Malik ibn Enes je, bez imalo sumnje i pretjerivanja, jedan od najvećih alima i učenjaka u islamskoj povijesti uopće. Muhadis, fakih i imam čije se znanje poput sunčevih zraka prosulo po cijelom dunjaluku. Jedan od utemeljitelja pravne škole čiji je mezheb našao plodno tlo u srcima mnogih muslimana, i kao takvom, Allah mu je odredio opstanak i trajanje sve do naših dana, a nadamo se i do Sudnjega dana. Zato ćemo o tom velikanu islamske misli, kao i o njegovom prethodniku imamu Ebu Hanifi, sa zadovoljstvom pisati i u narednim brojevima širom mu otvoriti vrata našeg časopisa. Njegovo puno ime je Malik ibn Enes ibn Malik ibn Ebi Amir el-Asbehi el-Medeni. Rodio se 93. godine po Hidžri, iste godine kada je umro ashab Allahovog Poslanika, Enes ibn Malik. Tako je Allah, dž.š., gubitak jednog učenjaka nadoknadio drugim učenjakom u kojem je dao neprocjenjivo dobro za ummet. Interesantno je da od četverice imama, utemeljitelja pravnih škola, samo o imamu Maliku postoji vjerodostojan hadis koji su zabilježili autori Sunena i Ahmed ibn Hanbel u svom Musnedu, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Doći će vrijeme kada će ljudi sa svih strana dolaziti da slušaju najvećeg učenjaka Medine.” (Ahmed, En-Nesai, Tirmizi, Ibn Madže) Ovaj hadis imam Tirmizi ocijenio je kao dobar (hasen), a El-Hakim, Ibn Hibban i drugi muhadisi, smatraju ga vjerodostojnim (sahih), dok je imam Zehebi o ovom hadisu rekao sljedeće: ”Ovaj hadis je vjerodostojnog lanca prenosilaca (sened), a neobičnog (garib) teksta (metn).” Neki, pak, učenjaci poput Ibn Ujejne, Ibn Džurejdža i drugih, hadis o imamu Maliku uzeli su kao dokaz radosne vijesti koju je najavio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i potvrde da će imam Malik biti učenjak u kojeg će se prstom pokazivati i kojem će ljudi, žedni islamske nauke, hrliti sa svih strana.
Alim koji je volio skupocjenu odjeću
Imam Malik bio je visok i naočit, izrazito bijele puti, smeđe kose i brade, toliko da su ga zvali ”plavi” mladić. Kada je želio da izađe među ljude i svoje studente, koristio je najbolje mirise i uvijek je oblačio najbolja i najskuplja odijela. Odjeći je inače pridavao mnogo pažnje, tako da ga nikada niko nije vidio osim u skupocjenom i raskošnom odijelu. On je u odijevanju vidio izraz počasti islamskom znanju koje je posjedovao. Govorio je: ”Čestitost i dostojanstvo alima ogleda se i u tome da izabere lijepu odjeću u kojoj će se pojavljivati pred ljudima, i nije lijepo da ga ljudi vide u slaboj i pohabanoj odjeći, pa makar se radilo samo o turbanu.” Nosio je markiranu odjeću koja je u to vrijeme bila posljednji krik mode, a koja se krojila u Horosanu i Egiptu. Prenosi se od Bišra ibn Harisa da je rekao: ”Ušao sam kod imama Malika, a na njemu je bio ogrtač koji je vrijedio 500 dirhema i niko me nije podsjećao na kraljeve i vladare kao on.” (Ed-Dibadžul-muzheb, str. 19.) Kada je imam Malik upitan o nošenju grube vunene odjeće, koju nose sufije, rekao je: ”Nema dobra u nošenju te odjeće osim na putovanju, jer mnogi se preko te odjeće žele prikazati kao askete i pobožnjaci. Ja volim da pokažem blagodati koje mi je Allah dao i to preporučujem svakom čovjeku kojem je Allah dao neku blagodat, a posebno učenjacima.” (Ed-Dibadžul-muzheb, str. 18.) Rekao je Ibnul-Kasim: ”Imam Malik je umro a iza njega je ostalo stotinu turbana, da ne govorim o ostaloj odjeći.” A Muhammed ibn Halef tvrdio je da je ”imam Malik iza sebe ostavio 500 pari cipela”. (Tertibul-medarik, II/160) Rekao je imam Zehebi: ”Ovaj čovjek, imam Malik, bio je iz skupine najvećih sretnika, prvak među učenjacima, posjedovao je bogatstvo i volio se lijepo oblačiti, velikan na dunjaluku i, ako Bog da, velikan na ahiretu. Primao je poklone, jeo dobru hranu i radio dobra djela.” (Sijer a’lam an-nubela’, VIII/199) Kada je imam Malik htio držati predavanje iz hadisa, onda bi abdestio kao za namaz i obukao bi najbolju i najskuplju odjeću, stavio bi najljepšu kapu na glavu, počešljao bradu i namirisao se najboljim mirisom. Neki ljudi su mu zamjerali na tome, pa im je rekao: ”Ja to radim iz poštovanja prema hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Tehzibul-kemal, XXVII/110) Život ovog islamskog učenjaka najbolji je dokaz da kvalitetna, lijepa i skupocjena odjeća nije prepreka za istinsku pobožnost i ne poništava je, niti umanjuje vrijednost znanja kod alima. Naprotiv, ona je i priličila čovjeku poput imama Malika koji je živio u gradu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojem su dolazili ljudi sa svih strana svijeta. Na koncu konca, ljudima je bio potreban neko ko će im objašnjavati propise vjere i objasniti im da islam nije protiv takvog načina odijevanja i da se ne odriče dunjaluka i njegovih blagodati, ukoliko se to ne čini iz oholosti i narcisoidnosti.
Učitelji i učenici
Imam Malik je znanje učio i prenosio hadis čak od 200 učenjaka iz generacije tabiina. Između ostalih, on se sreo sa Ata’ ibn Ebi Rebbahom kada je ovaj dolazio u Medinu, zatim, prenosio je hadis od Džafera es-Sadika i znamenitog muhadisa Šihaba ez-Zuhrija, a od imama Malika su prenosili Esed ibn Furat, Esed ibn Musa, Ejub Sihtijani, Sufjan Sevri, Sufjan ibn Ujejne, imam Šama, El-Evzai i mnogi drugi. Govoreći o imamu Maliku, imam Šafija je rekao: ”Kada čujete za neku predaju, znajte da je imam Malik zvijezda predvodnica u određivanju njene vjerodostojnosti.” (Ibn Ebi Hatim, El-Džerhu vet-ta’dilu, I/260) A Jahja ibn Muin rekao je: ”Malik je bio jedan od Allahovih dokaza ljudima na zemlji.” Bio je vrsni poznavalac hadisa od kojeg su hadis učili mnogobrojni učenjaci, a njegova knjiga ”El-Muvetta” je, kao što je rekao imam Šafija: ”U to vrijeme bila najvjerodostojnija knjiga nakon Kur’ana.” (Ibn Abdul-Berr, El-Intika’, str. 65.) To je imam Šafija rekao jer tada nije bilo Buharijine i Muslimove zbirke hadisa. Imam Šafija je o njemu još rekao: ”Da nije bilo Ibn Ujejne i imama Malika, nestalo bi znanja u Hidžazu.” (El-Džerhu vet-ta’dilu, I/12) Govoreći o vrlinama imama Malika, Jahja ibn Seid el-Kattan je, između ostalog, rekao: ”Malik je emirul-mu’minin u hadisu.” (Es-Sujuti, Tezjinul-memalik, str. 19.) Poznati učenjak Ibn Vehb je za njega kazao: ”Da nije bilo Malika, otišli bismo u zabludu.” (Ibn Abdul-Berr, Et-Temhid, I/62) Prenosi se od Ibn Ebi Uvejsa da je imam Malik rekao: ”Ovo znanje je vjera, pa dobro gledajte od koga ćete uzeti vjeru. Ja sam zapamtio sedamdeset ljudi koji su prenosili određene predaje i govorili da je to od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ja nikada nijednu predaju od njih nisam uzeo, ne zbog toga što nisu bili povjerljivi kao ljudi, jer kada bi se nekome od njih povjerila kompletna državna blagajna, oni bi je besprijekorno čuvali, već zbog toga što oni nisu bili stručnjaci u hadiskoj nauci. Kada je u Medinu došao Ibn Šihab ez-Zuhri, mi smo pravili ogromnu gužvu pred njegovim vratima kako bismo ušli da slušamo njegova predavanja iz hadisa.” (Et-Temhid, I/66) Imam Malik bio je fakih i pravnik čiji se mezheb proširio u Magribu, Endelusu, dijelovima Egipta, nekim državama Šama, Jemenu, Sudanu, Bagdadu, Kufi, nekim oblastima Horosana i Džezire, i danas je prisutan na velikim prostorima islamskog svijeta.
Sa osamnaest godina izdavao fetve
Još kao dječak od dvanaest godina, imam Malik počeo je intenzivno posjećivati naučne kružoke i slušati predavanja iz hadisa i fikha. A koliko je bio nadaren učenik i koliko je brzo napredovao u stjecanju znanja, svjedoči i činjenica da je počeo izdavati fetve sa nepunih osamnaest godina, a svoju samostalnu katedru imao je već u dvadeset i prvoj godini. Iako je bio u cvijetu mladosti, pred njim su učili i od njega prenosili mnogi muhadisi, a pred kraj hilafeta Ebu Džafera el-Mensura, u potpunosti se obistinio Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, nagovještaj i ljudi su sa svih strana ogromnog islamskog carstva dolazili u Medinu da slušaju imama Darul-Hidžre, tj. imama Medine. Primjer mlađahnog učenjaka Malika otkriva nam kakav je zapravo odnos bio tada prema nauci i u kakvom ambijentu su odgajana i obrazovana djeca. Medinski dječaci tada su odrastali u okruženju u kojem su ljudi pokazivali na islamske učenjake s najvećim pijetetom. Gledali su svoju stariju braću, očeve i djedove, s kakvim poštovanjem ih pozdravljaju i prilaze im kada ih sretnu u mesdžidu ili na ulici, jer, oni su u tim alimima gledali nosioce poslaničke zaostavštine tako da su poštivanje učenjaka doživljavali kao poštivanje samog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Tako su djeca odrastala noseći u srcu ljubav i respekt prema učenjacima u kojima su gledali istinske uzore i potajno se nadali da će jednog dana dostići njihov stepen. Do koje mjere su islamski alimi bili poštovani, svjedoči i sljedeća predaja od imama Šafije: ”Ja sam osjećao toliko strahopoštovanje prema imamu Maliku da sam se, dok sam bio kod njega na času, bojao da prevrnem list knjige da on ne bi čuo taj zvuk i da ga ne bi uznemirio.” (El-Bejheki, Menakibu Šafi’ijje, II/144) Dakle, u vrijeme prvih generacija sve je bilo u znaku učenja i prilagođeno traganju za istinskim znanjem koje nipošto nije bilo monopolizirano, zloupotrebljavano, a niti je stvaralo generacijski jaz. Jednostavno, u to vrijeme je i etablirani učenjak i dječak od deset ili trinaest godina mogao doći u mesdžid i slušati predavanja najeminentnijih učenjaka bez formalno-pravnih procedura i bilo kakvih prepreka. Vrata znanja bila su otvorena za sve. Takva atmosfera prenosila se i na ulicu, tržnicu i kuću u kojoj su očevi i majke konstantno podsticali svoju djecu na nauku. I kao da su svi, vladari, učenjaci, trgovci, roditelji, u jedan glas govorili sinovima i kćerkama: ”Učite i samo učite! Mi smo uz vas i nemojte da se brinete o bilo čemu drugom osim o nauci.” Svima je poznato kazivanje o imamu Maliku i njegovoj majci koja je svog sinčića podsticala na učenje i u to ime trošila svoj ušteđeni imetak kako bi ga poštedila bavljenja trgovinom ili nekim drugim poslom koji bi ga udaljio od naučnih kružoka i uleme. Jer, kako reče imam Šafija: ”Da sam se posvetio nekom dunjalučkom poslu, ne bih stekao znanje niti bih razumio mnogobrojne naučne probleme i mes’ele.” (Ibn Džema’a, Tezkiretus-sami’ ve-l-mutekellim, str. 70.) Poruka Šafijinih riječi nije parcijaliziranje nauke niti stroga podjela rada na intelektualni i fizički, jer ashabi su zarađivali za život vlastitim rukama, vodili su džihad i sl., no i pored toga bili su najučeniji ljudi u islamskom ummetu. Njegove riječi imaju preneseno značenje, u smislu da jedno društvo, odnosno država, mora dati nauci mjesto koje joj pripada i maksimalno se potruditi da obezbijedi jednake uvjete za edukaciju i obrazovanje svojih građana. Kao dječak, imam Malik učio je pred šejhom Ibn Hurmuzom i punih sedam godina bio je njegov student. Postoje mnogobrojne predaje o tome koliko je on bio uporan i ustrajan u traženju znanja tako da je dugo vremena znao čekati pred vratima svoga šejha, a on nije znao za njega sve dok se Malik ne bi namjerno nakašljao, pa bi šejh naredio sluškinji da vidi ko je, a ona je, nakon što bi otvorila vrata, odgovarala: ”Nema nikoga osim onog plavog dječaka.” Na to bi joj šejh rekao: ”Reci mu da uđe, i znaj da to nije nikakav dječak, već učenjak čije znanje ljudi trebaju.” (Tertibul-medarik, I/148)
Lukavštinama do znanja
Da bi čuo neki hadis i saznao nešto novo, Malik je često morao pribjegavati lukavštinama, a posebno kada su bili u pitanju izrazito autoritativni i strogi profesori, kao naprimjer oslobođeni rob Abdullaha ibn Omera, En-Nafi. Naime, Malik je, kao dječak, satima znao stajati pred vratima velikog učenjaka Nafia i izlagati se sunčevoj žegi, čekajući da on izađe iz kuće i pođe u mesdžid da ga pita za neki hadis ili neku fikhsku mes’elu. O tome Malik priča: ”Ja sam odlazio do kuće Nafia i, bez bilo kakvog zaklona, dugo čekao na vrelom suncu da on izađe i pođe u mesdžid. A kada bi konačno izašao, ja sam se pravio kao da ga nisam ni primijetio i kao da nisam zbog njega došao pred kuću, a onda bih mu pažljivo prišao i predstavio se, i kada je htio da uđe u mesdžid, ja bih iskoristio priliku i pitao: ‘A kakav je stav imao Ibn Omer po tom i tom pitanju’, onda bi mi on, jer je shvatio moju lukavštinu, strogim glasom i ljutito odgovarao i ja sam nakon toga odlazio od njega.” (Ed-Dibadžul-muzheb, str. 117.). Žeđ za naukom tjerala ga je da čak i u bajramskim danima, kada nije bilo nastave u mesdžidima, ode pred kuću Ibn Šihaba ez-Zuhrija, ne bi li ga ovaj primio u kuću i citirao mu hadise koje Malik nije znao. O tome je on onako dječački naivno, ali vrlo dirljivo pričao: ”Nakon bajram-namaza govorio sam sebi: ‘Ovo je dan kada Ibn Šihab uzima slobodno’, i direktno sa musalle gdje smo klanjali namaz, išao sam pred njegovu kuću i za divno čudo on me je primio i pozvao u kuću. Kada sam ušao u kuću, upitao me je: ‘Kao da ti nisi išao kući poslije bajram-namaza?’ ‘Ne’, odgovorio sam. ‘A jesi li išta jeo’, pitao je ponovo. ‘Ne, i nemam potrebe za jelom.’ Čudeći se mom odgovoru, upitao je: ‘A šta ti zapravo želiš?’ Odgovorio sam: ‘Želim slušati hadis od tebe’, i na njegovo: ‘Hajde, pripremi se!’, ja sam sav sretan vadio svoje ploče na koje sam zapisivao hadise. Izdiktirao mi je četrdeset hadisa sa kompletnim lancem prenosilaca i kada sam ja tražio da nastavi, šejh Zuhri je rekao: ‘Dosta ti je! Ako dnevno budeš učio po četrdeset hadisa, ti ćeš postati hafiz hadisa.’ Rekao sam mu: ‘Ali, šejh, ja sam ove hadise već naučio napamet.’ Iznenađen mojim odgovorom, začuđeno me je pogledao i ozbiljnim tonom rekao: ‘Daj mi svoje ploče i hajde citiraj mi hadise po redu kako si ih zapisao.’ Ja sam svih četrdeset hadisa bez greške ponovio, a on je sa osmijehom punim zadovoljstva rekao: ‘Uzmi svoje ploče i idi kući, ti si uistinu posuda znanja.”’ (Tertibul-medarik, I/134) Nakon svega toga, nakon maksimuma uloženog truda i odricanja, sjedeći uz skute učenjaka, Malik je postao najveći učenjak svoga vremena pred čija vrata se moralo dolaziti po znanje, onako kako je on nekada išao pred vrata svojih profesora. Sreo je imam Malik mnoge ljude koji su mu nudili unosne dunjalučke poslove i dobru zaradu, u zamjenu za studiranje i učenje nauke, ali ih je on glatko odbio, jer je dao prednost ahiretu nad dunjalukom. Drugi su mu opet govorili da ostavi ilm i stalni boravak u Medini i da izađe u džihad sa muslimanskom vojskom, a on im je odgovarao da je u znanju hajr i dobro, a da je i u džihadu veliko dobro, i da kada je u pitanju fard kifaje, jedan fard ne isključuje drugi. Zatim, sreo se on i sa mnogim pobožnjacima i asketama (zahidima), poput Abdullaha ibn Abdulaziza el-Umerija, koji je bio imam zuhda i asketizma u to vrijeme, i on ga je nagovarao da ostavi nauku i posveti se osami i pobožnosti, a Malik ga je ponizno saslušao i učio dovu za njega, ali ga nije poslušao, već je odlučio da ostane među ljudima, da im prenosi znanje i sabura na iskušenjima sa njima. A da je bio u pravu, svjedoči i činjenica da danas malo ljudi zna za pobožnjaka Abdullaha el-Umerija, a za Malika zna cijeli dunjaluk. Upravo je tom pobožnjaku i isposniku, imam Malik pisao u jednom od svojih pisama: ”Allah je podijelio djela kao što je podijelio nafaku, pa, možda je nekom otvorio polje dobrovoljnog namaza, a nije dobrovoljnog posta, nekom je otvorio vrata sadake, a ne posta, nekome polje džihada, a nije polje namaza, nekome učenje i prenošenje znanja, a ne polje džihada, a prenošenje znanja je jedno od najvećih dobrih djela i ja sam zadovoljan sa poljem koje je meni Allah otvorio i podario i ne mislim da je to manje vrijedno od onoga čemu si se ti posvetio, već smatram da smo obojica na dobru i obaveza je svakog od nas da bude zadovoljan sa onim što mu je Allah podario.” (Et-Temhid, VII/185)
Praksa stanovnika Medine kao izvor šerijata
Ono po čemu se imam Malik razlikovao od ostalih učenjaka jeste i to što je on praksu stanovnika Medine (amel ehlul-Medine) smatrao dokazom u vjeri i izvorom šerijata. To je temeljio na tezi da govor ashaba i djela stanovnika Medine moraju biti utemeljeni na dokazu iz sunneta. Pod ovim je podrazumijevao da ashabi nisu izmišljali šerijatske propise, niti su stanovnici Medine izvršavali određene propise a da i jedni i drugi nisu imali pouzdan dokaz iz Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta. Zbog toga je on davao prednost postupku stanovnika Medine nad analogijom (kijas) i pojedinačnom predajom (haber el-ahad). Vodio je žustru polemiku sa svojim savremenicima kojima praksa stanovnika Medine nije bila dokaz u definiranju vjerskih propisa. Između ostalog, poznata je njegova prepiska na tu temu sa znamenitim egipatskim učenjakom El-Lejsom ibn Sa’dom, koju ćemo u narednom broju u cijelosti prenijeti. I zbog takvog odnosa prema praksi stanovnika Medine, on je bio stava da žena postaje majka po mlijeku djetetu koje je zadojila samo dva puta, a zanemario je hadis od Aiše, r.a., koji je on lično prenio u svojoj Muvetti: ”U Kur’anu je bilo objavljeno da se nakon deset dojenja uspostavlja rodbinska veza po mlijeku, zatim je to dokinuto sa pet dojenja i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je umro, a taj ajet se učio kao da je iz Kur’ana.” Nakon što je citirao ovaj hadis, imam Malik je dodao: ”Mi po ovome ne radimo.” Također, uzimajući u obzir praksu stanovnika Medine, on nije smatrao da kupac i prodavac imaju pravo izbora, prihvatiti trgovinu ili je poništiti, prije nego se raziđu. Hadis koji je također zabilježio u Muvetti: ”Kupac i prodavac imaju pravo izbora (tj. pravo na odustajanje od kupoprodajnog ugovora) sve dok se ne raziđu sa mjesta kupoprodaje”, prokomentirao je riječima: ”Kod nas ovo nije znak dobročinstva niti je to poznato u praksi stanovnika Medine.” Interesantno je spomenuti i to da se imam Malik razilazio sa ostalom trojicom imama i u tome što je on maslehatul-mursele (opću korist) smatrao samostalnim izvorom šerijata, dok kod Ebu Hanife to ulazi u istihsan i urf (običaj), a kod Šafije i Ahmeda u analogiju (kijas).
Saff br.259