allahova riječ bude gornja, a riječ silnika donja i u svojoj borbi nisu poznavali strah i kukavičluk, čvrsto se pridržavajući svih islamskih načela i propisa. Stvarna tajna njihovog uspjeha bio je iman, koji im je srca snažio i njihove noge činio stabilnim u teškim trenucima kada je izlaz bio beznadežan. Tragedija koja je zadesila muslimane u ovim predjelima, drski pokušaj skrnavljenja Allahove vjere i prirodni nagon potlačenog da se pobuni, pospješio je njihovu odluku da se svi snažno prihvate najčvršće moguće veze.
Allahova mudra odluka dovela je sedamnaestogodišnjeg mudžahida Amara u situaciju zbog koje je bio blago zabrinut. Bio je prebačen iz svoje matične jedinice sa čijim se članovima bio gotovo potpuno srodio, tako da su u svom dobro organizovanom timskom radu djelovali kao jedno tijelo, u jednu potpuno drugačije orjentisanu skupinu boraca. Nije bio siguran da će svi njeni pripadnici biti vjernici, a još manje da će se prema njemu korektno ponašati. Bilo mu je jasno da na njega, kao i na njegove istomišljenike, većina neukih gleda sa određenom dozom prezira i predrasude.
Teško su mu padale besplodne rasprave u kojima se on trudio da neukim sugovornicima približi pojam i značenje najbitnijeg stuba na kojem počiva čitavo čovječanstvo, a to su riječi: “La ilahe illellah!” Uprkos njegovoj iskrenoj želji da barem nekom od njih pomogne da progleda onim pravim, od Boga datim, vidom kojim ne gledaju samo naše oči nego i naš razum i srce i duša; njegova besjeda se, veoma često, odbijala od prazna i stisnuta srca, ostajući da visi u zraku.  Znajući za svu vrijednost ovakvog čina on nikada niti jednog trenutka nije prestajao da bude marljivi pozivač u Allahovu vjeru.
Tog tmurnog i zamagljenog jutra, među visokim kamionetima u vrtlogu užurbanih tijela, mogao se vidjeti i Amar kako sa velikom spretnošću vrši svoje posljednje pripreme. Odlazi. Blaga zebnja koju je dan prije osjećao kao da je iščezla, potisnuta činjenicom koja ga je podsjetila da on svoj nijjet zbog kojeg se odazvao pozivu na svetu borbu, svoju vjeru i ubjeđenje nosi sa sobom u svome srcu. To su osjećaji koji prožimaju cijelo njegovo biće i koje ne smije da poljulja okolina koja ga okružuje, društvo u kojem se nalazi, niti prilike koje ga zadese. Istina, bilo bi mu mnogo lakše i duši ugodnije, među braćom po vjeri, njegovim provjerenim ratnim drugovima, ali Onaj, zbog kojeg sve ovo i radi i koji je Svojim znanjem obuhvatio sve, Svojom mudrošću je odredio ono što će nam se desiti i još davno prije zapisao u “Levhi-mahfuzu”, ploči pomno čuvanoj.
Tako smiren i odlučan uskočio je u “tojotin” kamionet prepuštajući se odredbi Silnoga, ne sluteći da se upravo u ovoj njegovoj odluci krije veliko dobro. U danu koji skriven leži pred njim, uspjet će da posadi sjeme ispravnog ubjeđenja, čije će plodove, ako Bog da, ugledati dva puta. Na dunjaluku i ahiretu. A kako i neće kada se stradanje najupečatljivije oslikava na prvim borbenim linijama, gdje smrt neprestano vrijeba, podsjećajući nas svojim ledenim dahom na sablast svoga prisustva. I upravo u takvim trenucima jasno se osjeti razlika i povlači crta između onih smirenih, kojima vjera dolazi iz srca, i onih koji znaju samo za spoljašnu stranu života.
Terenska vozila koja su mudžahide na svojim otvorenim galerijama nosila nepoznatim i skoro neprohodnim putevima imala su pogon na sve četiri točka i nisu poznavala prepreke. Dok se Amar lijevom rukom pridržavao za obruč kamioneta, koji se uspinjao uz vrleti i kozije staze, bio je zadivljen snagom tog jakog i poslušnog vozila ispod čijih je guma frcalo kamenje. Kao kakav bljesak prošlosti, pred oči mu iskrsnu slika naših časnih predhodnika koji su ljevicama pritezali uzde svojim plemenitim, pomamnim konjima ispod čijih se kopita iskrilo zbog siline njihovog galopiranja, a desnice im pridržavale britke sablje okupane suncem, ponosne zbog Onoga u čije ime su dignute. I gotovo instiktivno, zbog sličnosti svoje vizije sa ovim trenutkom, on stisnu “kalašnjikov” koji mu se nalazio u desnoj ruci i tiho prozbori: “Gospodaru moj, nikad se kao sada ne osjetih bliže onima koji su bili zadovoljni sa Tobom, a i Ti sa njima, pa Te molim da moje srce učvrstiš u vjerovanju kako bih, zaista, uživao njihovo društvo u ljepotama edenskih perivoja. Amin!”

II
Na liniji je vrijeme brzo prolazilo. Svi su bili zauzeti odbijanjem srpskog napada koji je, ako izuzmemo kratke prekide, trajao dva dana. Hrabrost i spremnost naših boraca nije dovedena u pitanje, jer osim što su uspjeli sačuvati ovo strateški važno mjesto, to su učinili i sa minimalnim brojem žrtava. Amar je tek sada, nakon uspješno odbijenog napada, uspio da prodiše punim plućima bez bojazni za stanovnike obližnjeg, neevakuisanog, muslimanskog sela. U toku dvodnevnog srpskog nadiranja njemu je pred očima titrala slika onoga što bi se moglo dogoditi nezaštićnim seljanima, ako bi ova linija došla u ruke srpskih zločinaca. Sada je ta opasnost prošla i on se povuče od ostalih kako bi na miru klanjao dva rekata, zahvaljujući Allahu na pruženoj pomoći.
