Krvavi trag…

Piše: Enesa Hotić-Dizdarević
Posvećeno napaćenoj Palestini, njenim rasturenim domovima i stanovnicima kojima je nametnuta nepravedna prošlost, oduzeto pravo na budućnost, a stvarnost im je mnogo tragičnija od onoga što možemo i da zamislimo.

I
Mjesečina je stidljivo provirivala kroz prozor Selmine djevojačke sobe. Prelijepe šare koje je svjetlost vezla, prolazeći kroz čipkanu zavjesu, davale su idealnu inspiraciju za “hidab”, ukrasnu mustru, koju svaka arapska mlada iscrtava knom po rukama. Selma se već duže vrijeme uljuljkivala odabirom odgovarajuće šare za tu neponovljivu priliku. I samo što bi joj se neka kombinacija svidjela, umor bi joj pomutio sliku, i ona bi utonula u čvrsti san koji joj je brisao memoriju. Zbog toga bi svake naredne noći počinjala odabir ispočetka.
No ovaj puta slika sa šarom na podu je nestala prije nego joj je san zaklopio očne vjeđe. Jedan teški oblak je zaklonio radoznali mjesec i sobica je ostala u mraku. Hitrim pokretom, kao kakva mlada gazela, uklonula je teški jorgan sa svoga tijela, te se bosim nogama uputila preko mehkog tepiha ka prozoru. Vjetar je već lupao drvene kapke vukući za sobom oluju. Krupne kapi kiše su prokapavale kada je otvorila prozor. Svježi vazduh i miris vlažne zemlje ispunio je prostoriju. Udahnula je punim plućima, istinski uživajući u ovakvom vremenu. Osjećala je da kiša na nju utiče gotovo potpuno jednako kao što je to slučaj sa prirodom. Osvježi je i ojača, te joj misli nekako razbistri. Da, zaista je uživala u kišnim danima.
Odjednom, u pauzama između grmljavine, začu galamu i kuknjavu. Čula je i kućna vrata kako se otvaraju i zatvaraju, a zatim i vrata od kapije.
– O ne. Opet su srušili neku od kuća, a Babo je po svome običaju izašao da ponudi pomoć unesrećenim. Uvijek je govorio da vrlo lahko i mi možemo biti sljedeći. Jadni moj Babo. Sve ga ovo polahko ubija. A nemoć da nešto promijeni gore ga razara od hiljadu granata. Ja Rabb! Učvrsti iman u srcu moga oca. Sačuvaj nam ga, jer bez njega nas i najmanji vjetar može otpuhati u neizvjesnost – razmišljala je u sebi ta mlada djevojka.
I, po ko zna koji put, ustala je, abdestila se i stala na namaz. Željela je da u ovakvim trenucima, kada joj tuga tijesni prsa, otvori svoje, zebnjom ispunjeno, srce Gospodaru Veličanstvenom. Onom koji čuje svaki šapat i svaki jecaj duše. Stajala je u mraku ta mala silueta moleći iskreno u ime svih prestrašenih djevojaka Palestine. Molila je u ime tužnih majki i zabrinutih očeva. A posebno u ime onih, koji sada, u ovoj kišnoj noći, stoje kraj svojih srušenih kuća, slomljenih iluzija i izgubljenih nada.
– Gospodaru moj, molim te Tvojom milošću i veličinom, Tvojom snagom i mudrošću, odriješi ovo klupko nemilih događaja i učini da svane zora istinske slobode u kojoj ćemo se smiješiti novom danu bez zebnje od onoga što može donijeti. Gospodaru moj, tako ti Tvoje moći i Tvoje srdžbe, osudi ove zlotvore na propast, osujeti njihove spletke i polomi njihovu oholost. Učini da njihovu zajednicu obuzme metež, a u naša srca unesi jedinstvo i spokoj. Gospodaru moj, tako ti Tvoje ljubavi kojom voliš svoja stvorenja, blagoslovi brak između Amara i mene. Olakšaj mu ispunjenje njegovog zavjeta. Pomozi ga u njegovoj odluci da naudi Tvome neprijatelju, toj jedinoj prepreci između nas dvoje. Amin – molila je Selma na kraju svog noćnog namaza.
