Piše: Alma Taletović
Kada bismo razgrnuli srebrenastu prašinu sa naših puteva i paučinu koja se nahvatala na prozorima naših života i kada bismo jasno uputili pogled prema nebu tražeći odgovore i moleći za uputu i pomoć, u našim životima ne bi bilo neravnina, niti puteva bez putokaza, i ne bi nam se tegoba navaljivala na prsa i bili bismo spremni za trenutke od kojih je sačinjen život, za trenutke smrti i spremno bismo dočekivali vječnost poslije smrti… uvijek. Poslanik Ibrahim, a.s., spremno je dočekao trenutke iskušenja i smrti, i cijeli život koračao stepenicama koje vode Allahovom zadovoljstvu , pa je Allah rekao za njega u Svojoj Knjizi: “Ibrahim je bio primjer čestitosti, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim. I bio je zahvalan na blagodatima Njegovim; On je njega izabrao i na pravi put izveo. I Mi smo mu sačuvali lijep spomen na ovom svijetu, a na onom svijetu će doista biti među onima dobrima.“ (En-Nahl, 120-122)
Koliko nas je spremno gledati u oči smrti i rastati se sa svojim životom? Malo je takvih, vjerovatno, zato što smrt dođe iznenada i nekako se život plaho voli, a za smrt se plaho i ne sprema. Zaboravimo da nam je smrt neminovan gost koji će pohoditi naše odaje i da ima rezervisanu posjetu. Tačan i dan, i sat, i sekundu. Ponašamo se kao da ćemo vječno živjeti i zaboravljamo da su i ovodunjalučke blagodati i uživanja samo jedan tren u odnosu na vječnost. Poslanik, a.s., rekao je: “Dunjaluk je prema ahiretu kao kad bi jedan od vas stavio prst u more, pa neka pogleda u prst sa čime se vraća.” (Muslim) Zaboravljamo da su iskušenja i trenuci smrti koji nas posjećuju najbolji vaizi i da najviše naučimo i najbolje spoznamo kada nam oni pričaju. Teško je razmišljati o svojoj smrti ili životu kao odanosti i žrtvi, a trebalo bi… jer ustvari ništa nije naše osim onoga što uradimo sa onim blagodatima koje su nam date na raspolaganje. Volimo život i dunjaluk i ne bismo ga baš odmah napustili. Položiti glavu u ruke izaslanika smrti, svoju glavu, lakše je nego gledati kako čelo najdražeg bića dotiče poljubac smrti i gledati u njegovim očima oproštaj sa tijelom, oproštaj sa dušom, oproštaj sa nama. Zamislite sada nekoga ko je iskušan svim tim gledanjima i pogledima – Ibrahima, a.s. Gledao je svoju pripremu za smrt, spremno je dočekao kada je bio bačen u vatru, bio je potpuno predan i nepokolebljiv u vjeri, pa vatri bi rečeno:
“O vatro, budi hladna i spas Ibrahimu” (El-Enbija, 69). Taj spas je ono što Allah daje Svojim robovima kada se istinski pouzdaju i predaju, onda kada se to od njih traži. I drugi put je Ibrahim, a.s., iskušan: tada se u očima njegovog sina, onog najdražeg bića, zrcalio život, a on je bio taj koji ga treba oduzeti, pripremiti mjesto i naoštriti nož. I opet je gledao u smrt… sada puno teže… i opet se Ibrahim, a.s., osvjedočio kao istinski vjernik, odvojio se od sebe… dao prednost vječnoj ljubavi. Odazvali su se i Ibrahim i Ismail, i otac i sin: “I njih dvojica poslušaše i kada ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: ‘O Ibrahime, ti si se objavi u snu odazvao; a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine – to je zaista bilo pravo iskušenje.’ I kurbanom ga velikim iskupismo i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo: ‘Nek je u miru Ibrahim!’ Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, a on je, doista, bio rob Naš, vjernik.’‘ (Es-Saffat, 103-111)
Odvajanje od samog sebe nekada je neminovnost, jedino kroz to odvajanje čovjek postane svjestan svoje prolaznosti pa ne zadržava nešto što ne može zadržati. Postane svjestan vječnog života kojem ide i svjestan vječnosti Stvoritelja, pa ne veže plaho srce za ono prolazno i tada dosegne dubinu duha koji se može izdignuti iznad ovozemnog, duha koji je odan Stvoritelju i u Njegovo ime daje sve od sebe, od svoje vjere, od svoje ljubavi drugima. A mi? Mi bismo prigrabili čvrsto rukama sve ono što volimo i ne bismo to puštali, kao da je naše i kao da naša sreća i život zavise od toga… A ustvari u prepuštanju je lijek, u žrtvi sloboda, jer vezanjem za Stvoritelja, a ne za stvoreno, čovjek dostiže istinsku sreću i milost. Postane smiren i u njegovim poslovima uvijek se upravlja misao robovanja Rabbu. Zamislite taj trenutak kada morate da se odvojite od nečega… bilo čega… materijalnog, dunjalučkog… Spremni smo prenemagati se i razmišljati: pa zašto baš mi… zašto nama… i postavljati bezbroj pitanja od kojih nema koristi, pitanja u kojima se ne svjedoči i ne kristalizira naša unutrašnja predanost i povjerenje u Milostivog… kao ni svijest da ustvari ništa nije naše… da nam je sve dato na povjerenje. Kada čovjek previše pita: zašto baš meni da se desi, tada hrani svoj ego, opire se, pokušava vidjeti i ono što će doći, a to nije u njegovoj moći. Istinsko prepuštanje ne znači pasivno prepuštanje, nego konstantno djelovanje kako bismo se približili Stvoritelju. Istinsko prepuštanje znači “čujemo i pokoravamo se, odazivamo se“ i radimo ono što se od nas traži. Mi uvijek postavljamo pitanja u kojima hranimo svoj ego, u kojima zamjeramo drugima, u kojima nam ništa nije po volji, u kojima bismo sve da znamo i to odmah, u kojima bi sve trebalo da bude onako kako mi to želimo… misleći da će nas to usrećiti… A Stvoritelj zna šta je za nas najbolje i On daje odgovore prema nijjetu u našem srcu. Prijašnji narodi tražili su odgovore na pitanja kojima bi se smirilo njihovo srce. Ali, Ibrahim, a.s., težio je spoznaji, težio Stvoritelju i uspio u svojim težnjama. Allah ga je uzeo Sebi za halila, za prijatelja: “ Allah je uzeo Ibrahima, a.s., za bliskog prijatelja” (En- Nisa). To nije bilo koji prijatelj, to je bliski prijatelj. To je prijatelj koji je težio prijateljstvu i blizini Allahovoj, prijatelj čije je prijateljstvo bilo stavljeno na kušnju. Zamislite to njegovo iskušenje, trenutak u kojem je u potpunosti sam, i fizički i duhovno, trenutak u kojem su njegove oči umorne od jave i stalno uperene nebu, odgovorima, smiraju u srcu. Zamislite trenutak kada na dušinim poljima nema mjesta onome što je prolazno i onome što zalazi. Kada na tim poljima posijete misao o prolaznosti svega i neprolaznosti, bolje reći vječnosti Stvoritelja. Upravo tu spoznaju doživio je Ibrahim, a.s., a njegova duša bila je predodređena za prisustvo meleka. Zasitio se Ibrahim, a.s., dana i noći u kojima su se idolopoklonici molili zvijezdama, suncu… pa je pitajući i tražeći odgovore rekao da on ne voli one koji zalaze, niti one koji su prolazni. Bio je od onih koji pitaju tražeći odgovore, a bio je i spreman prihvatiti odgovore. Spoznao je da oni kojima se mole nisu dostojni toga i u tom činu doživio slobodu i približio se Stvoritelju. Sad zamislite onoga koji je počastvovan spoznajom kako upućuje narod, a taj isti narod ga negira. Od onoga koji pita došao je do onoga koji je dobio odgovore, postao smiren u duši, iako su se njegove životne okolnosti promijenile. Ibrahim, a.s., prinuđen je napustiti čak i oca. Nalazio se na ispitu… ispitu u koji je zagazio čvrsto i srcem… ispitu u kojem se reflektovalo potpuno povjerenje Rabbu. A kada se čovjek preda i povjeruje, onda i ono nemoguće postaje moguće… kao i to da je vatra postala hladna i spas Ibrahimu, a.s.
Bio je ispitan životom i vrelina zraka nije mogla nauditi jezeru uvjerenja koje je okružilo Ibrahim, a.s…. u tome je pouka za nas. Kada se potpuno predaš, kada shvatiš šta je ispravno, a šta nije… budi, čovječe, spreman da to svoje uvjerenje braniš i neka znaš da ćeš njime biti iskušan. Jer, kada nešto kažeš, budi spreman da se za to i boriš…. da to manifestuješ u svim segmentima života… U Kur’anu, zbog njegove odanosti i njegovog puta, Allah, dž.š., hvali Ibrahima, a.s., i dovodi ga na stepen prijatelja, čak i stepen ummeta: ”Ibrahim je bio jedan ummet…” (En- Nahl). On, Allahov prijatelj, u iskušenjima, u pitanjima, u traganjima, u dovama, obraća se samo Allahu, dž.