Bilo ih je trojica sinova… Najstariji nije imao više od svojih tridesetak godina, a ime mu je bilo Seid. Druga dvojica su se zvala Halid, koji je bio srednji, i Fuad, koji je bio najmlađi sin. Svi su bili oženjeni, imali su svoju djecu i svoju vlastitu kuću u kojoj su stanovali sa svojom porodicom.
Njihov otac, amidža Fadil, je nastojao da ih plemenito i brižno odgoji još od njihova ranog djetinstva. To je bio najveći razlog što ni jedan od njih trojice nije imao loš moral i ružne karakterne osobine. Naprotiv, sva trojica su se odlikovala dobrotom srca, milošću i izuzetnom brižljivošću prema njihovom ocu. Čak ni njihova ženidba nije bila protivna mišljenju njihovih roditelja. Upravo su oni odabirali životnog druga i iskrenog saputnika sve i jednom sinu, ali ne pod prisilom, nego sa obostranim zadovoljstvom i razboritim ubjeđenjem.
Otuda se može spoznati da je veza između sinova i njihovih roditelja bila izgrađena na temeljima razumjevanja, ljubavi i izuzetne harmonije. Uvjek je konstantnost lijepog razumjevanja bivala vodiljom cijele porodične atmosfere. Možda je jedan od najvećih razloga koji su tome doprinjeli bila i njihova fizička razdvojenost, jer je svaki sin imao svoju vlastitu kuću. Sigurno je i to pomoglo da se zaobiđu eventualni porodični problemi i nesuglasice. Zatim, k tomu u prilog je išla i činjenica da je amidža Fadil bio snažan čovjek koga je zdravlje pouzdano služilo, pa je mogao sam da se brine o poslovima vezanim za sopstveni dućan kojeg je izgradio vlastitim znojem, zalaganjem i trudom. Za njega je bio vezan skoro pedeset godina, a taj isti dućan mu je bio uzdanica u pogledu podmirenja njegovih osnovnih životnih potreba.
Međutim, desio se jedan događaj koji je preokrenuo čitav tok te sretne i mirne porodice. Umrla je majka, i ostavila amidžu Fadila usamljenog da se bori sa uznemirenim valovima života. Nimalo nije lahko bilo amidži Fadilu da preboli gubitak životnog saputnika, svoju milu suprugu koja je s njim saburala na svim lagodnostima i teškoćama… Taj rastanak sa dragom ženom, zatim i sva tuga i zabrinutost, su loše djelovale po njegovo zdravlje. Krvni pritisak mu se iznenadno povećavao, a i zadobio je velike bolove uslijed anurije (zadržavanja mokraće). Doktor je konstatovao da ima proširenje žlijezde prostate, te da je za svrsishodno liječenje neophodno izvršiti operaciju, ili se osloniti na cijevi putem kojih će izlaziti mokraćni zaostatak.
Shvatio je amidža Fadil – koji je tada navršio svoju sedamdeset i petu godinu života – da više nije sposoban da se angažuje u poslovima oko dućana, pa je te svoje nekadašnje poslove raspodjelio na svojih trojicu sinova, na njihovo velikodušno zadovoljstvo. Svi su podjednako imali starateljstvo nad poslovima trgovine, a sve kako bi se zatvorili mogući putevi za razilaženje i njihovu nesuglasicu.
Amidža Fadil je bio primoran, zbog nemogućnosti da se sam o sebi brine, da stanuje u kući svog najstarijeg sina. Zaista je imao veliku potrebu za nekim ko će se o njemu brinuti, ko će čistiti njegove haljinke i biti mu na pomoći kada mu ona zatreba. Presjekao je započetu prepirku nastalu među sinovima o tome kod koga će boraviti, te je sam odabrao kuću najstarijeg sina Seida. Preostala dvojica su bila primorana da se slože tom odlukom, mada su žarko željeli da ugoste svoga oca u svojim vlastitim kućama. Pomirili su se donešenom odlukom, ali su, zato, svoj žar dobročinstva roditelju nadoknađivali konstantnim posjetama njihova oca, bivajući mu svakodnevno na usluzi i pružajući mu raznolike vidove pomoći.
(2)
Amidža Fadil se već i udomaćio u svom, sada novom, domu, u kući svoga sina Seida. Mjeseci su prolazili, pa i godine, a amidža je i dalje bio u sinovljevoj kući. Međutim, sve te godine su uveliko djelovale na amidžu. Spopadoše ga mnoge bolesti na koje se često žalio, a sa njegovom starošću njihov intezitet se sve više i više pogoršavao. Već su se bile primakle i osamdesete godine njegova života, a on, starac, bio je usko vezan za svoj krevet koga je rijetko kad napuštao. Bio je mnogo potišten zbog svega što ga je snašlo, tako da nije osjećao volju ni zadovoljstvo i za čim. Od svega toga, vjerovatno je nabolnije bilo to što su ga proganjale uspomene iz prošlosti i protekle godine života. Ponekad bi se toliko smijao bez ikakva razloga, a ponekad bi se sjetio nekog događaja koji bi ga žestoko razljutio, nakon čega bi i psovao ili nekoga grdio.
Amidža Fadil postade zarobljenik svoje prošlosti. Bio je istinski zatvorenik svojih proteklih životnih uspomena i svih njenih tereta, briga i događaja. Sve je to uzburkalo njegovo psihičko stanje, ali i stanje njegova sina Seida i svih ukućana. Počeše i javno iskazivati svoje nezadovoljstvo zbog čudnih postupaka amdžinih, zbog njegovih konstantnih pritužbi i ljutnje za i najmanju sitnicu. Željeli su da odlučno zaboravi svoju prošlost i da optimistički posmatra u budućnost. Međutim, kamo puste sreće! Izgleda da su ozbiljno zanemarili velike razlike između ljudske starosti, koja potire sve novonastale nade, i mladosti za koju ne postoje nikakva očajavanja i prepreke!
Safija je bila Seidova žena. Kako li je to samo bila čedna žena!!! Često bi činila nešto što je nemoguće a sve kako bi udovoljila amidži Fadilu. Uprkos tome, on ni tada ne bi bio zadovoljan. Nakon što joj ponestade njenog prepoznatljivog strpljenja i živci joj oslabiše. Otvoreno je priznala svom suprugu, Seidu, da ona više, zaista, ne može podnjeti ostanak u kući gdje se nalazi njegov otac. Ovako se promjenio taj nekadašnji otac, te postade teški teret na plećima svoga sina Seida.
Da bi očuvao svoj porodični život, i kako bi olakšao svoj teret i utišao konstantne probleme koji su nastajali između njega i njegove žene, a sve razlogom amidže Fadila, Seid je donjeo odluku da smjesti svoga oca kod jednog od preostale dvojice braće. Tako i bijaše! Ponudio im je brigu nad ocem, nakon čega se jasno ukazaše znakovi lijepog odgoja kojim ih je odgojio njihov otac još iz djetinjstva. Obojica se složiše da ukažu gostoprimstvo njihovom ocu. Čak šta više, da bi odlučili ko će imati tu počast, poslužiše se izvlačenjem na sreću. Sreća je bila na strani srednjega sina, Halida, koji ga odvede u svoju kuću, i pokaza izuzetno strpljenje na svim gorkim poteškoćama čitavu jednu godinu. Kada prođe godina, premjestiše oca kod najmlađeg sina, Fuada, kako bi i on imao priliku da ugosti svoga oca.
U kući Fuadovoj je proveo jedno određeno vrijeme. Kada je osjetio nezadovoljstvo njegove žene i djece zbog čudnih postupaka njegova oca i teškog psihičkog stanja, dosjetio se jedne neobične ideje. Odlučio je da ponudi ocu promjenu porodične atmosfere, ne bi li to olakšalo njegove bolove, tugu i ozbiljno ugroženo psihičko stanje. Predložio mu je da ga svaki dan odvodi u džamijsko dvorište koje se nalazilo nadomak njegove kuće, da tamo obavlja molitvu, uči Kur’an i razgovara sa nekim džematlijama. Nakon toga bi ga vraćao kući.
Znao je amidža Fadil šta je stvarni razlog ovakvog prijedloga. Nije se nimalo protivio. Čak šta više, pokazao je zadovoljstvo takvom idejom i složio se sa njom! Osim toga, ukazao je i podršku svom sinu Fuadu pri sprovođenju te ideje, i to sa svom onom snagom koja mu bijaše preostala. Nekako je vukao svoje noge oslanjajući se na sina, sve dok ne dođoše na mjesto u džamijskom dvorištu koje su namjerili. Fuad mu je primakao zdjelu sa voćem i flašu mlijeka. Dok je izlazio iz dvorišta, odlazeći ka svom poslu, reče mu: Bit ćemo zajedno na svakom namazu!
Tako je amidža Fadil prihvatio novi način života, i to u džamijskom dvorištu. Nije bio u potpunosti izgubio svoju razumnost. Imao je još uvjek veliku sposobnost razumjevanja stvarnosti života. Uprkos tome što je u dnu svoje duše osjećao da upravo on velikim dijelom snosi odgovornost ovakvog ružnog ishoda, a sve zbog njegovih loših postupaka sa ženama i djecom njegovih sinova, uvjek je pronalazio sebi opravdanje. Pravdao se sa tjelesnom iscrpljenošću, duševnoj potištenosti, zabrinutosti, tugom i gorkim uspomenama.
Među džamijskim džematlijama je amidža Fadil pronašao prijatelje koji će mu pokazati, bar trenutak, pažnje, koji će ga razonoditi, rukovati se sa njim i sjediti. I pored svega toga, u isto vrijeme je osjećao tugu i radost. Bilo mu je drago što je među džematlijama pronašao one koji će ga uvjek priupitati za njegovo stanje, sa njim se poselamiti, rukovati…, međutim, bio je tužan zbog svega onoga što ga je snašlo sa njegovom djecom.
Dani su prolazili, a jadni otac se premještao iz kuće u džamiju i iz džamije u kuću. Navikoše se i džematlije na njegovo prisustvo, obzirom da su ga stalno viđali u džamiji, na dnevnim namazima, na njegovom mjestu. Iz dana u dan sve su se manje zanimali za njega, a i amidža Fadil se na to bio privikao. Vrijeme je provodio ponavljajući davno naučeno iz Kur’ana i učeći zikrove. Pored svega toga, osjećao se mnogo potišten zbog svoje djece. Bojao se da ga ne zadesi smrtni trenutak u tom njegovom žalosnom stanju, pa da se na njih ne prospe Allahova srdžba i osveta. Ljudi bi, zasigurno, ružno o njima govorili, potvarali ih i osuđivali za neposlušnost prema roditelju. Uostalom, kako se može drugačije protumačiti svakodnevni boravak zapostavljenog oca u džamiji, u samoći! To spada u neposlušnost i ogavna djela. Ovakvo razmišljanje ga je proganjalo iz dana u dan, sve žešće i žešće. Nakon mukotrpnog razmišljanja, pojavila se neobična ideja.
(3)
Jednoga dana, kao po običaju, u jutro mu je došao sin Fuad da ga odvede na njegovo mjesto u džamijskom dvorištu u kome je trebao da ostane do navečer. Međutim, ovoga puta je amidža Fadil prišao Fuadovom uhu i tiho šapnuo:
O sinčiću, ti znaš da ja iščekujem okončanje svoga života… Imao bih nešto vrlo važno što bih ti volio kazati u povjerenju, prije nego li se rastanem sa ovim svijetom!!!
Neobično zbunjen i iznenađen, Fuad reče: Šta je to toliko važno?
Tada se otac okrenuo, prvo na desnu, a zatim i na lijevu stranu kako bi se uvjerio da niko ne osluškuje njihov razgovor, a zatim mu reče:
Sine moj, ja već dugo čuvam ćup koji je prepun zlatnih dukata!!!
Nakon ovih riječi, otac malo zastade da vidi reakcije ovih riječi na licu njegova sina. Fuad, nemogavši se nimalo suzdržati a ispunjen velikom tugom, reče:
Pa, gdje je on sada, o dragi moj oče!
Tiho govoreći, otac mu reče:
Ne požuruj Fuade, on će samo tebi pripasti, nikako tvojoj braći! Ali, još to nikome neću odati, sve dok ne umrem, jer, ne želim da se pojavi bilo kakav sukob između vas dok sam ja živ. Vidiš ovaj kaiš opasan oko moga tijela, u njemu se nalazi moja oporuka u kojoj je, između ostalog, i objašnjenje o skrovištu ćupa!
U tom trenutku je Fuad oborio svoj pogled prema očevom kaišu koji, zaista, bijaše opasan oko očevog tijela. Oh, oh! Koliko li je samo puta, do sada, gledao oca kako opasava taj isti kaiš! Koliko ga je puta vidio kako ga otac brižljivo čuva i od njega se nikako ne odvaja…
Ove riječi, poput magije sihra, odraziše se ne razvoj čitave situacije. Iznenađujućom brzinom se promjeni i boja glasa Fuadovog. Prišao je svome ocu, nježno i brižljivo ga prihvatio za njegovu nadlakticu, te rekao:
Oh moj oče, nakon tvoga dugog i burnog života, sve što želim je da mi ti budeš, uz Allahovu pomoć, spokojan i radostan. To mi je važnije od svih ovosvjetskih dukata!!!