Jedan od vojnika ga je iznenađeno posmatrao, vodeći u sebi monolog: “Sam je. Izdvojen od ostalih. Tihim glasom recitira za mene nerazumljive stihove privlačne melodije. Pregiba se i čini druge pokrete koji označavaju onu krajnju poniznost ljudsku spram vladara i kraljeva. Ili ne. Ovo izgleda mnogo skrušenije i iskrenije.”
– Pogledaj ga, Ervine. Ne čini li ti se kao da je sa drugog svijeta? – reče Alen i povuče za rukav svoga prijatelja dok su zajedno sjedili sa društvom, veselili se i pušili cigarete.
– Ma nije, bolan, to on samo klanja – odvrati Ervin – nemoj reći da nikada nisi vidio čovjeka na namazu?
– Hmm… Možda nekoliko puta svoju nenu, no to je bilo tako davno da mi je ta slika skroz mutna.
– O kome vi to pričate – ubaci se u njihov razgovor i Ibro – je l’ o onom novom našem jaranu sa bradicom, što su ga poslali u ispomoć?
– Ma nije to, vala, ni tvoj ni moj jaran. Dvije riječi ne znam da je prozborio – prokomentarisa Alen.
– Kako će i pričati kada nije imao vremena? Nije on kao ti, “junak na jeziku”. Zar ga nisi vidio? Kud god se okrenem, a ono on. K’o da ga taj njegov Allah pošalje na pravo mjesto u pravom trenutku. Pravi momak nema šta – reče Ibro.
– Ibro, ignorisat ću tvoje podrugivanje, jer znam da smo po tom pitanju isti. Nego, reci ti meni nešto o Allahu. Od kako sam se vratio u Bosnu često čujem tu riječ. Razumio sam da je to Bog, ali nisam koji je od trojice. Otac, sin ili duh? – zapita Alen.
– Ama, kakav te duh spopade, crni Alene – poče Ibro da se trese od smijeha – da je to rekao Dino, koji samo nekakve duhove viđa, ne bi mi bilo čudno, ali ti…?
– Ne zamjeri mu, Ibro. Mati mu je Slovenka pa je čitavo djetinjsvo proveo “vani” – pokuša Ervin da opravda svog druga Alena – zar ti nena nije pričala o tome? – obrati se ovaj put njemu.
– Nije – kratko će Alen i usljed nelagode koja ga obuze, ustade i napusti društvo.
To su bila četvorica “cimera” u zemunici koji su bili raspoređeni zajedno na smijeni do dolaska Amara. On im se odmah nekako dopao, ali se nisu mogli pobliže upoznati zbog žestokih srpskih napada i bijesnih detonacija stotina granata, koje su ih zasipale svojim gelerima i njihove zauzetosti sa odbranom kote, dok su im noći bile ispunjene muklim stažarenjem i strahom od podvlačenja neprijatelja pod njihove rovove.
Alen je odavao čvrstog momaka, zanesenog svojom snagom i izgledom. Jedino mu bilo stalo da se o njegovim ratnim podvizima pročuje u ženskom društvu, tako da je često puta i izmišljao priče o svom junaštvu. Neobičan akcenat što mu usadi majka Slovenka samo je doprinosio njegovoj ulozi “lovca na ženska srca”. Nije ih štedio, niti poštovao, jer su željele samo njegov novac. Za njega je žena bila predmet za razonodu. U ratnom vrtlogu se našao slučajno, došao u posjetu rodbini pa je “zaglavio”.
Ervin je porodičan čovjek i otac dvoje djece. On je za svakoga imao lijepu riječ jer mu se srce omekšalo zbog očinstva koje je iziskivalo mnogo strpljenja i razumjevanja. Njemu je porodica značila sve, centar svemira oko kojeg se sve vrtilo. Sva sreća, pa je imao finu, povučenu ženu iz dobre porodice, koja se posvetila njemu i odgoju svoje djece. U suprotnom, on bi zbog svoje blage naravi postao rob supruginim prohtjevima, što bi ga polahko ali sigurno uništavalo i pržilo njegov muški ponos.
Ibro, švercer i škrtac u isto vrijeme. Dvije osobine u katastrofalnom spoju. Njgov materijalni progres je za njega bio način da dođe do svih ugodnosti ovog života. Novac je bio njegovo božanstvo. Imao je užasno proračunatu ličnost koju je umnogome ublažavao njegov smisao za humor. Bio je vedar čovjek koji je razmetljivo dijelio svoj osmijeh što se ne bi moglo reći i za njegov imetak. No, kao opravdanje su mu nalazili to što je poticao iz jako siromašne porodice u kojoj je bio drugo od sedmero djece. Upamtio je vrijeme nestašice kada nisu imali ni dovoljno hljeba za obrok, tako da su se stariji odricali svoga dijela u korist mlađih. Često je i on bivao od tog starijeg dijela porodice.