Kada je završila ponovo se popela u toplu postelju, ne mogavši da zadrži neobjašnjivo drhtanje u duši. Dugo je zurila u tamu, pokušavajući nazrijeti šta donosi budućnost njenom narodu. Osjetila je kako je san odvlači od stvarnosti i nije mu se odupirala. Samo bi se ponekad trzala, da li od zvuka grmljavine ili detonacija granata, više nije bila u stanju da razazna.

II
Dok je Selma tonula u san, na drugom dijelu grada njen Amar nije ni pomišljao na spavanje.
– Proklete kukavice!… Nemoguće ih je namamiti da se udalje od svoga legla – ljutito je mrmljao dok se pognut vraćao do skrovišta.
Povremeno je zalijegao po zemlji izbjegavajaći snopove reflektorske svjetlosti kojom su jevrejske straže šarale okolni krš. Glavu bi tada držao pripijenu uz tlo, jer je svako njeno nepromišljeno dizanje vrlo lahko moglo značiti i njeno gubljenje.
Na dogovorenom mjestu ga dočekaše Faris i Suhejl, pa se zajedno spustiše niz strmu ivicu griča. Nađoše se u uskom, mračnom sokaku, te šutke požuriše, držeći se podalje od sredine ceste. Topot njihovih koraka uveliko je ublažavao zvuk pljuska, koji im je ujedno pružao i zaštitu od mogućeg znatiželjnog pogleda kroz prozor nekog noćobdije. Tijelima su dodirivali zidove trošnih kuća, tako da su ih prolazili srsi od hladne vlage koja je iz njih izbijala. Bilo je pusto, jer u to vrijeme nije bilo zahvalno napuštati domove. U stvari, više nije bilo sigurno ni u vlastitim kućama.
Sa olakšanjem utrčaše u prizemlje Amarove kuće, jedne od onih koje su opstale u tom dijelu grada. Većina ih je bila sravnjena židovskim gusjenicama. Gusti paravani na prozorima su ih ohrabrili da upale svijeću. Njen slabašni plamičak otkrivao je da se ovdje radi o mladićima u kojima dječaštvo još nije jenjavalo. Nešto stariji bio je Amar, sudeći po ozbiljnom izrazu lica i tamnoj boji tek izbijajućih malja na njegovom licu.
– Nemoguće. Ovo je već treći pokušaj. Uzaludno je i nadati se da će se neko od njih odmaknuti od tih bunkera. Toliko su nepovjerljivi i oprezni – konstatovao je Faris, sada već vidno razočaran.
– Ma, znaš, Allah zna u čemu je dobro po nas. Sjećaš li se kada smo prvi puta nepromišljeno krenuli? Šta da smo tada i namamili jednog od njih? Kako bismo mu mogli nauditi sa šakama i kamenicama? – pokuša da ga utješi Suhejl.
– Slušajte braćo, imam još jedan prijedlog – značajno će Amar – a Allaha molim da uspije.
Sage se i ispod trosjeda izvuče poveliku kutiju.
– Ovo sam još davno dobio od svoga amidže kada se vratio sa hadždža. Svo vrijeme sam ga čuvao ni sam ne znajući zašto. Sada je izgleda došlo vrijeme da ispuni svoju zadaću koja mu je propisana još mnogo, mnogo prije.
Iz kutije izvadi jednu poveću igračku, snažno terensko vozilo, na daljinsko upravljanje, i stavi ga ispred začuđenih dječaka. Nije im bilo na umu da se smiju, jer Amar se sa ovakvim temama nikada nije šalio. Vidjevši njihova zbunjena lica, on nastavi:
– Polahko, sve ću vam objasniti.
…
Nakon pola sata, vidno uzbuđeni, dogovorili su se da plan, koji im je Amar maloprije predložio, realizuju već sljedeći petak.
– Tebi se izgleda jako žuri, dragi moj brate. Mlada već dosta dugo čeka – pecnu ga Faris, znajući za njegov zavjet.
– Nemoj tako. Znaš da već mjesec dana odugovlačim, zbunjujući time one koji ne znaju pravi razlog. Bitno je da me ona razumije. Rekao sam joj da ako nisam u stanju, u ime Allaha, nauditi barem jednom neprijateljskom vojniku sigurno nisam sposoban ni osnovati porodicu. Da mi se žuri sa ženidbom, ja bih već davno sazvao svatove da povedu mladu, koju sam šerijatski vjenčao prije mjesec dana – gorljivo mu odgovori Amar, kojeg je ova tema itekako pritiskala u duši.