Nekoliko minuta je šutio, sigurno provodeći ih u razmišljanju o zlatnim dukatima, o bogatstvu i raskoši, gradeći dvorce u svojoj mašti… Ta mašta se ne bi ni prekinula da se nije začuo očev glas. Dozivao ga je:
Fuade!!! O sine!!! Zakasnit ćeš u dućan, hajde požuri! Znaš dobro da je praksa Allahovog poslanika da se porani u traženju opskrbe!!!
Teško se podigao, i, prije nego li je zatvorio vrata, okrenuo se ocu i rekao:
Oče moj mili, kakvo bi jelo volio danas da ti se skuha?
Na očevom licu se ukazao neobičan smješak koji je vješto skrio veliku tugu i zabrinutost. Reče:
Ono što i vi volite, to i ja volim, sinak moj!
Amidža Fadil se zasmijao sinu Fuadu, međutim, bol i jad su parali njegovo srce. Kako i ne bi!!! Od kako je došao u tu istu kuću, već ima i godinu dana, niko od ukućana ga nikada nije upitao: Šta želiš da ti se danas skuha? Međutim, novac mjenja ljudske duše! Ovako je amidža Fadil, sam sa sobom, komentare davao…
(4)
Od toga dana se promjenio Fuadov način ophođenja prema njegovom ocu. Od tada je Fuad nosio svoga oca za svaki namaz u džamiju, a kada bi se namaz završio, vraćao bi ga kući. Više ga ne bi ostavljao samog u džamiji. Čitava kućna atmosfera se promjenila a i živci svih ukućana se smiriše. Nestalo je i napetosti koja je nekada ispunjavala unutrašnjost kuće. Ovaj poslušni sin se više ne bi odvajao od oca osim u noći kada je trebao ići na počinak, ili kada je trebao ići na posao. Čak i u noći, ne bi ga ni tada ostavljao prije nego li mu prouči neki odlomak iz Plemenitog Kur’ana.
Nije se samo Fuad promjenio! Promjenila se i Kerima, Fuadova supruga, nakon što je saznala za vijest o ćupu zlatnika. Od tog trenutka se počela mjenjati i njena opća naklonjenost i komunikacija sa ocem njenog muža. Dugo bi u danu sjedila sa njim, učila mu Kur’an… I ne samo to! Postade brižljivija prema njemu nego što to nekada bijaše njegova vlastita supruga, pa čak i rođena majka sa kojom se odavno rastao.
Također, i Seidova i Halidova porodica su ubrzo saznali za iznenadne promjene u Fuadovom ophođenju prema njihovom ocu. Kerima nije smogla toliko snage da u svojim grudima vješto krije tajnu o ćupu zlatnih dukata, iako ju je Fuad dobro upozorio da se vijest nikome ne širi, posebno njegovoj dvojici braće. Međutim, i pored svega, Kerima je nije mogla očuvati. Obavjestila je Halidovu ženu koja je, kako je bilo i za očekivati, obavjestila Seidovu ženu, te se vijest tako raširila. To je sve raspirilo takmičarski duh trojice braće, ko će od njih bolje ugostiti i hizmetiti njihovom ocu u vlastitoj kući, a sve zbog dobitka zlatnih dukata.
Čak šta više, žestina tog takmičarskog duha, ko će bolje ugostiti oca u svojoj kući, je došla do toga da su mu svake sedmice nudili da odabere kod koga naredne sedmice želi da boravi. Amidža Fadil je uvijek izdavao naredbe koje su išle u prilog sve djece. Jednu sedmicu bi boravio kod Seida, drugu kod Halida a treću kod Fuada, i sve tako. Svaki od djece je potajno priželjkivao da otac umre u njegovoj kući kako bi mogao otkopčati njegov kaiš opasan oko sredine očevog tijela, te pročitati oporuku i saznati gdje se nalazi ćup sa zlatnim dukatima.
(5)
Konačno dođe i vrijeme smrti. Na amidžu Fadila se srušiše strašni trenutci smrtnog preseljenja. Sva trojica sinova se okupiše oko njihova oca koji se nalazio u smrtnim nevoljama. Dok je ispuštao svoju dušu njenom Stvoritelju, svi su se nalazili pored njega. Prvi je progovorio najstariji sin, Seid:
Ne priliči nam da nas obična ovosvjetska blagodat zavadi i među nas ubaci neprijateljstvo i zavist, te da našeg oca ispratimo u mezar suprotno onome što je uvjek od nas tražio: da budemo uvjek razumni, složni i da se volimo.
Halid je pohvalio ove riječi njihovog najstarijeg brata, naglasivši da su bratska solidarnost i međusobna ljubav i veza važniji od svih materijalnih težnji. Fuad je tada kazao:
Jeste, sve je tako! Međutim, otac, Allah bio sa njim zadovoljan, je ćup sa zlatnim dukatima samo meni bio namjerio. Ne bi bilo lijepo da vas dvojica postupite drugačije nego što njegova oporuka nalaže!
Reče Seid: Što se mene lično tiće, ja se njemu neću protiviti, i neka ti Allah podari berićet u onome što je tebi namjenjeno!
Halid tada reče: Šta čekamo, hajde da pročitamo tu oporuku našega oca, Allah mu milost darovao! Ona će nam presuditi!
Fuad je ispružio ruku ka kaišu njihova oca, odriješio ga i skinuo sa njega, zatim ga je rastvorio i pred svima iz njega izvadio malu hartiju papira koja se u njemu nalazila. Nestrpljivo ju je otvorio i na glas počeo da je čita, a njegova braća su ga pomno slušala:
U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog!
Draga moja djeco, neka vas Uzvišeni Allah uputi na sve ono sa čim je On zadovoljan i što ga veseli…
Oporučujem vam da se iskreno bojite Allaha i da Mu pokorni budete i kada ste u blagostanju i u oskudici! Bogobojaznost je jedini način da postignete sreću ovoga i budućeg svijeta. Nakon toga, podsjećam vas na prolaznost i bezvrijednost ovosvjetskog života. Zbog toga, nemojte se odavati njegovim varljivim i prolaznim nasladama i nevaljalim zabludama! Znajte da je najvrijednije sa čim se na njemu možete opskrbiti upravo vaša dobra djela sa kojima ćete biti sretni i vi i oni koji su uz vas!
Draga moja djeco, bio sam svjedok vaše bezvoljnosti i nemara kojeg ste imali prema meni. Bojao sam se da se rastanemo u takvom vašem stanju koje najviše sliči neposlušnosti roditelju! Želio sam da vas podstaknem ka onome što će biti daleko bolje i sevapnije po vas, pa sam vas, zbog toga, zainteresovao sa ćupom zlatnika. Izgleda da sam u tome i uspio, te probudio vaše ambicije i osjećaje i podstakao vas na djela sa kojima ćete se približiti Uzvišenom Allahu! Zahvaljujem Mu što vas je uputio ka dobročinstvu prema roditelju, a to je za vas bilo najvrijednije i najkorisnije u tim trenutcima od zlatnika koji se nalaze na cijeloj Zemlji!
Molim Uzvišenog Allaha da vam dadne ono što će vam koristiti i u ovom a i u budućem životu! Neka je zahvala samo Allahu, Gospodaru svih svjetova!
Potpis: Vaš otac FADIL
Najvažnije pouke iz ove priče:
1.Važnost činjenja dobročinstva roditeljima, a naročito onda kada ostare, i obaveznost strpljenja na svim promjenama koje se nađu među njima, u pogledu karaktera, loših postupaka i sl. jer za starački period postoje posebni propisi koji se razlikuju od propisa vezanim za mladalačko doba.
2.Novac i imetak, općenito, imaju veliku ulogu kada se radi o promjeni ljudske prirode kod onih osoba koje su slabašne. Što se tiče osoba koje su postojane, ni imetak ih nije u stanju promjeniti u pogledu visokih načela, pa makar im se nudilo i blago čitavog dunjaluka.
3.Cilj ne opravdava sredstvo! Cilj, pa makar on bio i uzvišen, nam ne dozvoljava da se služimo lošim putevima koji će do njega dovesti. Kamo sreće da je ovaj otac upotrijebio neku drugu metodu mimo ove lažne kako ne bi upao u zabranjenu laž. Međutim, molimo Allaha da mu oprosti i pređe preko ovog njegovog postupka!
4.Kada se ovosvjetske blagodati i imetak umješaju među braću, svejedno bili oni braća po islamu ili braća po srodstvu, u većini slučajeva razaraju njihove veze, ljubav i slogu. Zbog toga su neki mudraci kazali: „Ako volio svoga brata u islamu, ne ophodi se sa njim putem dinara i dirhema kako ga ne bi izgubio!“
5.Važnost lijepog odgoja dijece još od njihova ranog djetinjstva, jer to igra veliku ulogu u razvoju čovjekovog života. Naročito onda kada dijete ostari i postane čovjek koji ima pravo samostalnog rasuđivanja i činjenja postupaka.