Tu je bio još i Dino. Mladić iz aristokratske porodice. Umišljen i razmažen. Njegovi roditelji su bili intelektualci i život su mu uništili ugađajući mu u svim njegovim prohtjevima. Bili su zauzeti svojim karijerama pa su mu, kako im ne bi zanovijetao sa svojim potrebama, ostavljali otvoren račun. Bio je jedinac te se zbog toga još više osjećao usamljen i odbačen. Utjehu je potražio u drogi. Vremenom je postao pravi ovisnik, i od onog njegovanog, bogataškog djeteta nije ostalo ništa. Bio je prljav, neuljudan i rastrešen. Pod uticajem tih opojnih sredstava stalno je pričao nepovezano. U vojsci se našao u inat roditeljima, koji su bili u stanju da ga izvuku. Odbio je njihova nastojanja i sada je bio tu tražeći smrt kako bi im se osvetio, ali kako bi i našao malo mira svojoj napaćenoj duši.
Sve u svemu, ovo su bile četiri jako različite osobe koje su izgubile bitnu kariku svoga života i tako krenule pogrešnim putem ubjeđeni da idu ka svojoj sreći. Nedostajao im je islam u njihovom životu, koji bi jedini bio u stanju da im iznađe rješenja za sve njihove probleme te da ih povede ka istinskom uspjehu i zadovoljstvu. No, oni su bili gluhi na glasove svojih duša koje su vapile za kapljicom imana, kao što usahla biljka proteže svoje korijenje ka dubini zemlje uporna u svojoj težnji ma koliko beznadežan bio njen pokušaj.
Zajednička stvar ove četvorice je bila ta da su svi, makar jedno izvjesno vrijeme, bili u bliskom dodiru sa islamom, ali da ih je šejtanovo lukavstvo brzo odvojilo od tog izvora svjetlosti, kako ne bi ostavilo neke veće tragove na njihovim srcima. Pa tako je Alen prije svoga odlaska u Sloveniju bio uljuljkivan u krilu svoje nene, stare bosanske muslimanke. Ervin je upoznao islam preko porodice svoje žene ali tome nije pridavao veliki značaj. Ibro je o islamu slušao od svoga oca, koji je uprkos svoj svojoj neimaštini bivao čvrst i pošten, nikada ne podležući iskušenju da haramom hrani svoju mnogobrojnu čeljad. Dino je u dodir sa islamom došao u ranoj mladosti preko svoga prijatelja, sina tadašnjeg imama mesdžida koji se nalazio u blizini njihove kuće. To se prijateljstvo naglo prekinulo usljed selidbe imamove porodice.
No, sve to je bilo već daleko iza njih tako da im je Amar došao kao neki stari lik iz prošlosti, da ih podsjeti i “uznemiri” u njima zapostavljenu potrebu duše ka prirodnoj vjeri u kojoj su rođeni. Prezali su od uticaja koji je on ostavljao na njih, ali su nekako u isto vrijeme osjećali iskreno ushićenje gledajući u Amara, čovjeka koji je u svome biću objedinio sve što islam nalaže, postajući tako primjerom kojem su težili svi bez razlike, vjerni i nevjerni. Ibro, Ervin, Alen i Dino, svaki na svoj način.
(…)

Napokon je došla i ta željnoočekivana, zadnja noć koju su trebali provesti na liniji. Sutra dolaze nove, odmornije snage da je čuvaju. Bila je to noć kao i sve ostale noći. Istina vjetar je nešto jače puhao dok je vazduh već mirisao na kišu nagovještavajući nevrijeme koje je bilo na pomolu.
U zemunici je bilo tiho, i već sve ih je skoro uljuljkala hladna jednoličnost. Odjednom začuše korake i čudne zvukove kod ulaza. Svi poskakaše i prihvatiše se oružija, te se rasporediše duž vlažnih, niskih zidova rova. U tom trenutku uđe Ibro koji je bio na straži, a iza njega se ukaza malo, blijedo lice nepoznatog dječaka. On zastade i zamuca.
– Es-selamu alejkum! Ja sam Jusuf. Nosim vam hranu. Seljani su saznali da sutra odlazite, pa su svakoj grupi poslali po nešto u znak zahvalnost što nas odbraniste. Evo, uzmite! – i pruži im limene sahane koji su još bili topli.
– Allah te nagradio i u  Džennetu te opskrbio – prihvati Amar ponuđeno – ne samo da si darežljiv nego si uz to još i hrabar. Ovuda još nije sigurno, još nas granatiraju.
Ostali, čuvši o čemu se radi počeše da se smiju.
– Uh, al’ nas prestraši mali. Mi svi poskakali.
– Mogu li malo da ostanem kod vas? Nikada nisam bio pod zemljom – naivno zapita.
– Moli Boga da nikada i ne budeš – reče Alen više kao za sebe.
– Hajde sjedi, samo moraš otići prije nego se potpuno smrkne, sigurnije je, a i majka će ti se sigurno brinuti – po prvi puta se javi Ervin nakon što se povratio od iznenađenja što vidi tog malog jedanaestogodišnjaka usred linije koja nije bila nimalo gostoljubiva.
Jusuf se obazre oko sebe. Niski strop i vlaga su jedino što je mogao  primjetiti.
– Nisam ja ovo ovako zamišljao – prokomentarisa.
– Pa šta si očekivao? Da na liniji bude kao u tvojoj dječijoj sobi – dok se vraćao na svoje stražarsko mjesto šaljivo dobaci Ibro.
– Pusti ga. Siguran sam da će mu se više svidjeti i biti ugodnije ako potpalimo vatru – reče Ervin već je odlagajući. Još nije mogao da dođe sebi, tako malen, a tako hrabar. Pa i on ima sina istih godina i koža mu se ježila od same pomisli da ga vidi na ovakvom mjestu.
I napokon, vatra zaigra svoju plamenu igru, a vojnici posjedaše oko nje. Vrijeme je brzo prolazilo ispunjeno Jusufovim zapitkivanjima i komentarima. Pričao je svašta, raspitivao se o svemu. Bio je to, jednom riječju, jako inteligentan dječak, svjestan trenutne situacije koja je zahvatila njega i njegov narod.
Odjednom mu pogled pade na mali Kur’an postavljen na najvisočijem mjestu u zemunici. Skoči i uze ga.
– Čije je ovo? – zapita dok mu je na licu titrao osmijeh.
– Moje – odgovori Amar.
– Znaš, prije dvije sedmice sam završio hatmu. Htio sam i prije, ali babu je bilo stid da me šalje seoskom hodži na pouku. Ali kada je zaratilo reče mi: “Hajde sinko, spremi se. Vrijeme je da postaneš ono što jesi. Ovi dušmani nas poubijaše misleći da smo muslimani, a mi smo, tako mi Boga, od toga imali samo ime.” I tako ja pođoh u mejtef. Mnogo novih stvari sam naučio, i sada mi je puno lakše živjeti – dovrši Jusuf.
– Čuj malog, lakše mu živjeti! A kakve si ti to probleme imao pa da ti je sada lakše živjeti? Zvučiš kao da imaš sto godina – prokomentarisa Ervin, podsvjesno zabrinut za stanje svoga, takođe jedanaestogodišnjeg, sina koji se u posljednje vrijeme počeo čudno ponašati.
– Ozbiljno vam kažem. Ne morate mi vjerovati, ali meni je u početku bilo teško. Prestao sam ići u školu, moji drugovi Srbi, za koje sam mislio da su mi stvarno prijatelji, su otišli i sada nas njihovi očevi gađaju. Ne mogu više da se igram napolju jer su mi granate prije četiri mjeseca ubile mlađeg brata. Ni majka više nema vremena za mene, potpuno se posvetila novoj bebi koju je rodila. Ali razumijem je, ona u njemu vidi moga poginulog brata. Babo je stalno po linijama i ja više nisam imao ni sa kim da pričam. Onda sam krenuo u mejtef i tamo sam naučio da će se insan uvijek razočarati i propasti ako bude očekivao pomoć od bilo koga drugo mimo Boga, pa makar to bili i njegovi najbliži. Šta mislite kako je to onda tek strašno kada se ljudi iz mog sela oslanjaju na one “Plave šljemove” u nadi da će im oni pomoći i donijeti hranu, zaustaviti rat, vratiti sve one nestale… Sada mi sve to izgleda smiješno jer ja imam puno jači oslonac, Allaha koji me je stvorio i koji zna za čim moja duša haje – poče glas malo da mu podrhtava i on zastade. U tom trenutku priđe mu Amar i šutke ga zagrli.
– Istina je to – poput kakve škripe zahrđalih vrata začu se Dinin glas. On je inače malo pričao, ali sada su njegove uvijek mutne i bezizražajne oči dobile potpuno novi izraz. Kao da se neki zaboravljeni plamičak života u njemu ponovo upalio.
– Sjećam se da sam i ja bio njegovih godina kada su me počele salijetati takve misli i sjećam se da me uvijek hrabrio i otklanjao od mene te zle sumnje moj prijatelj, sin imama. No, kada je on odselio ja sam ponovo osvanuo sam, bez zaštite od tih teških misli. Uvijek sam mislio da bi bilo drugačije da je tu taj moj prijatelj. Ali sada slušam Jusufa i biva mi jasno, nakon toliko godina duševne pustoši, da mi niko, pa ni taj moj prijatelj, ne bi mogao pomoći. Osim njega, puno sam očekivao i od svojih roditelja, međutim, odgovora nije bilo. Zatim sam dolutao do opojnih sredstava koji su mi donosili zaborav barem na kratko vrijeme. Želio bih da sam ponovo mlad, kao ti Jusufe, ali da ovaj put shvatim da snaga riječi, koju sam osjećao iz razgovora sa mojim prijateljem, nije dolazila od njega, nego od njegovih ubjeđenja. Ja sam propustio priliku da od njega saznam više, pa mi ti odgovori na neka pitanja. Hoćeš li?
U tom trenutku uđe Ibro.
– Hej, mali požuri! Zovu te dole. Hoće sve one što su donijeli hranu da vrate nazad u selo. Samo na tebe čekaju, kažu: “Najmlađi među nama pa stalno pravi nekakav zastoj. Ovo mu je zadnji put što je krenuo sa nama na liniju.”
Svi se nasmijaše, a Jusuf vidno razočaran reče:
– Žao mi je. Naredba je naredba, ne smijem biti neposlušan – pruži ruku Dini čvrsto je stišćući. – Siguran sam da će ti Amar mnogo bolje pomoći od mene – okrenu se i namignu mladom mudžahidu, na što mu ovaj odgovori klimanjem glave, kao kakav tajni znak o prešućenom dogovoru.
– Neka je na sve vas Allahov mir i blagoslov. Ako rat dovoljno dugo potraje eto i mene na liniju. Možda se opet vidimo – reče i izađe u hladnu neizvjesnost koja je u sebi skrivala još jedno iznenađenje.
U zemunici iza njega ostade neugodna ćutnja koju niko ne uspjede da razbije, kad se začu snažna detonacija i jauk, a onda panična galama. Svima u zemunici kroz glavu istovremeno progrmi misao: “Jusuf!”
Amar se prvi snađe i izletje u tranše. Tamo ugleda teško ranjenog Jusufa kojeg su već stavljali na nosila. On potrča i sustiže ih. U duši mu je bilo tijesno dok ga je gledao takvog. Nije ništa govorio, ali ga Jusuf ipak opazi.
– Poduči ih… o Allahu… Njemu ćemo se… svi… vratiti – krkljajući, zbog krvi koja mu je punila grlo, jedva prozbori.
