Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Imam Ebu Hanife je, uostalom kao i mnogi drugi učenjaci, doživio veliko iskušenje sa tadašnjim političkim moćnicima, i bio stavljen na muke od strane abasijskog halife Ebu Džafera el-Mensura, odnosno njegovog namjesnika u Kufi, Ibn Hubejre. O tom slučaju, Ubejdullah ibn Amr prenosi sljedeću predaju: ”Ibn Hubejre je ponudio Ebu Hanifi mjesto glavnog kadije u Kufi, pa je on to glatko odbio. Nakon toga namjesnik je naredio da se Ebu Hanife baci u tamnicu i da se deset dana neprestano bičuje dok ne prihvati ponudu. Ali, pošto je Ibn Hubejr vidio da Ebu Hanife ni po kakvu cijenu neće prihvatiti kadiluk, naredio je da ga puste.” (Tehzibul-kemal) Njegov sin Hamad ibn Ebi Hanife plakao je kada god bi prošao pored zatvora u kojem mu je otac bičevan, pa ga je sin Ismail pitao: ”Babo, zašto plačeš kad god naiđeš pored tog mjesta u Kufi?” On je odgovorio: ”Sine, ovdje je Amir ibn Hubejr, namjesnik Kufe, deset dana uzastopno bičevao tvoga djeda Ebu Hanifu, ne bi li ga prisilio da prihvati mjesto kadije, ali mu to nije pošlo za rukom.” Ahmed ibn Hanbel također je plakao kada bi se sjetio tog Ebu Hanifinog iskušenja, i to nakon što je on doživio od strane halife Mu’tesima slično onome što je doživio Ebu Hanife od Ebu Džafera el-Mensura.” (Tarihu Bagdad, XIII/327)
Imam Ebu Hanife je, uostalom kao i mnogi drugi učenjaci, doživio veliko iskušenje sa tadašnjim političkim moćnicima, i bio stavljen na muke od strane abasijskog halife Ebu Džafera el-Mensura, odnosno njegovog namjesnika u Kufi, Ibn Hubejre. O tom slučaju, Ubejdullah ibn Amr prenosi sljedeću predaju: ”Ibn Hubejre je ponudio Ebu Hanifi mjesto glavnog kadije u Kufi, pa je on to glatko odbio. Nakon toga namjesnik je naredio da se Ebu Hanife baci u tamnicu i da se deset dana neprestano bičuje dok ne prihvati ponudu. Ali, pošto je Ibn Hubejr vidio da Ebu Hanife ni po kakvu cijenu neće prihvatiti kadiluk, naredio je da ga puste.” (Tehzibul-kemal) Njegov sin Hamad ibn Ebi Hanife plakao je kada god bi prošao pored zatvora u kojem mu je otac bičevan, pa ga je sin Ismail pitao: ”Babo, zašto plačeš kad god naiđeš pored tog mjesta u Kufi?” On je odgovorio: ”Sine, ovdje je Amir ibn Hubejr, namjesnik Kufe, deset dana uzastopno bičevao tvoga djeda Ebu Hanifu, ne bi li ga prisilio da prihvati mjesto kadije, ali mu to nije pošlo za rukom.” Ahmed ibn Hanbel također je plakao kada bi se sjetio tog Ebu Hanifinog iskušenja, i to nakon što je on doživio od strane halife Mu’tesima slično onome što je doživio Ebu Hanife od Ebu Džafera el-Mensura.” (Tarihu Bagdad, XIII/327)
Pomagao je nauku, a nije od nje živio
Umjesto kadiluka, Ebu Hanife je izabrao drugi način zarade i finansiranja sebe i svoje porodice. Naime, on je bio jedan od rijetkih učenjaka koji se hranio trudom vlastitih ruku, baveći se poštenom trgovinom, a nije živio od nauke niti je kao učenjak uzimao pare i platu iz državne blagajne. Njegov unuk Omer ibn Hamad ibn Ebi Hanife rekao je: ”Ebu Hanife bio je trgovac svilom i njegov dućan bio je poznat u Kufi, nalazio se u kući Amra ibn Hurejsa.” (Sijer el-‘alam en-nubela’, VI/394) A do koje mjere je pazio da svoju trgovinu ne uprlja haramom, svjedoči i ova predaja. Ebu Hanife je imao radnika koji se zvao Hafs ibn Abdurrahman. Jedanput mu je Ebu Hanife dao robu da je prodaje, ali je među tom robom bilo i platno sa falšom i mahanom i on je radniku rekao da prilikom prodaje ukaže mušterijama na tu mahanu i da to platno proda po sniženoj cijeni ukoliko neko bude želio da ga kupi. Međutim, Hafs je to zaboravio i prodao je platno po standardnoj cijeni. I pošto nije znao ime čovjeka kojem je ga je prodao, nije mu mogao vratiti novac, pa je Ebu Hanife kompletnu zaradu od tog platna podijelio kao sadaku. (Tehzibu-l-kemal, XXIX/437) To