III
Osvanuo je petak, neobično sunčan za to doba godine. Muslimani iz svih dijelova grada su se kao po dogovoru slijevali u staro dvorište praiskonske, svete građevine. Džamija Aksa je tužnim pogledom gledala na vjernike. Znala je da svaka džuma okonča sa nemirima i nastradalima. Posmatrala je svečano obučene muškarce i skrušeno se pitala: “Koji je od njih sljedeći?”
Amar se toga popodneva spremio kao i obično. Požurio je do Farisove kuće, te se vješto uspeo uz drvene basamake, preskačući po dva stepenika u trku. I prije nego je pozvonuo, na vratima se pojavilo nasmijano lice njegovog prijatelja.
– Polahko. Čitava se kuća trese od tvoga nasrtaja. Mi smo spremni. I Suhejl je tu – izusti nakon selama.
Ova trojica provjerenih prijatelja su odlučili da ovog petka izostanu sa džume i ne prisustvuju zajedničkoj molitvi. Imali su nešto drugo na umu što je moglo biti izvodljivo samo taj dan kada su sve izraelske snage i njihova maksimalna pažnja usmjerene ka velikom džamijskom dvorištu. Znali su da se gnjev svakog pojedinca vrlo lahko ujedinjuje sa ljutnjom ostalih klanjača, dok ih uniformisani i do zuba naoružani vojnici rastjeruju ispred džamije, dopuštajući prolaz samo starim i iznemoglim.
Druga pojedinost, koja im je išla u prilog je što se u vrijeme džuma-namaza na ulicama ne može naći niti jedan musliman koji bi mogao nastradati.
Zaputili su se sporednim putevima ka izlazu iz grada, kako bi prošli neopaženo zbog upadljivog zavežljaja kojeg je nosio Amar.
– Ja sam ponio ovu japansku igračkicu. A ti? Jesu li »štapići« kod tebe? – zapita Suhejla, a on se umjesto odgovora samo lupi po izbočini na jakni ispod koje se nalazio eksploziv.
U nemogućnosti da strašljive vojnike izmame iz njihovih zaklona, okruženih vrećama pijeska, odlučili su se za potpuno novu taktiku. Petkom za vrijeme džume, odlazila je smjena okupatorskih vojnika, koja je držala cjelodnevnu stražu u njihovom kvartu. Dočekali su kamion na izlazu iz grada, a zatim zapalili fitilj dinamita predhodno zavezanog za igračku u obliku velikog džipa, kojeg su daljinskim upravljanjem uputili ispod kamiona.
Put je bio strašno oštećen od svakodnevnih prolazaka tenkova i teških bagera koje su koristili za rušenje muslimanskih kuća. Ovo je bio razlog da kamion smanji svoju brzinu te ga je dječiji autić sa lahkoćom mogao pratiti. Sva trojica su prestali disati kada se igračka-džip izgubio iza velikih točkova kamiona. Eksplozija je odjeknula pustom ulicom. Ne uspijevši se u potpunosti ni osvjedočiti o veličini uspjeha koji su postigli, bezglavo su trčali u pravcu grada.
Uspjeli su se ugurati u masu koja je upravo izlazila iz džamije nakon namaza, i ponašati se kao da se ništa bitno nije odigralo. Međutim njihova mlada srca u grudima su lupala tako snažno da ih je žubor sopstvene krvi zaglušivao, uprkos sirenama i povicima uzburkane vojske.
Allah spušta svoju pomoć, kao i u mnogim drugim sličnim situacijama počev od Bedra pa sve do Afganistana, Čečenije i Bosne, kada muslimanski borci ostvaraju nemoguće. Tako su i ova trojica palestinskih mladića sa igračkom, koju su njihovi vršnjaci koristili u svrhu zabave i ubijanja dosade, postigli velike rezultate. Zbog ovakvih primjera Allahovi neprijatelji nepovjerljivo gledaju, drhteći od straha i od običnih igračaka u rukama muslimana.
Svi su očekivali incident u centru grada, među hiljadama ojađenih palestinaca, poniženih po ko zna koji puta, tu pred samim ulazom u Hram. Ali neko jako mudar i sposoban osmislio je akciju na usamljeni kamion van grada.