Amar stade kao okamenjen. Gledao je kako ga nose i razmišljao: “Slavljen neka si Bože! Sraman stojim pred Tvojom veličinom. Ja, mudžahid na Tvome putu, a tolike sam sate proveo sa ljudima koji su bili željni da saznju o Tebi, bez da sam im prenio koliko zrno svoga znanja, misleći da će i od toga postati samo jedna obična besplodna rasprava. A ovaj dječak, velikog srca, posljednje trenutke svoga života posvećuje želji da se drugima učini dostupna prava istina o Tebi.”
Kao slomljen se dovuče do zemunice u kojoj su svi blijedi, kao da u njima nema kapi krvi, ćutali. Samo je Ervin plakao kao malo dijete. Činilo mu se da je izgubio sopstvenog sina.
– Nikada nisam volio rat, a sada ga mrzim – procijedi kroz zube Alen, pa nastavi – prvom prilikom bježim odavdje makar me i proglasili za dezertera, nije me briga.
– Zašto da bježiš? Od čega? Od sudbine? Znaš da je to nemoguće – usprotivi se Amar.
– Ja pravim svoju sudbinu i odlučujem šta ću da radim – odgovori.
– Pričaš iz srdžbe, znam. Bolje ti je pronađi način kako da se saživiš sa situacijom. Na koga da se osloniš pa da ti bude lakše? Bijeg nije rješenje, svuda na svijetu progonit će te ove slike. Čuo si Jusufa; razočarati se nećeš ako se osloniš na Allaha – nastavi Amar.
– Znate, imao je on pravo. Sjećam se svoga oca, strašno siromašne osobe. Uvijek sam se pitao kako to da on ne pokušava da pobjegne od toga, od sudbine. Ali on je bio savršeno miran. Poduzimao je neke poslovne poduhvate, trudio se, ali kako ništa nije urodilo plodom on je postajao još mirniji. Izgleda da tek sada postajem svjestan pravog izvora sa kojeg se on napajao. Bio je musliman svim svojim srcem, i zaista mu je teško palo kada je mene komunizam povukao pod svoje krilo. No, sada je sve to prošlo i meni je ostalo sjećanje na jednu izreku za koju on tvrdi da je govor proroka: “Čudan li je primjer vjernika. Uistinu mu se uvijek dobro piše. I nije tako nikome osim vijerniku. Ako ga zadesi dobro, zahvaljuje Bogu, pa mu bude dobro, a ako ga zadesi nesreća, strpi se, pa mu opet bude dobro.” – reče Ibro.
– Ne “prorok” nego Poslanik – ispravi ga Amar.
– Da, oprosti. I moga oca je to nerviralo, ali šta ćeš, to mi je ostalo još iz školskih dana kada smo ga spominjali iz istorije.
– Sjećam se – nadoveza se Ervin – da je i meni žena objašnjavala razliku između te dvije riječi. Govorila bi mi da mi ni u kom slučaju nemamo pravo da ga zovemo prorokom, jer on zaista nije ništa proricao, i navodila mi je toliko mjesta na kojima je on lično demantovao da posjeduje “ključeve tajni”.
– A zašto i da ga zovemo Poslanik? – zapita Alen.
– Zato što je on čovjek odabran od strane Allaha da bude poslan ljudima, objašnjavajući im da se pokoravaju samo Allahu i da ne misle da ima drugih bogova mimo Njega – požuri da odgovori Ervin.
– Ervine nisam znao da si toliko svestran u svome znanju – pokuša da se našali Ibro.
– Stalno se prepirem sa ženom kada povuče temu vjere, ali me je opet nekako ubijedila da pošaljemo najstarijeg sina u mekteb. Ni sam ne znam kako mi je ova informacija ušla u uho. Vjerovatno za vrijeme dok ga je ispitivala naučeno gradivo iz mekteba – zamišljeno će Ervin.
– Znate, mislim da je to zastarjela stvar. Ko to sada još obožava bogove? – upita Alen.
– Zar zaista misliš da čovjek mimo Allaha nije uzeo za gospodara pojedine ljude obukavši ih pri tome u odjeću savršenih lidera ili pak u svetačke skute. Ovi prvi su bili poglavari svoga naroda koji su potčinjavali mase svojim hirovima, dok su oni drugi bili čisti od toga, ali su ih ipak nakon smrti i bez njihove dozvole učinili većim od mitova – sada Amar uze riječ.
– Narod ima pravo da sprovede svoju volju i da bira za vođu koga hoće, makar mu i bili odani kao i vi svome Bogu. To je prava sloboda – na to će Alen.
– Ta tvoja “sloboda” nije ništa do ovostoljećna vjera kojoj je svijet dao ime demokratija. I svi životni sistemi, počev od feudalizma, kapitalizma, pa preko komunizma, do demokratije su duboke zablude u koje čovječanstvo zapada iz stoljeća u stoljeće, iz milenija u milenij. One nisu ništa drugo do programi i pravila koja su izmislili ideolozi. Shodno generaciji i vremenu ovi zakoni doživljavaju izmjene i kao takvi se primjenjuju u društvu, ali su uvijek oprečni Allahovom zakonu. Svjedoci smo da se nešto slično dešavalo i sa kršćanstvom i jevrejstvom. Zašto bi onda i demokratija bila iznimka. Sačekajmo koju desetinu godina, pa da vidimo kako će okončati. Allah traži i naređuje sprovedbu Njegovog zakona bez ikakve iznimke, oduzimanja i dodavanja. Ništa osim islama nije vječno. Kako to do sada niste primjetili? – mirno će Amar.
– Šta? Hoćeš cijelo čovječanstvo natjerati da svoja srca na silu vežu za tvoju vjeru? Zar to nije bukvalno robovanje, bez trunke slobode? – pobuni se Alen.
– Naš Gospodar je objavio islam kako bi izbavio ljude iz robovanja stvorenjima u robovanje Njemu,  Gospodaru svih stvorenja; iz nepravde zabludjelih vjera u pravednost islama; iz tjeskobe dunjaluka u prostranstva ahireta. Ovako su govorili naši predhodnici koji su vjeru ispravno shvatili. A ja tebi kažem da islam najveću pažnju posvećuje upravo oslobođenju čovječijeg srca, jer na njemu počiva čitavo tijelo, ispravnost srca rezultira ispravnošću čovjeka i obratno. Islam svojim učenjem oslobađa srca straha od lažnih bogova i nepravednih zulumćara, a strah paralizuje čovjeka pa on nije u stanju da trezveno razmišlja upadajući tako nesvjesno u robovanje nekom drugom mimo Allahu. Ima i jedana izreka plemenitog Poslanika, neka je na njega mir i spas, koja ovo pobliže objašnjava: “U čovjeku se nalazi komad mesa, koji ako je zdrav, zdrav je i čitav organizam, a ako je pokvaren, pokvaren je i čitav organizam. Taj dio je srce.”
Alen je zaćutao na trenutak.
– Izvini. Ispitujem te, ne da bih te provocirao, nego da mi odgovoriš na pitanja koja mene tište. Imam još jedno. Kažu da nema autentičnije Božije Knjige od Kur’ana, i da se ničiji govor nije brižnije i tačnije bilježio kao govor proroka… ovaj… poslanika Muhameda. Kako da budem siguran? Kako da znam da to nije djelo nekih vaših sveštenika, vjerskih ljudi ili kako ih već zovete? – nastavi.
– Čudan si Alene. Postoje stvari koje nikada nismo vidjeli niti osjetili, ali vjerujemo da su se desile. Kako vjeruješ da postoje Grenland i Antartik, a nikada ih nisi vidio. Priznaješ da je Hanibal prešao Alpe sa svojim slonovima, a nisi bio u njegovoj vojni da to posvjedočiš. Kada bi svako razmislio, ustanovio bi da je puno više onih događaja čiji svjedoci nismo bili kada su se dešavali, ali u koje ipak vjerujemo, nego onih u kojima smo učestvovali. Na primjer, bio si svjedokom odbrane ove kote, ali zato nisi padu Bijeljine, Prijedora, Foče… Ti već znaš kako se to odigravalo u tim napaćenim gradovima, a već sutra će i drugi saznati šta se dešavalo ovdje. I što je najčudnije ti vjeruješ u istinitost Foče, na primjer, a drugi u istinitost ovog napada ovdje i tako će vjerovati i generacije koje dođu poslije. Zašto? Zato što se u vijesti koje dobijemo od velikog broja ljudi, a čija je mogućnost da se slože i izmisle ove stvari, a zatim ih lažno prenesu u obliku koji se ne razlikuje jedan od drugog, praktično nemoguća. Shataš li sada? – strpljivo će Amar.
– Kako neće. To i djeca u osnovnoj školi znaju, samo malo razmišljamo o činjenicama koje posjedujemo, a još manje ih vezujemo u logične zaključke. Ja sam, eto, uvijek bio svjestan da me droga vodi u propast. Toliko sam puta dočekao jutro u iščekivanju nekog spasa. Nisam znao šta tačno očekujem, ali sam bio ubijeđen da postoji drugačiji svijet, bolji od ovoga na kojem smo. Zato sam došao ovdje i želim smrt. Zbunjuje me samo to što je i ti želiš, a tvoj život je tako uređen, Amare. Ustaješ rano, čistiš se često, treniraš svoje tijelo vježbama, dušu molitvama i to nekoliko puta na dan. Zdrav si, mlad, vedar, imaš prijatelje kojima vjeruješ i koji tebi vjeruju, one iz tvoje matične jedinice, koje si nam pominjao, i zašto onda tražiš smrt? – nekako pun nade u odgovor koji će dobiti, zapita ovaj puta Dino.
– Zaista sam zapanjen. Svaki od vas je tako blizu islama da je potreban samo jedan korak pa da svoje živote izmjenite iz korijena. Ervin, na primjer, zna da je samo Allah bog, jedini dostojan obožavanja i da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Ibro shvaća da opskrba i inače sve stvari koje zadese čovjeka dolaze od Allaha, na koje mi nismo u stanju da utičemo osim sa Allahovom dozvolom. Alen spoznaje zablude drugih zakona, a ispravnost Božijeg, samo je želio da se učvrsti u toj svojoj ideji ispitujući me o onome čemu nije mogao da nađe adekvatan odgovor. A ti mi se sada Dino javljaš sa vjerom u život poslije smrti. Sada sam, zaista, još više ubijeđen da se svi ljudi rađaju u islamu, koji se vremenom usljed raznih vjetrova zablude, okoline i društva izvitoperi.
No, da se vratimo na temu. Tebi ću Dino odgovoriti jednom istinitom pričom, inteligentan si mladić, shvatit ćeš. Jedne prilike je prolazio ulicom ugledan kadija. Idući tako, u raskošnoj odjeći i sa svom svojom pratnjom, naiđe na siromašnog jevreja u traljavoj odjeći. Kada jevrej spazi kadiju poželi da mu napakosti pred ljudima pa reče: “O kadija, vidim te tako lijepo obučenog i namirisanog, a tvoj Poslanik kaže da je za vjernike ovaj svijet tamnica, a za nevjetnike Džennet. Međutim kada usporedim tebe i sebe vidim da je suprotno. Ti si u  Džennetu, a ja u tamnici.” Tada kadija odgovori: “Tako mi Allaha, nisi u pravu. Vidiš mene i moje blagodati koje mi dade Uzvišeni Allah? Ako ja budem iskren vijernik, naspram onoga što me čeka kod moga Gospodara, ovo je tamnica. A ako ti umreš kao nevjernik, sva tvoja sadašnja bijeda, muka i jad biće Džennet za tebe naspram onoga što ti je pripremio Silni i Svemogući.”
Kada Amar završi pogleda u Dinino zamišljeno lice i ugleda kako mu se niz lice kotrljaju krupne, tople suze pokajnika.
Ostatak noći Amar im je objašnjavao osnovne principe islama, bitnost vjere i njenu važnost u životu svakog pojedinca. I sam se čudio svojoj rječitosti koja je naprosto navirala. Znao je da je to potpora od Allaha, jer sada je bio daija, pozivač u Njegovu vjeru.
(…)
Kiša je pljuštala napolju dok je njen jednolični ritam stvarao gotovo nesnošljivu tutnjavu u glavi svakog pojedinca. Zgrčeni i zaogrnuti plaštom uzalud prohujalog vremena nisu se micali, dok se nemirni plamen malog ognjišta prelamao u njihovim širom otvorenim očima. Mnoštvo sablasnih sijenki titrave vatre činile su ovaj trenutak, duge ćutnje, još mučnijim. Bilo se lahko zavaravati sve do ovog trenutka kada čovjek postane svjestan da mu se njegova duša i njegova savjest otkrivaju. I to bez uticaja nečastivog, od Allaha prokletog, neprijatelja ljudskih srca, koji svoju djelatnost na trenutak prekida bježeći sa bojnog polja iz straha i kukavičluka.
Toliko puta je svaki od njih bivao tako blizu smrti, postavljajući u sebi pitanje, nesvjestan da se to, po ko zna koji puta, oglašava njegova umiruća prirodnost, sa kojom se rađa svaki čovjek. “Zar nakon što osjetim i posljednji dah života, zar nakon zadnjeg pogleda u nebesko prostranstvo i nakon svih mojih godina koje provedoh u bezumnom traganju za nečim boljim, mene treba da dočeka beskrajno ništavilo, gusta tama i nepodnošljivi muk svijeta kojeg naseljavaju mrtvi?!” I najhrabrija duša ne može, a da se ne strese od straha zbog tog neizbježnog trenutka, kada duša treba da napusti svoje tijelo i kada nastupa grozničava neizvjesnost, očekujući ono što dolazi nakon.
Niko nije istinski vjerovao u glupe tričarije o “tek takvom” završetku života, kao ni u priče o boljoj i pravednijoj sutrašnjici, koje su propovjedali navikani lideri bezbožništva i naizgled besprijekorne vođe, obećavajući progres pod svojom upravom. Niko od njih nije istinski vjerovao, ali je svako postupao po tom izmišljenom pravilu po kojem te niko ne poziva na odgovornost za tvoja djela i po kojem je najpohvalniji čin moći i umjeti ostvariti zadovoljenje svojih strasti bez obaziranja na put kojim su imali doći do tih niskih ciljeva.
Žalosna je bila činjenica da je šejtanova lukava uspavanka uspjela uljuljati umove mnogih do granica ravnodušnosti, te otupiti njihovih čula i oslijepiti njihove duše do te mjere da im je bilo svejedno što žive u laži, ne trgajući za pravim odgovorima na suštinska životna pitanja.
Mnogo puta su imali priliku da sretnu pozivača u Allahovu vjeru, ali bi svaki puta okretali glave od njih ne želeći čuti pravu istinu o sebi samima. Znali su da im je ta istina poput nekog unutrašnjeg, skrivenog vulkana koji dugo vremena samo tinja i zrije u njima, da bi se jednog neočekivanog trenutka izlio, izbacujući iz sebe stvarne činjenice koje bi zasigurno potresle i iz korijena izmjenile njihov život kao i njih same, a tako im je primamljivo bilo živjeti u svijetu bez granica i odgovornosti.
No, puteve sudbine je nemoguće predvidjeti. Zato im je sada glas i priča njihovog, pomalo čudnog, prijatelja zvučala kao najumilnija melodija koja okrepljuje i liječi njihova bolesna srca. Bili su tako “nespremni” u tako osjetljivom trenutku, dok su osjećali blizinu smrti i strah da ona za sobom, ipak, donosi samo jedno veliko ništavilo (kako tvrde ateisti), a to je zasigurno strašnije od same smrti, kada se čovjek više ničmu ne nada, ni dobrom niti lošem.
Saslušali su do kraja njegovo izlaganje. Nisu mogli prežaliti to što ranije nisu željeli čuti riječi mladića koji su, poput ovoga, pokušavali da udahnu u živote drugih tračak svjetlosti. Ona bi im kasnije pomogla da pronađu sami svoju smjernicu ka pravom putu, koji bijaše zapostavljen i zarastao u bršljen nemarnosti i griješenja.

III
Opet je jesen. Samo je sada hiljadu devetsto devedeset i šesta. Prošle su četiri godine od tog divnog druženja na prvoj liniji. Rat u Bosni se završio. Amar je posmatrao pejzaž koji mu je promicao pred očima. Vozio se u autobusu koji ga je imao odvesti do aerodroma, a odatle negdje dalje u svijet traženja nauke. Iza sebe je ostavljao mladu suprugu i njihovu tek rođenu kćerkicu. Nadu nije gubio da će i njih uskoro dovesti sa sobom, kako bi zajedno koračali putem sticanja korisnog znanja.
Odjednom mu pažnju privukoše poznati predjeli. Zamisli se na trenutak, prizivajući u sjećanje dah prošlog vremena. Da, to je bilo ono brdo gdje je poginuo mladi Jusuf. Njegova pogibija je za četvoricu Amarovih suboraca značila vraćanje islamskim korijenima. Oni bijahu zatrpani duboko u njihovim bićima prašinom stida, zablude i nerazumjevanja. Amar kao da i sada osjeća čvrsti stisak njihovih ruku kada su se rastajali. Oči su ogledalo duše pa su im zbog toga zračile nekim novim sjajem. Nije bilo mnogo riječi i obećanja, ali Amar je bio čvrsto uvjeren da to druženje ipak nije ostalo besplodno i da će njih četvorica, ako ništa, onda na islam gledati drugačijim očima.
No da je bio u stanju da ih pogleda ovog trenutka, zasigurno bi bio mnogo ponosan zbog rezultata svoga truda.
Alen je u potpunosti napustio stari način života. Povukao se i oženio, ali ne od one vrste djevojaka sa kojima se prije zabavljao, nego potpuno drugačiju. Ne od one vrste koje su budile strasti svojim bludnim govorom i još gorim ponašanjem, već čednu i nimalo zavodnički orjentisanu djevojku iz svoga susjedstva, koja mu prije nije željela ni odgovoriti na ono njegovo: “Zdravo!”. Način njihovog života određivali su sada islamski principi i oni su bili sretni i zadovoljni. Ta njihova sreća trebala je da se kruniše i prinovom koju su očekivali.
Ibro je postao čovjek široke ruke, trošeći većinu svoga imetka na Allahovom putu. Jedno od njegovih hajr-djela bilo je i to što je dao da se izgradi mesdžid u njegovom rodnom selu. Najsretniji je bio kada bi upućivao dove Uzvišenom Allahu da oprosti grijehe njegovom ocu i da ga uvede u  Džennet. Sada je bio svjestan da je najveće dunjalučko blago dobro odgojeno dijete koje će činiti dovu za svoje roditelje.
Ervin je svojoj ženi ispunio najveću želju. Dopustio joj je da nosi hidžab. Bio je fasciniran muslimanima i time kolika se važnost posvećuje porodici u islamu. U početku je znanje crpio od svoga sina i žene, međutim, poslije je pohađao i razne kurseve o islamu za odrasle, tako da je do sada postao uzoriti pozivač u Allahovu vjeru.
Što se tiče Dine, prije nepunu godinu dana vratio se iz inostranstva nakon uspješno okončanog liječenja od ovisnosti narkoticima. Na svijet je počeo da gleda drugim očima. Žurio je sa dobrim djelima kako bi nadoknadio propušteno. Njegova veza sa roditeljima se, takođe, poboljšala. Potrudili su se da saznaju više o motivu koji je naveo Dinu da se tako drastično promjeni. Kada su došli do islama on ih je, kao što čini sa svima onim koji ga istinski upoznaju, očarao i zauvijek zadržao u svome zagrljaju.
Sve ove stvari Amar nije mogao da zna dok ga je put vodio dalje u budućnost. Ali jedno je sigurno: njemu će ovo njegovo djelo, zbog kojeg se uputiše četvorica ljudi, ogrezlih u mraku zablude, ako Bog da, biti od koristi. Kada? Onoga dana kada se vulkani probude, zvijezde popadaju, a planine zdrobe u prašinu, i kada se na poziv našeg Gospodara svi, bez pogovora, dignemo iz kaburova, hrleći u strahu ka velikoj bijeloj ledini. Tamo će nas čekati neizvjesnost obračuna sa Silnim i Sveznajućim. I doći će vrijeme, ako Allah htjedne, da se njih petorica okupe, kao nekada. Umjesto mračne zemunice, to će ovaj puta biti  džennetska hladovina u kojoj će biti naslonjeni na zelenim divanima, okrenuti jedni naspram drugih i razgovarati o minulim danima dunjaluka. Eh, kako li će mu oni biti zahvalni kada nađu da je istina ono čemu ih je pozivao…
Autobus je lagano plovio putem koji je vijugao duž rijeke Bosne. Smjenjivali su se prizori planinskih obronaka kupanih u svim nijansama jeseni; scene zapjenušane vode koja je zapljuskivala okolne stijene i slike njiva na kojima su vrijedni Bošnjani privodili poslove kraju. Amaru je pogled šarao po bosanskom ćilimu predivnih pejzaža, istkanim sa nitima ponosa, časti i žrtvovanja. U prsima su mu navirala sjećanja na dane džihada, dobacujući mu neke rime. Uklapao ih je lagano, kao da se igra sa njima, neprimjećujući da se nesvjesno nižu u stihove upućene njegovim preživjelim suborcima, ratnicima na Allahovom putu:

Gledam poznate nam predjele.
Nekad’ smo tu zajedno bili.
K’o stoljeća da nas dijele,
i kao da krv nismo lili.

Braćo, zar ste zaboravili,
zar je to tako davno bilo
kada ste hrabro ratovali
i kad’ se ponosno ginulo?

Zar se smiju zaboravu dat’
sva ta patnja; i glad i zima?
Zar za varljivi dun’ja prodat’
krv šehida, suze jetima?

Braćo, zar ste zaboravili,
zar vaša sjećanja blijede
kada su mladost nam ubili
oni što zabludu slijede?

Vrele uspomene džihada
ostav’te novim ratnicima,
a spomen na naše šehide,
u emanet vam unucima.

(Stihove napisao: Jasir F. Dizdarević)