Preveo: Smajlović Osman, ASUQ (Asocijacija studenata Ummul-Qura, Mekka) Iako sam živio u pobožnom okruženju, nisam bio previše naklonjen vjeri: nisam obavljao namaze, osim džuma-namaza, nisam se ustezao od sjedenja u noćnim barovima, a pijenje alkohola za mene je bilo društveno-pozitivna pojava. U potpunosti sam se odao griješenju. Na tom putu nisu mi stajale nikakve prepreke i ništa me nije odvraćalo od takvog života, osim moje majke koja me dočekivala kada bih se u ranim sabahskim satima vraćao sa noćnog orgijanja, brižno pitajući i moleći Allaha da me uputi: “Da li si klanjao sabah-namaz? Sine moj, klanjaj i zahvali se Allahu na blagodatima.” U tim trenucima obećao bih joj da ću klanjati, a zatim bih bježao u postelju i prespavao dan, a kada bih se probudio, nastavio bih svoj hrđavi pohod.
Bio sam ovisnik o bludu i nisam pravio razliku između supruge prijatelja, kćerke komšije, rođaka ili osobe koja ima potrebu kod mene. Tako je moj život tekao u bujici poroka sve dok me nije potresla smrt moga oca. Kada sam pokopao njegovo tijelo i vidio njegovo prebivalište, izvršio sam samoobračun, vratio se Allahu i pokajao se od onoga što sam počinio. Obavio sam hadž sa svojom majkom koja je bila presretna zbog mog povratka Allahu, te mi je predložila da se i oženim, što sam odmah i prihvatio kako bih se spasio od griješenja.
Uzvišeni Allah počastio me čestitom suprugom sa kojom sam bio zadovoljan i sretan u svome životu, naročito nakon što smo dobili žensko dijete, lijepo kao mlađak.Kada se navršilo pet godina od moje ženidbe i spokojnog života, iznenada se desio nagli preokret. Jednoga dana posjetila me vrlo lijepa žena u mom uredu kako bih za nju obavio određene poslove. U tom trenutku osjetio sam kako se nešto u meni budi i vuče me natrag ka mom starom poročnom načinu života. Uspostavio sam kontakt s njom i provodio cijele noći, a svoje kašnjenje kući pravdao sam mnoštvom posla.Po drugi put zapao sam u kaljužu grijeha. U početku sam osjećao grižnju savjesti, ali kako je vrijeme prolazilo, nestajali su i ti osjećaji. Vrata griješenja širom su mi se otvorila. Stalno sam se viđao sa tom ženom, da bi mi to poslije određenog vremena dosadilo, te sam se malo povukao, mada se nisam udaljio od tog puta. Ponovo sam se odao svom starom načinu života: svaki dan sjedenje dokasno, alkohol, žene…
Kako je vrijeme prolazilo, tako se i svakim danom povećavala udaljenost između mene i moje supruge, koja mi je rodila i drugu djevojčicu. Iako je moja supruga bila zaokupljena odgojem djece, to je nije sprečavalo da mi poklanja pažnju: čudila se mojoj promjeni, neobavljanju namaza i sjedenju do sabaha. Pravdao sam se s problemima na poslu i da je to kratak period, te da ću se ubrzo vratiti svom uobičajenom životu. Prihvatala je moja opravdanja prisiljena na to, kako ne bi dolazila u sukob sa mnom. Čak štaviše, počeo sam piti alkohol u porodičnoj kući čemu se ona snažno suprotstavila, te rekla da ne prihvata da njene dvije djevojčice žive u kući u koju ne ulaze meleki. Kada mi je zaprijetila da će napustiti kuću, obećao sam joj da neću više piti alkohol u kući, bojeći se da ne sazna moja majka i da se ne naljuti na mene, te da ne prestane moliti za mene. Osjećao sam da me Allah “prekriva” i ne kažnjava radi njene dove. Nastojao sam činiti što više dobrih djela: udjeljivao sam imetak, brinuo se o siročadima i donirao u dobrotvorne svrhe, vjerujući da dobra djela brišu loša, kao što je to izgovor svakoga grješnika. Nakon svakog učinjenog grijeha zadovoljavao sam se ponavljanjem pokajanja kao da sam želio da prevarim Allaha u onome u čemu sam varao samog sebe, predavajući se na taj način šejtanskim vesvesama.
Jednog dana bio sam sa svojim prijateljima, a s njima je bila djevojka koja je bila vrlo privlačna, komunikativna i otmjena. Počeo sam da odašiljam “znakove divljenja”, koje je ona prihvatila, da bi na kraju prihvatila da se sastanemo u mom stanu koji sam iznajmio u jednom drugom gradu, daleko od ljudskih očiju, a u svrhu ove gnusne nakane.
Kada smo dogovorili vrijeme sastanka, otišao u spomenuti stan i pripremio sam sve čekajući “plijen”. Vrijeme je sporo prolazilo. Bilo mi je dosadno. Na četvrt sata prije njenog zakazanog dolaska, telefonirala mi je i obavijestila me da je u putu. Bio sam radostan i sa nestrpljenjem sam čekao njen dolazak posmatrajući put s balkona. Vrijeme je prolazilo. Pola sata. Sat. Nije dolazila. Bio sam zabrinut. Nazvao sam je, ali nije odgovorila. Nazvao sam drugi put i iznenadio me muški glas. Rekao sam mu: “Čini mi se da sam pogriješio”. Ali, on je nastavio da mi se obraća pitajući me da li poznajem gospođu, vlasnicu telefona. Odgovorio sam mu da je poznajem. Rekao mi je: “Sa žaljenjem, ali je gospođa nastradala u saobraćajnoj nesreći i zadobila je teške povrede, a ja i drugi prolaznici prebacili smo je u bolnicu.’’
Bio sam slomljen. Nisam vjerovao u riječi koje sam čuo. Pitao sam ga u koju bolnicu je odvezena, i kada mi je rekao, zaputio sam se brzo prema njoj. Stigao sam do operacione sale kada mi je doktor rekao: “Prije nego što ti pojasnim stanje tvoje rodice, moram te obavijestiti o vrlo važnoj stvari. Tvoja rodica je u vrlo lošem stanju. Ima puno različitih prijeloma, mnogo je iskrvarila i zbog toga će trebati transplantaciju krvi, a u sličnim uvjetima neophodno je da se izvrši analiza krvi kako bi se utvrdilo da nije zaražena nekim zaraznim bolestima.”
Desila se katastrofa. Otkriveno je da je zaražena sa HIV-om!
Ponavljao sam zbunjeno: “HIV. Ti buncaš’’ – govorio sam doktoru u svojim mislima. Kako?” Nisam razmišljao o njenim povredama, niti o tome da li će živjeti ili umrijeti. Razmišljao sam o tome da me je od ove opake bolesti dijelio samo četvrt sata. Izašao sam iz bolnice, razgovarajući sam sa sobom. Vratio sam se u isti stan, šejtansko skrovište koje je svjedok, moj grijeh i moj spas. Samo su me minute dijelile od HIV-a, samo da ju je Allah spasio i da je stigla u stan… Da li sam znao da ću ja nositi taj smrtonosni virus?
Gospodaru moj! Šta je zgriješila moja supruga? Mogao sam i njoj prenijeti HIV i da sramno zajedno umremo. Jadnica, da sramno umre, i ja i moje kćeri i braća. Gospodaru moj, zaštiti me i oprosti mi! Ne mogu vam opisati svoju skrhanost, plač i stid od svoga Gospodara. Gospodaru moj, zašto sva ova počast? Činio sam Ti grijehe, a Ti si me “prekrio” i opskrbio, a ja tome nisam poklanjao pažnju. U susret Tvom oprostu i milosti izašao sam sa nepokornošću i, evo, bio sam na rubu da zapadnem u živo blato grijeha, ali Ti si me, iz Svoje velike milosti, izbavio i spasio moju porodicu od izgubljenosti i sramote.
Pao sam na sedždu Allahu plačući i tražeći oprost. Uzeo sam abdest i proveo cijeli dan u namazu, pokajanju, učenju Kur`ana. Kada sam se vratio kući, zatvorio sam se u sobu sa svojom suprugom i u plaču sam zatražio od nje da mi oprosti. Obećao sam joj da ću je voljeti kao što sam je prije volio. Zagrlila me plačući i drhteći, iako me nije pitala o tome šta se desilo. Bila je predivna kao i uvijek dotad. Poslije toga, pozvao sam svoje dvije kćerkice, zagrlio ih i prislonio uz svoja prsa, kao da time tražim smiraj i sigurnost i kao da ne poznajem put do njih dviju. Zatražio sam od njih dvije da se abdeste kako bismo klanjali u džematu. Poslije sam požurio kod majke. Sjeo sam kod nje i zamolio je da uputi dovu za mene. Učinila je to, a osmijeh zadovoljstva prekrivao je njeno, sada spokojno lice. Cijelu tu noć nisam mogao zaspati. Zavjetovao sam se Allahu da Mu više neću činiti grijehe i da ću zatražiti oprost od onih prema kojima sam pogriješio ili oskrnavio čast.
I tada sam započeo Svoje novo životno putovanje.
Izvor: Novine ‘’Ahram’’, 30. maj 2008.