Oni su barem tako mislili…

IV
Utrčao je zadihan u svoje dvorište. Tu je zatekao oca i dva starija brata kako sjede u hladu velikog maslinovog drveta.
– Babo, nemoj da skidaš to džumansko odijelo. Sin ti dovodi mladu, još danas. Ustani da idemo po nju! – ushićeno će Amar još sa kapije.
– Mašallah! – uzviknu njegova majka, a tacna na kojoj je nosila hladan sok od ružice zamalo joj ne ispade iz ruku.
– Mubarek, sine, mubarek! – otac će pomalo zbunjeno, ali ne htjede da zapitkuje. I sam se već čudio sinovljevom odugovlačenju kada je sve već bilo ugovoreno i obadvije strane zadovoljne.
Za kratko vrijeme se nađoše ispred kuće Selminog oca. Radost se brzinom prhnute golubice raširila kućom. Čak je i Selma ushićeno virila iza zavjese, rukama pritiskajući neposlušno srce koje nikako nije željelo da se umiri.
Naivnim pogledom, kakvim samo djevojka može da gleda, posmatrala je ona svoga Amara kako sjedi za stolom u avliji sa ostalom muškadijom. Ponosila se jer ih je opet za glavu sve nadvisivao. Bila je ubjeđena da je razlog one današnje pometnje i kivnosti izraelske vojske i policije bio upravo on – Amar.
– Na hajr, braćo, ali sačekajmo do sutra. Mlada još ni knu na ruke nije stavila, a to uzme čitav dan. Ma znate kakve su žene. To im je neizostavan običaj i posebno zadovoljstvo. Kako za mladu, tako i za ostalo ženskinje iz rodbine – čula je glas svoga oca.
Svi se složiše i dogovoriše da sutra dođu svatovi. Tako će se naći vremena i za poziv drugih zvanica.
Ta noć je za Selmu bila kao neka dobro uigrana životna predstava. A kako i neće kada je proteklih mjesec dana svaku noć u svojim snovima izvodila njene probe. Napokon su se sve te divne želje i iščekivanja preselili u dugoočekivanu stvarnost.
Jutro je Selmu dočekalo budnu. Sjedila je u bašči iza kuće. Upravo je klanjala sabah-namaz izvukavši se iz sve te graje unutar ženskih odaja. Prve zrake Sunca koje su pale na njene knom ukrašene ruke učinile su da se uzvik zadovoljstva omakne sa njenih usana.
Tamno crvena boja bila je divan kontrast bjelini njene kože. Prateći zamršene linije crteža kao da je pratila nesagledive puteve ljudske sudbine. Mnogobrojni cvjetići razasuti po rukama mirisali su njenom mladošću i svježinom toga jutra. Tačkice i sitni ukrasi koji su kompletnom crtežu davali nekakvu punoću i potpunost, podsjećajući je na sve one silne nepovezane sitnice u čovjekovom življenju, koje u stvari i čine život onim što jeste. Za svakog pojedinca jedno neponovljivo, unikatno Božije djelo.

V
Svatovi su ispred Amarovog doma krenuli u veseloj povorci. Mladina kuća nije bila mnogo udaljena od mladoženjine, svega nekih dvadesetak minuta običnog hoda. Cijeli komšiluk je sa radošću dočekao ovaj svečani trenutak, jer im je dosta bilo svakodnevne tuge, i neizrecive razočaranosti.
Na kapiji dvorišta su ih dočekali tekbirima i divnim dovama od sunneta, kojima su za mladi bračni par od Allaha tražili blagoslov. Amara su stavili u pročelje velikog, drvenog stola u dvorištu, a sa strane njegovog oca i punca.
Ženski dio svatova je ušao u svadbenim ruhom ozarenu kuću iz koje se mogao čuti prigušeni smijeh i dobronamjerno zadirkivanje.
Mladoženjine bi oči ponekad odlutale do kućnih vrata, ne bi li barem na tren ugledao to mlado krhko stvorenje koje je imalo da mu upotpuni vjeru, te da ga pomogne u plemenitim namjerama. Istina, vidio je on nju jedanput, nakratko, u prisustvu svoga oca i njenih roditelja, prije nego što su sklopili bračni ugovor. Ali nije mogao da dovede u sjećanje ništa osim dva krupna smeđa oka koja su se stidljivo krila iza gustih trepavica.