š.: “Gospodaru moj, daj mi porod čestit“ (Es-Saffat , 1oo)… I Allah mu udovoljava dovi. Čak i onda kada Hadžeru ostavlja sa sinom u pustinji, on sa potpunim ubjeđenjem traži od Allaha opskrbu i pomoć, i dobija je… I Hadžera i Ismail dobili su Allahovu zaštitu i milost. Ibrahim je Allaha uzeo za Pomagača i Allah mu je pomogao. Postao je od onih koji su svjesni da ništa nije naše, jedino su naša djela, naša je žrtva i naš trud, i sve što smo dobili od Allaha, dobili smo kao emanet, da se time koristimo. Čovjek mora od sebe nešto dati da bi primio. Ibrahim, a.s., dao je srce i dao svoj život, ali Allahu dao na povjerenje živote onih koji su mu tako bliski srcu… I tu je uputa i pouka nama… Vrijednost onoga što damo mjeri se njegovom težinom i priljubljenosti uz naše srce. Samo ono što damo od srca dajemo istinski. Tu se osvjedoči naša vjera, naša snaga, naše samopouzdanje i pouzdanje u Allaha. Tada shvatimo svoju snagu, a opet svoju nemoć pred Rabbom. Samo ono što dajemo u ime Allaha, dajemo potpuno i ispravno i jedino to će biti primljeno. Dajući u Njegovo ime, mi se odričemo sebe na jedan suptilan način, način u kojem se svjedoči da je On Gospodar, a da smo mi Njegovi i da imamo povjerenje u Njega, i da On neće ostaviti Svoje robove na cjedilu. Nikada. Kao što nikada nije ostavio Ibrahima, a.s. Na kraju, sve ono što damo već nam je On dao na emanet, na povjerenje. Jer, ništa nije naše. Nije naš odsjaj rose na ruži koju pogledamo u jutarnjim satima, naš je samo pogled koji usmjerimo. Ni oči nisu naše. Ni ruke nisu naše. Naše je ono što uradimo. Ni noge nisu naše. Naše je ono gdje smo se uputili i naši su koraci. Ni kiša nije naša ni zemlja, ni sjemenje, a opet padne kiša i iz zemlje izrastu sjemenke u plodove koje svjedoče o čovjekovom trudu. I kiše i zemlje ima svugdje, i sjemenja. Negdje je posijano, pa nikne, a negdje nije posijano, pa neće ni nići. Nije naš put, ni dunjaluk, ni obronak, ni nizine, ni planinski vrhovi, ni vatra, ni mora, ni noge nisu naše… to je samo privid. Naš je korak. Ni srce nije naše, ni duša nije naša, data je od Stvoritelja, trebamo je čistu vratiti… jer ”uspjet će samo onaj ko svoju dušu očisti”. Ni djeca nisu naša… to je samo privid, ali je naš osmijeh, naša pažnja, naš pogled, naša brižna ruka kojom ih milujemo… jer i djeca su nam data u emanet. I ono što damo i ono što uzmemo nije naše, to je privid. Dobili smo to u posjed, naše je ono što ćemo uraditi s tim i tu je naša odgovornost.
U primjeru Ibrahima, a.s., krije se pouka za vjernike, za nas obične smrtnike. Kurban kao univerzalni pojam obuhvata odricanje ili davanje od sebe, a istovremeno na jednoj višoj razini i davanje sebe. Dati sebe je nekada lakše nego dati od svog srca. Dati svoje dijete, Allaha radi , značilo bi dati svoje srce… u potpunosti i ne pitati zašto baš ja i zašto baš meni i otkud to… i ja ne mogu… Time je ispitan Ibrahim, a.s., ispitom za koji nije ni slutio da će doći, ispitom za koji, kada mu se zakazao, nije mogao pobjeći i nije sumnjao… znao je da je Allah milostiv i znao je da su vanjske stvari varljive i razum naš je ograničen… ono što dolazi zna samo Allah… On nije pitao, on se prepustio. Rabbu nije bila potrebna žrtva niti krv… do njega dopire nijjet… do njega dopire ono što čovjek želi uraditi, do njega dopire spoznaja i svjedočenje čovjekovo: ”Čujem i pokoravam se”. Tek kada se čovjek u potpunosti prepusti teškim ispitima sa povjerenjem, kada otkloni unutrašnje sukobe i kada istinski spusti svoje čelo na zemlju svjedočeći poniznost, i tek tada postaje potpuno slobodan i onaj koji je smiren.
U životnoj pouci Ibrahima, a.s., kriju se mnogi išareti… od dove koja se prima – kada je dovio za sina…. do zaštite koju je dobio kada su ga bacili u vatru. Sve ono nemoguće sa Ibrahimom, a.s., postalo je moguće pa i vatra koja je postala hladna i spas Ibrahimu. Čovjek se kreće između davanja i uzimanja. Dobiti nešto je neminovnost, kao i dati nešto. Neke stvari dajemo od srca, tako nam nalaže običaj, dobrota, potreba za dobročinstvom, Allahovom blizinom. Neke stvari smo jednostavno prinuđeni dati… ono što nam je naša krv, naša kost, naše meso, naše srce. To je najteži oblik davanja, a nekada nužan kako bi čovjek prestao biti vezan za svoju kost, krv, meso i srce, i kako bi konačno shvatio da je to njemu dato na služenje i da je njegovo samo ono što uradi sa tim darovima u ime Allaha. ”Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam jedan od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!” (El-En’am, 79.)
I u onome što uzmem i onome što dam,
i onome na šta se osmjehnem i onome na što se osvrnem,
i onome što kažem i prešutim,
i onome što uradim i ne uradim,
nalazi se dio odanosti… Rabbu…
Saff br. 256