je osobina istinskog vjernika i alima koji se maksimalno čuvao haram imetka i koji svoje znanje nije iskoristio za zarađivanje dunjalučke nafake, bogatstva i ugleda. Na taj način je pokazao šta znači dosljedno slijeđenje sunneta i prakse prvih generacija o kojima je Allah objavio: ”Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni” (En-Nur, 37.). Osim što je bio pošten trgovac, on je bio i izuzetno darežljiv čovjek. Govoreći o njegovim vrlinama, poznati učenjak Fudajl ibn ‘Ijad je između ostaloga rekao: ”Ebu Hanife je imao mnogo imetka, ali je bio vrlo darežljiv i niko mu nije došao sa svojom potrebom a da mu je nije ispunio. On je svake godine slao posebnu karavanu u Bagdad i kada bi se njegovi ljudi vratili sa robom i hranom, on je izdvajao hranu i odjeću učenjacima za cijelu godinu, a ono što mu je ostalo u novcu od te zarade, dao bi im i rekao: ‘Neka vam se nađe za vaše potrebe i ne zahvaljujte nikome osim Allahu, jer ja smatram da mi Allah preko vas daje bereket u trgovini.”’ (Tarihu Bagdad, XIII/340) I ne samo to, već je stipendirao i svoje studente i davao im mjesečnu platu koja je bila sasvim dovoljna za njih i njihove porodice. To se posebno odnosi na njegovog najpoznatijeg studenta Ebu Jusufa koji je inače odrastao u siromašnoj porodici tako da su ga roditelji nagovarali da napusti naučne kružoke i da nađe posao kako bi mogao zarađivati za svoju porodicu. O tome je imam Ebu Jusuf pričao: ”Ebu Hanife je izdržavao mene i moju porodicu dvadeset godina, i kada sam mu jedanput rekao: ‘Nisam vidio darežljivijeg čovjeka od tebe’, on mi je odgovorio: ‘Šta bi tek rekao da si zapamtio Hamada ibn Ebi Sulejmana.”’ Na osnovu ove predaje saznajemo da je Ebu Hanifina darežljivost bila potaknuta izuzetnom darežljivošću njegovog profesora prema njemu. (Eimmetul-erbea’, str. 104) Nije puno držao do materijalnog bogatstva, i davao je prednost islamskoj nauci nad prolaznim dunjalučkim blagodatima, a svojim studentima je, nakon što bi postigli određeni nivo znanja, govorio: ”Sada posjedujete najveće bogatstvo, jer ste upoznali i naučili halal i haram.” (Ahbaru Ebu Hanife ve ashabihi) Bio je prijatelj kakav se samo poželjeti može, brižan, darežljiv, pouzdan i strpljiv, i od njega su oni koji su se s njim družili vidjeli i doživjeli samo hajr i dobro, svejedno bili oni njegovi učenici ili učitelji, bogati ili siromašni.
Umjesto kadiluka, Ebu Hanife je izabrao drugi način zarade i finansiranja sebe i svoje porodice. Naime, on je bio jedan od rijetkih učenjaka koji se hranio trudom vlastitih ruku, baveći se poštenom trgovinom, a nije živio od nauke niti je kao učenjak uzimao pare i platu iz državne blagajne. Njegov unuk Omer ibn Hamad ibn Ebi Hanife rekao je: ”Ebu Hanife bio je trgovac svilom i njegov dućan bio je poznat u Kufi, nalazio se u kući Amra ibn Hurejsa.” (Sijer el-‘alam en-nubela’, VI/394) A do koje mjere je pazio da svoju trgovinu ne uprlja haramom, svjedoči i ova predaja. Ebu Hanife je imao radnika koji se zvao Hafs ibn Abdurrahman. Jedanput mu je Ebu Hanife dao robu da je prodaje, ali je među tom robom bilo i platno sa falšom i mahanom i on je radniku rekao da prilikom prodaje ukaže mušterijama na tu mahanu i da to platno proda po sniženoj cijeni ukoliko neko bude želio da ga kupi. Međutim, Hafs je to zaboravio i prodao je platno po standardnoj cijeni. I pošto nije znao ime čovjeka kojem je ga je prodao, nije mu mogao vratiti novac, pa je Ebu Hanife kompletnu zaradu od tog platna podijelio kao sadaku. (Tehzibu-l-kemal, XXIX/437) To je osobina istinskog vjernika i alima koji se maksimalno čuvao haram imetka i koji svoje znanje nije iskoristio za zarađivanje dunjalučke nafake, bogatstva i ugleda. Na taj način je pokazao šta znači dosljedno slijeđenje sunneta i prakse prvih generacija o kojima je Allah objavio: ”Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni” (En-Nur, 37.). Osim što je bio pošten trgovac, on je bio i izuzetno darežljiv čovjek. Govoreći o njegovim vrlinama, poznati učenjak Fudajl ibn ‘Ijad je između ostaloga rekao: ”Ebu Hanife je imao mnogo imetka, ali je bio vrlo darežljiv i niko mu nije došao sa svojom potrebom a da mu je nije ispunio. On je svake godine slao posebnu karavanu u Bagdad i kada bi se njegovi ljudi vratili sa robom i hranom, on je izdvajao hranu i odjeću učenjacima za cijelu godinu, a ono što mu je ostalo u novcu od te zarade, dao bi im i rekao: ‘Neka vam se nađe za vaše potrebe i ne zahvaljujte nikome osim Allahu, jer ja smatram da mi Allah preko vas daje bereket u trgovini.”’ (Tarihu Bagdad, XIII/340) I ne samo to, već je stipendirao i svoje studente i davao im mjesečnu platu koja je bila sasvim dovoljna za njih i njihove porodice. To se posebno odnosi na njegovog najpoznatijeg studenta Ebu Jusufa koji je inače odrastao u siromašnoj porodici tako da su ga roditelji nagovarali da napusti naučne kružoke i da nađe posao kako bi mogao zarađivati za svoju porodicu. O tome je imam Ebu Jusuf pričao: ”Ebu Hanife je izdržavao mene i moju porodicu dvadeset godina, i kada sam mu jedanput rekao: ‘Nisam vidio darežljivijeg čovjeka od tebe’, on mi je odgovorio: ‘Šta bi tek rekao da si zapamtio Hamada ibn Ebi Sulejmana.”’ Na osnovu ove predaje saznajemo da je Ebu Hanifina darežljivost bila potaknuta izuzetnom darežljivošću njegovog profesora prema njemu. (Eimmetul-erbea’, str. 104) Nije puno držao do materijalnog bogatstva, i davao je prednost islamskoj nauci nad prolaznim dunjalučkim blagodatima, a svojim studentima je, nakon što bi postigli određeni nivo znanja, govorio: ”Sada posjedujete najveće bogatstvo, jer ste upoznali i naučili halal i haram.” (Ahbaru Ebu Hanife ve ashabihi) Bio je prijatelj kakav se samo poželjeti može, brižan, darežljiv, pouzdan i strpljiv, i od njega su oni koji su se s njim družili vidjeli i doživjeli samo hajr i dobro, svejedno bili oni njegovi učenici ili učitelji, bogati ili siromašni.
Kome Allah želi dobro, podari mu fikh (razumijevanje vjere)
Ebu Hanife je bio imam u fikhu i analogiji, njegov govor bio je prožet logičnošću i preciznošću, tako da su se svi islamski učenjaci pohvalno izrazili o njegovoj inteligenciji i davali mu prednost u fikhu nad drugim učenjacima. Imam Šafija rekao je: ”Ljudi u fikhu ovise o Ebu Hanifi.” (Tarihu Bagdad, 13/346) Na ove Šafijine riječi, imam Zehebi je dodao: ”Neosporna je činjenica da Ebu Hanifi pripada imamet u fikhu.” (Sijer e’alam an-nubela, 6/403) A Abdullah ibn Mubarek rekao je o njemu: ”Najveći učenjak u fikhu je Ebu Hanife, i ja nisam sreo fakiha poput njega.” (Tehzibul-kemal, 29/430) Također je rekao: ”Ako neka vjerska predaja zahtijeva mišljenje i objašnjenje, onda je mišljenje Malika, Sufjana Sevrija i Ebu Hanife najmeritornije, a od njih trojice mišljenje Ebu Hanife je najljepše, najpreciznije i logički najpovezanije, jer Ebu Hanife je bio inteligentniji od spomenute dvojice učenjaka.” (Tarihu Bagdad, 13/343) Njegov učenik Ebu Jusuf rekao je: ”Nisam vidio nikoga da tako lijepo objašnjava hadise i da iz njih izvlači fikhske propise kao što je to činio Ebu Hanife.” (Tarihu Bagdad, 13/340) Kada je Šu’be ibnul-Hadžadž saznao za smrt Ebu Hanife, rekao je: ”Sa njim je otišla pamet Kufe, Allah se smilovao njemu i nama.” (Ibn Abdul-Berr, El-Intika’, str.126.) En-Nadr ibn Šumejl rekao je: ”Ljudi su spavali što se tiče fikhske nauke dok ih Ebu Hanife nije probudio svojim razumijevanjem i interpretacijom islamskih propisa.” (Tarihu Bagdad, 13/3459) Upitan je Jezid ibn Harun, ko je bolji fakih i ko je inteligentniji, Ebu Hanife ili Sufjan Sevri, pa je odgovorio: ”Sufjan Sevri bolje je poznavao hadis, a Ebu Hanife fikh.” (Tehzibul-kemal, 29/429) Govoreći o njegovoj natprosječnoj inteligenciji i pronicljivosti, Abdullah ibn Mubarek rekao je: ”Ako bi iko imao pravo govoriti o vjeri na temelju svoga mišljenja, to bi bez sumnje bio Ebu Hanife.” (Tehzibul-kemal, 29/431) Prenosi se od Muhammeda ibn Bišra da je rekao: ”Ja sam naizmjenično posjećivao predavanja Sufjana Sevrije i Ebu Hanife, i kada bih došao kod Ebu Hanife, on bi me upitao: ‘Odakle dolaziš?’ Odgovorio bih: ‘Od Sufjana’, a on bi na to kazao: ‘Dolaziš od čovjeka čijim bi se znanjem, da su živi, okoristili Alkama i Esved (najpoznatiji učenici ashaba Abdullaha ibn Mes’uda).’ A kada bih došao kod Sufjana, on bi me isto pitao, i nakon što bi dobio odgovor, rekao bi: ‘Zaista dolaziš od najinteligentnijeg čovjeka našega doba.”’ (Tehzibul-kemal) Jahja ibn Mu’in rekao je: ”Nadam se da neću pogriješiti ako kažem da nismo slušali bolja i ljepša izlaganja o fikhu od Ebu Hanife, i mi smo prihvatali većinu njegovih fikhskih mišljenja.” (Tehzibul-kemal, 29/433) Prenosi se od Abdurrezaka es-San’anija da je rekao: ”Ja sam bio kod Ma’mera kada mu je došao Abdullah ibn Mubarek i čuo sam Ma’mera kada mu je rekao: ”Ja ne poznajem učenjaka koji tako precizno elaborira fikhsku problematiku i koji bolje koristi analogiju i objašnjava fikhska pitanja od Ebu Hanife. I nisam vidio učenjaka da se više bojao da se u Allahovu vjeru ne unese nešto što joj ne pripada od Ebu Hanife.” (Tarihu Bagdad, 13/339)
Ebu Hanife je bio imam u fikhu i analogiji, njegov govor bio je prožet logičnošću i preciznošću, tako da su se svi islamski učenjaci pohvalno izrazili o njegovoj inteligenciji i davali mu prednost u fikhu nad drugim učenjacima. Imam Šafija rekao je: ”Ljudi u fikhu ovise o Ebu Hanifi.” (Tarihu Bagdad, 13/346) Na ove Šafijine riječi, imam Zehebi je dodao: ”Neosporna je činjenica da Ebu Hanifi pripada imamet u fikhu.” (Sijer e’alam an-nubela, 6/403) A Abdullah ibn Mubarek rekao je o njemu: ”Najveći učenjak u fikhu je Ebu Hanife, i ja nisam sreo fakiha poput njega.” (Tehzibul-kemal, 29/430) Također je rekao: ”Ako neka vjerska predaja zahtijeva mišljenje i objašnjenje, onda je mišljenje Malika, Sufjana Sevrija i Ebu Hanife najmeritornije, a od njih trojice mišljenje Ebu Hanife je najljepše, najpreciznije i logički najpovezanije, jer Ebu Hanife je bio inteligentniji od spomenute dvojice učenjaka.” (Tarihu Bagdad, 13/343) Njegov učenik Ebu Jusuf rekao je: ”Nisam vidio nikoga da tako lijepo objašnjava hadise i da iz njih izvlači fikhske propise kao što je to činio Ebu Hanife.” (Tarihu Bagdad, 13/340) Kada je Šu’be ibnul-Hadžadž saznao za smrt Ebu Hanife, rekao je: ”Sa njim je otišla pamet Kufe, Allah se smilovao njemu i nama.” (Ibn Abdul-Berr, El-Intika’, str.126.) En-Nadr ibn Šumejl rekao je: ”Ljudi su spavali što se tiče fikhske nauke dok ih Ebu Hanife nije probudio svojim razumijevanjem i interpretacijom islamskih propisa.” (Tarihu Bagdad, 13/3459) Upitan je Jezid ibn Harun, ko je bolji fakih i ko je inteligentniji, Ebu Hanife ili Sufjan Sevri, pa je odgovorio: ”Sufjan Sevri bolje je poznavao hadis, a Ebu Hanife fikh.” (Tehzibul-kemal, 29/429) Govoreći o njegovoj natprosječnoj inteligenciji i pronicljivosti, Abdullah ibn Mubarek rekao je: ”Ako bi iko imao pravo govoriti o vjeri na temelju svoga mišljenja, to bi bez sumnje bio Ebu Hanife.” (Tehzibul-kemal, 29/431) Prenosi se od Muhammeda ibn Bišra da je rekao: ”Ja sam naizmjenično posjećivao predavanja Sufjana Sevrije i Ebu Hanife, i kada bih došao kod Ebu Hanife, on bi me upitao: ‘Odakle dolaziš?’ Odgovorio bih: ‘Od Sufjana’, a on bi na to kazao: ‘Dolaziš od čovjeka čijim bi se znanjem, da su živi, okoristili Alkama i Esved (najpoznatiji učenici ashaba Abdullaha ibn Mes’uda).’ A kada bih došao kod Sufjana, on bi me isto pitao, i nakon što bi dobio odgovor, rekao bi: ‘Zaista dolaziš od najinteligentnijeg čovjeka našega doba.”’ (Tehzibul-kemal) Jahja ibn Mu’in rekao je: ”Nadam se da neću pogriješiti ako kažem da nismo slušali bolja i ljepša izlaganja o fikhu od Ebu Hanife, i mi smo prihvatali većinu njegovih fikhskih mišljenja.” (Tehzibul-kemal, 29/433) Prenosi se od Abdurrezaka es-San’anija da je rekao: ”Ja sam bio kod Ma’mera kada mu je došao Abdullah ibn Mubarek i čuo sam Ma’mera kada mu je rekao: ”Ja ne poznajem učenjaka koji tako precizno elaborira fikhsku problematiku i koji bolje koristi analogiju i objašnjava fikhska pitanja od Ebu Hanife. I nisam vidio učenjaka da se više bojao da se u Allahovu vjeru ne unese nešto što joj ne pripada od Ebu Hanife.” (Tarihu Bagdad, 13/339)
Izvori šerijata kod Ebu Hanife
I pored toga što je Ebu Hanife bio vrlo precizan kada je govorio o izvorima šerijata na kojima on temelji svoje mišljenje, mnogi su ga kritizirali zbog učestalog korištenja analogije i zbog generaliziranja šerijatskih dokaza i mišljenja kada su u pitanju ashabi i sl. To potvrđuje i predaja od Jahjaa ibn Durejsa koji je rekao: ”Bio sam prisutan kod Sufjana Sevrija kada mu je došao neki čovjek i rekao: ‘Ebu Hanife zaslužuje moj prezir.’ ‘A zašto?’, upitao je Sufjan. Odgovorio je: ‘Zato što sam ga čuo kada je rekao: ‘Mi propise uzimamo iz Allahove Knjige, a ako za nešto ne nađemo dokaz u Kur’anu, onda se vraćamo sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ako ne nađemo dokaz u sunnetu, onda se vraćamo riječima i mišljenju ashaba po dotičnom pitanju, i ne preferiramo nijednog od njih, već uzimamo od kojeg hoćemo, a ako kod njih ne nađemo dokaz, i ako se na kraju stvar vrati učenjacima iz generacije tabiina, Ibrahimu Nehaiju, Eš-Ša’biju, Hasanu Basriju, Ata’ ibn Ebi Rebbahu, Seidu ibn Musejjebu, pa oni su se bavili idžtihadom i slobodnim promišljanjem i mi također imamo pravo na idžtihad kao i oni.”’ (Tehzibul-kemal, 29/443) Slično se prenosi i od Hasana ibn Zijada: ”Čuo sam Ebu Hanifu kada je rekao: ”Naš govor je naše mišljenje o određenim propisima, i to je najbolje do čega smo došli, a ako neko dođe sa boljim i ispravnijim mišljenjem, ono je najpreče da se prihvati.” (Tarihu Bagdad, 13/352) Dakle, glavni šerijatski izvori kod Ebu Hanife bili su Kur’an i vjerodostojni sunnet, i njima ništa nije pretpostavljao, ali ako ne bi našao dokaz za određeni propis u dva primarna izvora, onda se trudio da dobro prouči mišljenja ashaba kao trećeg izvora koji mu je bio relevantan i važan, i nijednog od njih nije preferirao u mišljenju. Međutim, ako kod ashaba ne bi našao odgovor na neko pitanje, i ako bi se morao vratiti na mišljenje tabiina, koji su po njegovom shvatanju bili daleko od ashaba u pogledu ilma, onda je sebi davao za pravo da koristi idžtihad kao i oni, i u tom pogledu je naveo neke od njih među kojima je čak bilo i njegovih profesora i šejhova. (El-Eimmetu-l-erbea’, str.164) Ustvari, Ebu Hanife u pogledu idžtihada nije bio usamljen, takav odnos su imali i ostali imami i učenjaci. Oni se nisu suprotstavljali Allahovoj Knjizi, niti Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetu, niti su svoje mišljenje pretpostavljali tim izvorima, već su se jednostavno bavili idžtihadom onako kako je Allah naredio muslimanima da se njime bave, a posljedica idžtihada su različita mišljenja po istom pitanju. U tom smislu su i riječi Omera ibn Abdul-Aziza: ”Ne bih volio da se ashabi nisu razilazili u mišljenju, jer da su po svakom pitanju imali jedinstven stav, to bi otežalo ljudima. Svi oni su imami koji se slijede, i od kojeg god od njih muslimani prihvate mišljenje, nema im se šta prigovoriti, jer je tu izbor širok.” (Ibn Abdul-Berr, Džamiu bejani-l-ilmi ve fadlihi, 2/80).
I pored toga što je Ebu Hanife bio vrlo precizan kada je govorio o izvorima šerijata na kojima on temelji svoje mišljenje, mnogi su ga kritizirali zbog učestalog korištenja analogije i zbog generaliziranja šerijatskih dokaza i mišljenja kada su u pitanju ashabi i sl. To potvrđuje i predaja od Jahjaa ibn Durejsa koji je rekao: ”Bio sam prisutan kod Sufjana Sevrija kada mu je došao neki čovjek i rekao: ‘Ebu Hanife zaslužuje moj prezir.’ ‘A zašto?’, upitao je Sufjan. Odgovorio je: ‘Zato što sam ga čuo kada je rekao: ‘Mi propise uzimamo iz Allahove Knjige, a ako za nešto ne nađemo dokaz u Kur’anu, onda se vraćamo sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ako ne nađemo dokaz u sunnetu, onda se vraćamo riječima i mišljenju ashaba po dotičnom pitanju, i ne preferiramo nijednog od njih, već uzimamo od kojeg hoćemo, a ako kod njih ne nađemo dokaz, i ako se na kraju stvar vrati učenjacima iz generacije tabiina, Ibrahimu Nehaiju, Eš-Ša’biju, Hasanu Basriju, Ata’ ibn Ebi Rebbahu, Seidu ibn Musejjebu, pa oni su se bavili idžtihadom i slobodnim promišljanjem i mi također imamo pravo na idžtihad kao i oni.”’ (Tehzibul-kemal, 29/443) Slično se prenosi i od Hasana ibn Zijada: ”Čuo sam Ebu Hanifu kada je rekao: ”Naš govor je naše mišljenje o određenim propisima, i to je najbolje do čega smo došli, a ako neko dođe sa boljim i ispravnijim mišljenjem, ono je najpreče da se prihvati.” (Tarihu Bagdad, 13/352) Dakle, glavni šerijatski izvori kod Ebu Hanife bili su Kur’an i vjerodostojni sunnet, i njima ništa nije pretpostavljao, ali ako ne bi našao dokaz za određeni propis u dva primarna izvora, onda se trudio da dobro prouči mišljenja ashaba kao trećeg izvora koji mu je bio relevantan i važan, i nijednog od njih nije preferirao u mišljenju. Međutim, ako kod ashaba ne bi našao odgovor na neko pitanje, i ako bi se morao vratiti na mišljenje tabiina, koji su po njegovom shvatanju bili daleko od ashaba u pogledu ilma, onda je sebi davao za pravo da koristi idžtihad kao i oni, i u tom pogledu je naveo neke od njih među kojima je čak bilo i njegovih profesora i šejhova. (El-Eimmetu-l-erbea’, str.164) Ustvari, Ebu Hanife u pogledu idžtihada nije bio usamljen, takav odnos su imali i ostali imami i učenjaci. Oni se nisu suprotstavljali Allahovoj Knjizi, niti Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetu, niti su svoje mišljenje pretpostavljali tim izvorima, već su se jednostavno bavili idžtihadom onako kako je Allah naredio muslimanima da se njime bave, a posljedica idžtihada su različita mišljenja po istom pitanju. U tom smislu su i riječi Omera ibn Abdul-Aziza: ”Ne bih volio da se ashabi nisu razilazili u mišljenju, jer da su po svakom pitanju imali jedinstven stav, to bi otežalo ljudima. Svi oni su imami koji se slijede, i od kojeg god od njih muslimani prihvate mišljenje, nema im se šta prigovoriti, jer je tu izbor širok.” (Ibn Abdul-Berr, Džamiu bejani-l-ilmi ve fadlihi, 2/80).
Razboritost i snaga argumentacije
Ranije smo rekli da je Ebu Hanife utemeljitelj škole ehlu-re’j (racionalističke škole ili škole mišljenja) u Kufi, i udarajući temelje novoj pravnoj školi, on se zapravo samo odazvao zahtjevima obnove islamske misli i analogije upuštajući se u rješavanje novonastalih pitanja i problema o kojima se Kur’an i sunnet nisu eksplicitno izjasnili i zbog toga je naišao na ogromno protivljenje od strane onih koji nisu bili dorasli vremenu u kojem su živjeli i nisu razumjeli njegove potrebe, pa se zbog toga nisu ni upuštali u razradu islamske misli. Nova škola brzo je stekla svoje simpatizere kao i oponente, što je zapravo sudbina svih povijesnih škola u krilu islama koje su imale reformistički i obnoviteljski karakter, svejedno radilo se o lingvistici, gramatici, usuli-fikhu, i drugim znanostima. Zbog toga ne čude riječi imama Ahmeda: ”Mi smo neprestano proklinjali školu ehlu-re’j, kao i oni nas, dok se nije pojavio imam Šafija koji je pomirio naše suprotstavljene stavove.” (Tertibul-medarik, 1/386) Slično je bilo i sa poznatim učenjakom Ishakom ibn Rahevejhom dok i sam nije kasnije preuzeo mnoga mišljenja od Ebu Hanife, čime je potvrdio svoju učenost i objektivnost, jer istinski učenjak se priklanja istini ma od koga dolazila, bez oholosti i odbijanja. Koliki je animozitet vladao između pripadnika tradicionalne škole koju je tada u Kufi predvodio Sufjan Sevri, i Ebu Hanifine racionalističke škole, svjedoči i sljedeća predaja. Naime, kada je umro brat Sufjana Sevrije, došli su ljudi da izraze saučešće, a među njima je bio i Ebu Hanife, pa kada ga je ugledao, Sufjan je ustao, poselamio se sa njim i sjeo pored njega. Neki Sufjanovi učenici su to prezirali, a među njima se posebno isticao Ebu Bekr ibn Ajjaš. Kada su se ljudi razišli, Ebu Bekr i još neki učenici, prišli su svom profesoru Sufjanu i rekli mu da je učinio krupnu stvar, jer toliko iskazivanje poštovanja prema Ebu Hanifi može negativno djelovati na ljude i moglo bi se desiti da se mnogi njemu priklone, a poznato je da on u nekim pitanjima odstupa od tradicionalne škole. Na te primjedbe, Sufjan je odgovorio: ”Zar je moguće da prezirete moj odnos prema Ebu Hanifi, pa taj čovjek zbog svoga znanja zaslužuje da bude poštovan i da se pred njim ustaje, ako to ne zaslužuje zbog znanja, onda zaslužuje zbog svojih godina, ako ne zbog godina, onda zbog fikha i izvanredne inteligencije, ako ne ni zbog toga, onda zbog svoje skromnosti i pobožnosti.” Tek tada su se njegovi studenti smirili i prihvatili su objašnjenje svoga profesora. O inteligenciji Ebu Hanife, njegovoj nadarenosti i mogućnosti izvođenja logičkih zaključaka i uvjerljivog korištenja analogije, svjedoče mnoge predaje i mnogi islamski učenjaci, a mi ćemo navesti samo neke. Prenosi se da je imam Šafija rekao: ”Neki čovjek je upitao imama Malika, da li je vidio Ebu Hanifu, a on je odgovorio: ”Da, vidio sam tog čovjeka koji bi te mogao ubijediti da je ovaj zid od zlata iako ti znaš da nije.” (Tarihu Bagdad, 13/337) Rekao je Džafer ibn Rebia: ”Družio sam se sa Ebu Hanifom pet godina, i nisam sreo čovjeka da više može šutjeti od njega, a kada bi mu bilo postavljeno neko pitanje iz fikha, onda bi iz njegovih usta potekao govor poput bujice, jasan, logičan, jezgrovit i precizan.” (Tarihu Bagdad, 13/347) El-Mutteki el-Mekki, u djelu ”Menakibu Ebu Hanife ve ashabihi” zabilježio je predaju u kojoj se spominje zanimljiv razgovor između imama Ebu Hanife i skupine ateista. U predaji između ostaloga stoji: ”Ebu Hanife ih je upitao: ‘Šta mislite o čovjeku koji vam dođe i kaže: Ja sam vidio natovarenu lađu kako sama plovi bez kormilara i odolijeva vjetrovima i opasnim valovima i na kraju se sama zaustavi na obali. Da li ljudski razum može prihvatiti takvo nešto?” Odgovorili su: ‘To je nemoguće i u suprotnosti je sa razumom i logikom.’ Tada im je Ebu Hanife rekao: ‘Vaš razum odbija da prihvati mogućnost da lađa sama plovi morem bez kormilara, a prihvatljivo vam je da dunjaluk i sve što je na njemu, cjelokupni univerzum i harmonija koja u njemu vlada, opstoje bez svoga Stvoritelja.”’ (Menakibu Ebu Hanife, str. 51) A Muhammed ibn Abdullah el-Ensari rekao je: ”Ebu Hanifina inteligencija i razboritost bili su vidljivi u njegovom govoru i kompletnom njegovom držanju.” (Tehzibul-kemal, 29/439)
Ranije smo rekli da je Ebu Hanife utemeljitelj škole ehlu-re’j (racionalističke škole ili škole mišljenja) u Kufi, i udarajući temelje novoj pravnoj školi, on se zapravo samo odazvao zahtjevima obnove islamske misli i analogije upuštajući se u rješavanje novonastalih pitanja i problema o kojima se Kur’an i sunnet nisu eksplicitno izjasnili i zbog toga je naišao na ogromno protivljenje od strane onih koji nisu bili dorasli vremenu u kojem su živjeli i nisu razumjeli njegove potrebe, pa se zbog toga nisu ni upuštali u razradu islamske misli. Nova škola brzo je stekla svoje simpatizere kao i oponente, što je zapravo sudbina svih povijesnih škola u krilu islama koje su imale reformistički i obnoviteljski karakter, svejedno radilo se o lingvistici, gramatici, usuli-fikhu, i drugim znanostima. Zbog toga ne čude riječi imama Ahmeda: ”Mi smo neprestano proklinjali školu ehlu-re’j, kao i oni nas, dok se nije pojavio imam Šafija koji je pomirio naše suprotstavljene stavove.” (Tertibul-medarik, 1/386) Slično je bilo i sa poznatim učenjakom Ishakom ibn Rahevejhom dok i sam nije kasnije preuzeo mnoga mišljenja od Ebu Hanife, čime je potvrdio svoju učenost i objektivnost, jer istinski učenjak se priklanja istini ma od koga dolazila, bez oholosti i odbijanja. Koliki je animozitet vladao između pripadnika tradicionalne škole koju je tada u Kufi predvodio Sufjan Sevri, i Ebu Hanifine racionalističke škole, svjedoči i sljedeća predaja. Naime, kada je umro brat Sufjana Sevrije, došli su ljudi da izraze saučešće, a među njima je bio i Ebu Hanife, pa kada ga je ugledao, Sufjan je ustao, poselamio se sa njim i sjeo pored njega. Neki Sufjanovi učenici su to prezirali, a među njima se posebno isticao Ebu Bekr ibn Ajjaš. Kada su se ljudi razišli, Ebu Bekr i još neki učenici, prišli su svom profesoru Sufjanu i rekli mu da je učinio krupnu stvar, jer toliko iskazivanje poštovanja prema Ebu Hanifi može negativno djelovati na ljude i moglo bi se desiti da se mnogi njemu priklone, a poznato je da on u nekim pitanjima odstupa od tradicionalne škole. Na te primjedbe, Sufjan je odgovorio: ”Zar je moguće da prezirete moj odnos prema Ebu Hanifi, pa taj čovjek zbog svoga znanja zaslužuje da bude poštovan i da se pred njim ustaje, ako to ne zaslužuje zbog znanja, onda zaslužuje zbog svojih godina, ako ne zbog godina, onda zbog fikha i izvanredne inteligencije, ako ne ni zbog toga, onda zbog svoje skromnosti i pobožnosti.” Tek tada su se njegovi studenti smirili i prihvatili su objašnjenje svoga profesora. O inteligenciji Ebu Hanife, njegovoj nadarenosti i mogućnosti izvođenja logičkih zaključaka i uvjerljivog korištenja analogije, svjedoče mnoge predaje i mnogi islamski učenjaci, a mi ćemo navesti samo neke. Prenosi se da je imam Šafija rekao: ”Neki čovjek je upitao imama Malika, da li je vidio Ebu Hanifu, a on je odgovorio: ”Da, vidio sam tog čovjeka koji bi te mogao ubijediti da je ovaj zid od zlata iako ti znaš da nije.” (Tarihu Bagdad, 13/337) Rekao je Džafer ibn Rebia: ”Družio sam se sa Ebu Hanifom pet godina, i nisam sreo čovjeka da više može šutjeti od njega, a kada bi mu bilo postavljeno neko pitanje iz fikha, onda bi iz njegovih usta potekao govor poput bujice, jasan, logičan, jezgrovit i precizan.” (Tarihu Bagdad, 13/347) El-Mutteki el-Mekki, u djelu ”Menakibu Ebu Hanife ve ashabihi” zabilježio je predaju u kojoj se spominje zanimljiv razgovor između imama Ebu Hanife i skupine ateista. U predaji između ostaloga stoji: ”Ebu Hanife ih je upitao: ‘Šta mislite o čovjeku koji vam dođe i kaže: Ja sam vidio natovarenu lađu kako sama plovi bez kormilara i odolijeva vjetrovima i opasnim valovima i na kraju se sama zaustavi na obali. Da li ljudski razum može prihvatiti takvo nešto?” Odgovorili su: ‘To je nemoguće i u suprotnosti je sa razumom i logikom.’ Tada im je Ebu Hanife rekao: ‘Vaš razum odbija da prihvati mogućnost da lađa sama plovi morem bez kormilara, a prihvatljivo vam je da dunjaluk i sve što je na njemu, cjelokupni univerzum i harmonija koja u njemu vlada, opstoje bez svoga Stvoritelja.”’ (Menakibu Ebu Hanife, str. 51) A Muhammed ibn Abdullah el-Ensari rekao je: ”Ebu Hanifina inteligencija i razboritost bili su vidljivi u njegovom govoru i kompletnom njegovom držanju.” (Tehzibul-kemal, 29/439)
Saff br. 257