Uze ponuđenu čašu ledene limunade jer je osjetio da mu se grlo suši od nekog zatajenog straha.
– Mah, ne ženi se svaki dan – pravdao se on sam sebi.
Nije ni slutio da su Židovi za ovu noć isplanirali još jedan krvavi pir. Tražili su način za osvetu, kivni zbog jučerašnjeg napada na kamion i nemogućnosti da pronađu počinitelje. Ova svadba i prazničko veselje kvarta dođoše im kao ruglo. Kao da su im Palestinci poručivali: “Uzeli ste nam pravo na slobodu, ukrali našu imovinu i slomili našu sigurnost. Ali mi živimo! Odgajamo nove generacije. One izrastaju u srdžbi prema vama u gvozdenu omladinu kojoj nećete moći ništa.”
Veseli udarci u def, što dopiraše iz ženskog dijela kuće, kao da su sunce otpratili na zasluženi počinak. Akšam se klanjao, a tama se malo zgusnula.
…
Ne tako daleko od njih komandant izraelske artiljerije uzviknu naredbu: “Pali!”
Crne cijevi, usmjerene ka veselom skupu, izbljuvaše iz sebe ognjeno kamenje koje ne zna za krivca i nevinog, samo za svoju nepromjenjivu putanju do krajnjeg cilja. Zvižduci koji paraše nebo se nisu mogli čuti od svadbenih pjesama. Samo zasljepljujući blijesci i žestoke detonacije.
Nije teško zamisliti strahotu koju ostaviše iza sebe ispaljeni projektili u tu masu svijeta okupljenu na malom prostoru. Tijela su se, kao pokošena oštrim srpom smrti, srušila. Bilo je nastradalih od detonacija, ali veliku većinu su usmrtili geleri. Užas vriska pomiješanog sa strahom za svoje najbliže, bio je bolan gotovo jednako kao i jauk povrijeđenih.
Amar je stajao među hrpom iskasapljenih tijela. Rukama je stiskao glavu koja je prijetila da eksplodira. Njegova bijela košulja bila je isprskana krvlju unesrećenih.
– Nije moguće! Nije moguće! – vrištao je u sebi na granici prisebnosti.
– Amare, tako ti Boga, ne stoj tako! Pomozi nam! – kroz svu tu galamu i paniku začuo je čvrst zapovjednički glas svoga oca.
Odmah se sabrao i u neopisivo kratkim trenutcima, koji su mu se činili kao blijesci munja, procijenio je čitavu situaciju. Jedna od granata je pala na kuću, mnogo je poginulih unutar i izvan nje. Počeo je da pomaže unesrećenima. Nije smio u tom času da razmišlja o neizrecivoj tuzi zbog te tragedije. Pustio je samo da mu se osjećaji talože negdje u dnu njegovog bića, kako bi mogao da bude od koristi u ovoj strašnoj agoniji smrti, koja je lebdjela svuda oko njega.
Članovi hitne pomoći brzo su stigli i obavljali svoju zadaću. U vrtlogu vapaja Amar ugleda dvojicu bolničara koji su nosili čaršafom prekrivena nosila. Došli su do Selminog oca i nešto mu obazrivo saopštili. Njegovo staro lice ošinu izraz strahovite patnje.
Podigao je kraj okrvavljenog čaršafa i ispod njega izvadi bijelu, vitku ruku. Stiskao je šakama, ljubio i suzama je natapao. Primjetni su bili raskošni ornamenti knom ispisanog “hidaba”, čija se boja poklapala sa bojom krvi.
Šare od krvi koja se slijevala i one knom načinjene, noć prije sa punom pažnjom i preciznošću, davale su spoj, neobjašnjiv po svojoj veličanstvenosti i neponovljiv po svojoj poruci koju su slale muslimanima širom svijeta. Krvavi trag koji je ostajao iza nje, postao je veliki izazov našim savjestima, i teška optužba našoj ravnodušnosti. Šta to učinismo da se neviđene strahote prestanu dešavati našem ummetu???

VI
Zora je bolno ciknula rasvjetljavajući tužne ostatke sinošnje tragedije. U dvorištu više nije bilo nikoga. Ranjeni su u bolnici, mrtvi u mrtvačnicama, a ožalošćeni u svojim kućama željni samoće i umirujuće tišine. Nije bilo nikoga… osim njega.
Amaru se činilo kao da su mu udovi optočeni teškim, sivim olovom. Nije mogao da se makne sa tog kobnog mjesta. Osjeti kako ga Faris povuče za rukav.
– Idi kući, Amare. Odmori se. Majka se brine. Otac ti je već davno došao, a tebe nema – tiho mu prozbori.
– Da, kući… – odgovori nesvjesno.
Kako se sve više i više udaljavao od te avlije smrti, osjećao je kako ga čelični stisak oko duše popušta. Najednom se osjećao lakši. Ubrzao je korak.
Umjesto kući uputi se ka obližnjem brdu. To mu je, u djetinstvu, bilo omiljeno mjesto za igru. Odatle se pružao predivan pogled na džamiju Aksa, koja ga je uvijek nanovo inspirisala da vježba gađanje praćkom. Vremenom je postao pravi mali ekspert u toj dječijoj vještini. Često bi iz zaklona pogađao vjetrobrane na izraelskim vojnim vozilima, ali i ponekog vojnika bi znao na smrt uplašiti. No, to je bilo davno. Stvari više nisu tako bezazlene. Nekoliko njegovih drugova u tim ludorijama je izginulo. Igra više nije bila plod njihovih maštanja, već stvarnost koja je imala svoju cijenu, svoje uspone i padove.
Kada je došao na vrh tog brda, sunce je već bilo odskočilo. Zlatna kupola džamije Kubetus-sahra je blještala pod njegovim zrakama, kao kakav izgubljeni dragulj. Kao izgubljeno jedinstvo muslimanskog ummeta. Džamija Aksa je bila malo dalje. Mirna i spokojna kao i uvijek. Znala je da je to što se odigrava oko nje, i zbog nje, neizbježno. Bila je svjesna da poginuli vjernici nisu umrli smrću za koju mi znamo. A znala je i da sva ta nezadovoljstva prave nezaustavljivu lavinu muslimanskog bijesa, koji će ih ujediniti za još davno najavljenu bitku sa Jevrejima.
– Gospodaru moj – započe Amar – Tebi iznosim svoju tugu i Tebi se žalim zbog svoje samoće. Ja sam već mrtav čovjek. Možda danas ili sutra, a možda i za mjesec. Moji drugovi su mrtvi, ili na putu da to postanu. Generacija smo koja je svoje živote položila kao vjenčani dar pred noge ovoj ljepotici – džamiji Aksa. Bože moj, vlasniče Arša veličanstvenog, dopusti da se žedna zemlja Tvoga Harema natopi mojom krvlju. Neka se njome išara sveto tlo i neka se ukrasi kao crvenom knom mlada, kao “hidab” na rukama moje Selme, koji danas vidjeh prvi i posljednji puta – plakao je tako Amar ne srameći se.
Zašutio je dugo i muklo, ali osnažila ga je spoznaja da je i on jedan od članova mnogobrojne islamske vojske. Pred očima su mu izlijetali ponosni konjanici prošlosti, koji su svoje jahalice umarali na Allahovom putu. Ali i ovi sadašnji ratnici, nepokolebljivih srca, sa kamenjem u rukama su dio slavne historije muslimanskog viteštva. Znao je da je na pravoj strani koja će na kraju izvojevati pobjedu i uopće nije bilo bitno da li će on dočekati to vrijeme ili možda neke druge generacije.
Bitan je bio motiv koji nas je usmjeravao u ovoj borbi. Utječemo se Allahu od paganskog džahilijeta. Molimo Ga da našu borbu očisti od nacionalizma i učini je iskrenom u ime Njega. Neka naša srca osnaži vjerom, jer je to naše najubojitije oružije i istinska prednost koju imamo spram drugih, na ovom prolaznom i onom drugom, vječnom svijetu.
Nije ni primjetio koliko se dugo zadržao. Vrijeme je da se vrati nazad. Silazio je niz brdsku strminu osluškujući podmukle zvukove grmljavine koja je dolazila sa sjevera nagovještavajući oluju.
– Hvala Allahu, kiša će sprati krvave tragove. Ali ne i onaj koji se urezao u moje biće. Taj trag ostaje vječno u mojoj duši – obeća Amar sam sebi dok mu je vjetar nanosio stihove: