Piše: Alma Taletović
Niz grlo pješčanika neumitno i neumoljivo sipila su zrna vremena. Govorila sam im da ne žure, da zastanu bar na tren. Očima duše posmatrala sam i pogledima ispraćala njihovu neumoljivost. Vremena je malo. I puno. Kako se uzme. Malo za dobro koje na ulici života pokupimo i spremimo. Vremena je puno za neprijateljske zasjede po drumovima I puteljcima jer svugdje vrebaju, u različitim oblicima i nijansama. Vrebaju da ukradu to dobro ili da umanje njegov značaj. Malo je vremena, pomislih, a opet mnogo preda mnom. A sutra… Sutra je novi dan. Ne mogu ga zaustaviti, ali ga mogu uhvatiti. I iskoristiti. Novo poglavlje i novo zrno u pješčaniku. Vrijeme je da krenem putem nauke, pomislih. I umjesto da se opirem, pustit ću da vrijeme teče kroza me, a ja ću svako zrno iskoristiti, svaki dan.
Već u sedmom razredu osnovne škole zacrtala sam sebi cilj, koliko god to izgledalo čudno, znala sam šta želim već tada, doduše, pomalo u obrisima, ali kako sam ispraćala zrna vremena, moje ubjeđenje u ono što želim postajalo je odlučnije, jasnije, jer sam sasvim pozdano znala šta ne želim. I što sam više razmišljala o tome šta ne želim, postajalo mi je jasnije šta želim. Tačno sam znala kojim bojama da obojim godišnja doba svoga života. Na kraju, nisam željela da čestice moga vremena, ta zrnca, ti dragocjeni dani, odu u nepovrat, usmjere u pogrešnom pravcu, jer sve ono što radim u tim danima sam ja, moj život, moja budućnost.
Moja prijateljica Aiša izabrala je gimnaziju, a ja nekako sasvim prirodno medresu. Obje smo čvrsto odlučile da na tom putu nauke pokupimo što više znanja i kako nas na njemu nikakve zasjede, otpori, zastrašivanja neće obeshrabriti.
-Nedostajat ćeš mi… – reče Aiša.
I ti meni – rekoh tiho – ali… mi nikada nećemo biti odvojene jedna od druge. Nas veže djetinjstvo, prijateljstvo, ljubav u ime Allaha.
-Misliš li da ću uspjeti? Mene je malo strah.
-I mene – priznah – ali znaš šta smo odlučile, sjećaš se…
-O da, ići naprijed…
-Ne nazad.
-Nikako.
-Naprijed i nazad su dva različita pojma.
-Niti lijevo ni desno.
-Ahaaaa… putem nauke… pravo pa… bismillah – nasmijasmo se od srca… a naš smijeh…
-Eh kad budemo profesorice… ako Bog da. Pa dnevnik u ruke, pa u učionicu, pa djeca… pa prenijeti znanje, inšallah. Jedva čekam.
-I ja, prozborih sa zanosom, a u mislima mi je već bila željena slika. Sada više nisam razmišljala o tome što ne želim, niti rasipala energiju na to, odlučila sam i čvrsto prihvatila ono što želim.
Takve smo bile… svemu pristupale sa krajnjim rješenjem u umu… pomislila sam –nigdje nisam upoznala sebi tako blisku dušu kao što je ona… nekako tu, ispod rebara osjećala sam je, njen udisaj, njen drhtaj, njene strahove i nadanja. Kao da su moji.
-Sutra putuješ?
-Ahaaaa – potvrdila sam klimajući glavom i naslanjajući se na klupu svim svojim tijelom. Udahnuh teško, a opet sa odlučnošću.
-Nedostajat će mi roditelji, i moja sestra, i moja kuća, i moja prošlost, i moje djetinjstvo, i moja klupa, moja avlija i ruže moje.
-Vidjela sam majku kako već sakriva suze, jaka je ona znaš, ali mati je mati… I otac, eno ga otišao da skuplja drva, a ustvari sakriva se i on. Da ne vidim…
-Bit će dobro – tješila sam samu sebe – bit će bolje nego što misliš. Bit će onako kako se izboriš o bit će onako kako Allah i u kojem obliku odredi da bude.
-Tiho sam predala molitvu po ko zna koji put i prepustila se… Shvatila sam da je u tome bit… prepustiti se i prihvatiti kada trebaš…. kada dođe vrijeme prepuštanja. I boriti se kada trebaš, kada dođe vrijeme borbe… Da Allah blagoslovi. Rekoh spontano:
-O Allahu, blagoslovi naš put ka Džennetu, put ka Tebi, put nauke.
-Nemoj da zalutaš… da kreneš drugim putem – nasmija se Aiša.
-Neću, a nemoj ni ti… sjeti se našeg cilja.
Ja sam imala još jedan pritajeni. Onaj koji me tjerao da budem bolja. Svim srcem željela sam naučiti hifz. Željela sam iskoristiti vrijeme medrese, zrna vremena i obuhvatiti ih ajetima. Željela sam da Kur’an svjedoči za mene, a ne protiv mene. Prisjetih se da su najbolji oni koji nauče Kur’an i druge poučavaju njemu.To je bio moj cilj, moj san, moj put. Znala sam da moram paziti kako koračam, dobro paziti jer od koraka mojih sačinjeni su moji tragovi. Prisjetih se hadisa voljenog Poslanika, a.s.: ”Ljudi su učili ono čime su nastojali steći Allahovu, dž.š., milost i nagradu, i oni će vladati tim znanjem sve dok imaju takav nijjet.”
A sutra je novi dan.
Merjem – prozbori majka – vrijeme je.
Pogledah je s nestrpljenjem, i tugom na mahove, i zažalih zbog rastanka. A koliko će ih samo biti! A opet idem tamo, idem onim putem baš tamo gdje se prostiru sokaci i kaldrme, i gdje zrno pješčanika svjedoči o mojoj usklađenošću s vremenom i mojom borbom da na ovom dunjalučkom putu pokupim koji stručak spoznaje ne bi li zamirisala moja duša, ne bi li zamirisali i drugi, i moja avlija, i zambaci, i lale, i karanfili, i jorgovani, i u toj simfoniji mirisa u toj različitosti, u mojoj bašti koju sam eto namjerno zasadila i njegovala. Pa i ja… Pomislih… dušo moja, odsanjaj svoje snove, odživi i izbori se za svoje snove. Samo ti to možeš i samo ćeš ti odgovarati za sebe. Dušo moja, na tom putu pokupi što više znanja i nek ti ne bude mrsko nositi ibrik koji kupi sa oblaka sitne kapi kiše i svaku isprati pogledom i zahvalnošću. Zatrebat će ti… suhe zemlje ima svugdje…
U svemu mi je bio uzor Poslanik, a.s. Prisjetih se njegovih nasihata, , nama upućenih, bodrenja, podrški, važnosti da se čovjek otrgne od neznanja, otrgne od tame i tmine, a time i otrgne od Džehennema. Es-Sevri kaže da je Poslanik, a.s., rekao: ”Učili smo zbog ovozemaljskih dobara, pa nas je to znanje dovelo i do ahiretske nagrade.” Poslanik, a.s., je to znao i zato su mnoge njegove riječi bile upućene ummetu s ciljem da se bori da prihvati znanje, a ima li veće motivacije od onoga ko stiče znanje, a vjeruje u Allaha i od ahiretske nagrade. Pomislih, pa zašto su muslimani onda tako pasivni u traženju toga znanja? Pa nagrada im je za znanje i na ovom i na onom svijetu obećana. Pa zar tinta učenjaka nije poput krvi šehida? Učenjaci razgrću tminu, osvjetljavaju puteve znanjem jer se samo tako može i uočiti vrijeme magle i noći u životnim obrisima. Biti u zabludi i biti u neznanju znači ne doživjeti jutra ni vidjeti svjetla, ni proljetne sagove, ćilime najrazličitijih boja ni puteljke između njih. O kako je rekao: ”Ko krene putem nauke, Allah će mu olakšati put u Džennet.” Koliko li je onih koji ne mogu hoditi tim putem. Još više onih koji koračaju, ali bez jasnog cilja, bez vizije i želje da na njemu zapamte svaki prevoj, svaki kamen, svaku grančicu, da zapamte i nauče.
Pa put u Džennet olakšan je onima koji znaju, jer znanje je smjernica, znanje je ukras na grlu, snaga u peru, osmijeh u oku, podrška u ruci, nepokolebljivost i oslonac u životu. Znanje te podigne kad padneš, poput majke. Znanje ti previja rane. Znanje je prijatelj u samoći. Savjetnik u tišini. Samo sa znanjem znat ćeš kako da se približiš Stvoritelju, kako da Mu robuješ, kako da budeš bolji drugima, kako da budeš bolji sebi. Kako tugu da zamijeniš radošću. Stjecati znanje je ibadet: ”Ikre bismi rabbike….”
Prisjetih se kada sam prvi put vidjela zidove medrese. Sjetih se bijele skoro nestvarne građevine, skoro lelujave i lepršave… ili se to meni činilo da ću poletjeti.
Poput leptira. Eno ga… vidim na šarenim krilima kreaciju i divim se Stvoritelju.Tako sićušno, a tako lijepo. Jedan je sletio sasvim tiho i nečujno tražeći nektar. Sjetih se priče o leptiru. Priče o odrastanju i vremenu koje je potrebno da iz gusjenice izraste nešto tako veličanstveno i lijepo. Jedan tren, kratak tren kada se začahuri gusjenica, kada je u zatvoru, pomislih da bi već u sljedeći tren potpuno spremna odletjela kao leptir. Ovo je moje vrijeme odrastanja, moja etapa. Moje vrijeme kada u čahuri pripremam se za let. Taj period bit će možda bolan u početku, možda i naporan, ali će uroditi plodom. Nijedan trud neće propasti, znala sam da to Allah neće dozvoliti, samo ako je od srca, Njemu posvećeno i u Njegovo ime.
Niz grlo pješčanika neumitno i neumoljivo sipila su zrna vremena. Govorila sam im da ne žure, da zastanu bar na tren. Očima duše posmatrala sam i pogledima ispraćala njihovu neumoljivost. Vremena je malo. I puno. Kako se uzme. Malo za dobro koje na ulici života pokupimo i spremimo. Vremena je puno za neprijateljske zasjede po drumovima I puteljcima jer svugdje vrebaju, u različitim oblicima i nijansama. Vrebaju da ukradu to dobro ili da umanje njegov značaj. Malo je vremena, pomislih, a opet mnogo preda mnom. A sutra… Sutra je novi dan. Ne mogu ga zaustaviti, ali ga mogu uhvatiti. I iskoristiti. Novo poglavlje i novo zrno u pješčaniku. Vrijeme je da krenem putem nauke, pomislih. I umjesto da se opirem, pustit ću da vrijeme teče kroza me, a ja ću svako zrno iskoristiti, svaki dan.
Već u sedmom razredu osnovne škole zacrtala sam sebi cilj, koliko god to izgledalo čudno, znala sam šta želim već tada, doduše, pomalo u obrisima, ali kako sam ispraćala zrna vremena, moje ubjeđenje u ono što želim postajalo je odlučnije, jasnije, jer sam sasvim pozdano znala šta ne želim. I što sam više razmišljala o tome šta ne želim, postajalo mi je jasnije šta želim. Tačno sam znala kojim bojama da obojim godišnja doba svoga života. Na kraju, nisam željela da čestice moga vremena, ta zrnca, ti dragocjeni dani, odu u nepovrat, usmjere u pogrešnom pravcu, jer sve ono što radim u tim danima sam ja, moj život, moja budućnost.
Moja prijateljica Aiša izabrala je gimnaziju, a ja nekako sasvim prirodno medresu. Obje smo čvrsto odlučile da na tom putu nauke pokupimo što više znanja i kako nas na njemu nikakve zasjede, otpori, zastrašivanja neće obeshrabriti.
-Nedostajat ćeš mi… – reče Aiša.
I ti meni – rekoh tiho – ali… mi nikada nećemo biti odvojene jedna od druge. Nas veže djetinjstvo, prijateljstvo, ljubav u ime Allaha.
-Misliš li da ću uspjeti? Mene je malo strah.
-I mene – priznah – ali znaš šta smo odlučile, sjećaš se…
-O da, ići naprijed…
-Ne nazad.
-Nikako.
-Naprijed i nazad su dva različita pojma.
-Niti lijevo ni desno.
-Ahaaaa… putem nauke… pravo pa… bismillah – nasmijasmo se od srca… a naš smijeh…
-Eh kad budemo profesorice… ako Bog da. Pa dnevnik u ruke, pa u učionicu, pa djeca… pa prenijeti znanje, inšallah. Jedva čekam.
-I ja, prozborih sa zanosom, a u mislima mi je već bila željena slika. Sada više nisam razmišljala o tome što ne želim, niti rasipala energiju na to, odlučila sam i čvrsto prihvatila ono što želim.
Takve smo bile… svemu pristupale sa krajnjim rješenjem u umu… pomislila sam –nigdje nisam upoznala sebi tako blisku dušu kao što je ona… nekako tu, ispod rebara osjećala sam je, njen udisaj, njen drhtaj, njene strahove i nadanja. Kao da su moji.
-Sutra putuješ?
-Ahaaaa – potvrdila sam klimajući glavom i naslanjajući se na klupu svim svojim tijelom. Udahnuh teško, a opet sa odlučnošću.
-Nedostajat će mi roditelji, i moja sestra, i moja kuća, i moja prošlost, i moje djetinjstvo, i moja klupa, moja avlija i ruže moje.
-Vidjela sam majku kako već sakriva suze, jaka je ona znaš, ali mati je mati… I otac, eno ga otišao da skuplja drva, a ustvari sakriva se i on. Da ne vidim…
-Bit će dobro – tješila sam samu sebe – bit će bolje nego što misliš. Bit će onako kako se izboriš o bit će onako kako Allah i u kojem obliku odredi da bude.
-Tiho sam predala molitvu po ko zna koji put i prepustila se… Shvatila sam da je u tome bit… prepustiti se i prihvatiti kada trebaš…. kada dođe vrijeme prepuštanja. I boriti se kada trebaš, kada dođe vrijeme borbe… Da Allah blagoslovi. Rekoh spontano:
-O Allahu, blagoslovi naš put ka Džennetu, put ka Tebi, put nauke.
-Nemoj da zalutaš… da kreneš drugim putem – nasmija se Aiša.
-Neću, a nemoj ni ti… sjeti se našeg cilja.
Ja sam imala još jedan pritajeni. Onaj koji me tjerao da budem bolja. Svim srcem željela sam naučiti hifz. Željela sam iskoristiti vrijeme medrese, zrna vremena i obuhvatiti ih ajetima. Željela sam da Kur’an svjedoči za mene, a ne protiv mene. Prisjetih se da su najbolji oni koji nauče Kur’an i druge poučavaju njemu.To je bio moj cilj, moj san, moj put. Znala sam da moram paziti kako koračam, dobro paziti jer od koraka mojih sačinjeni su moji tragovi. Prisjetih se hadisa voljenog Poslanika, a.s.: ”Ljudi su učili ono čime su nastojali steći Allahovu, dž.š., milost i nagradu, i oni će vladati tim znanjem sve dok imaju takav nijjet.”
A sutra je novi dan.
Merjem – prozbori majka – vrijeme je.
Pogledah je s nestrpljenjem, i tugom na mahove, i zažalih zbog rastanka. A koliko će ih samo biti! A opet idem tamo, idem onim putem baš tamo gdje se prostiru sokaci i kaldrme, i gdje zrno pješčanika svjedoči o mojoj usklađenošću s vremenom i mojom borbom da na ovom dunjalučkom putu pokupim koji stručak spoznaje ne bi li zamirisala moja duša, ne bi li zamirisali i drugi, i moja avlija, i zambaci, i lale, i karanfili, i jorgovani, i u toj simfoniji mirisa u toj različitosti, u mojoj bašti koju sam eto namjerno zasadila i njegovala. Pa i ja… Pomislih… dušo moja, odsanjaj svoje snove, odživi i izbori se za svoje snove. Samo ti to možeš i samo ćeš ti odgovarati za sebe. Dušo moja, na tom putu pokupi što više znanja i nek ti ne bude mrsko nositi ibrik koji kupi sa oblaka sitne kapi kiše i svaku isprati pogledom i zahvalnošću. Zatrebat će ti… suhe zemlje ima svugdje…
U svemu mi je bio uzor Poslanik, a.s. Prisjetih se njegovih nasihata, , nama upućenih, bodrenja, podrški, važnosti da se čovjek otrgne od neznanja, otrgne od tame i tmine, a time i otrgne od Džehennema. Es-Sevri kaže da je Poslanik, a.s., rekao: ”Učili smo zbog ovozemaljskih dobara, pa nas je to znanje dovelo i do ahiretske nagrade.” Poslanik, a.s., je to znao i zato su mnoge njegove riječi bile upućene ummetu s ciljem da se bori da prihvati znanje, a ima li veće motivacije od onoga ko stiče znanje, a vjeruje u Allaha i od ahiretske nagrade. Pomislih, pa zašto su muslimani onda tako pasivni u traženju toga znanja? Pa nagrada im je za znanje i na ovom i na onom svijetu obećana. Pa zar tinta učenjaka nije poput krvi šehida? Učenjaci razgrću tminu, osvjetljavaju puteve znanjem jer se samo tako može i uočiti vrijeme magle i noći u životnim obrisima. Biti u zabludi i biti u neznanju znači ne doživjeti jutra ni vidjeti svjetla, ni proljetne sagove, ćilime najrazličitijih boja ni puteljke između njih. O kako je rekao: ”Ko krene putem nauke, Allah će mu olakšati put u Džennet.” Koliko li je onih koji ne mogu hoditi tim putem. Još više onih koji koračaju, ali bez jasnog cilja, bez vizije i želje da na njemu zapamte svaki prevoj, svaki kamen, svaku grančicu, da zapamte i nauče.
Pa put u Džennet olakšan je onima koji znaju, jer znanje je smjernica, znanje je ukras na grlu, snaga u peru, osmijeh u oku, podrška u ruci, nepokolebljivost i oslonac u životu. Znanje te podigne kad padneš, poput majke. Znanje ti previja rane. Znanje je prijatelj u samoći. Savjetnik u tišini. Samo sa znanjem znat ćeš kako da se približiš Stvoritelju, kako da Mu robuješ, kako da budeš bolji drugima, kako da budeš bolji sebi. Kako tugu da zamijeniš radošću. Stjecati znanje je ibadet: ”Ikre bismi rabbike….”
Prisjetih se kada sam prvi put vidjela zidove medrese. Sjetih se bijele skoro nestvarne građevine, skoro lelujave i lepršave… ili se to meni činilo da ću poletjeti.
Poput leptira. Eno ga… vidim na šarenim krilima kreaciju i divim se Stvoritelju.Tako sićušno, a tako lijepo. Jedan je sletio sasvim tiho i nečujno tražeći nektar. Sjetih se priče o leptiru. Priče o odrastanju i vremenu koje je potrebno da iz gusjenice izraste nešto tako veličanstveno i lijepo. Jedan tren, kratak tren kada se začahuri gusjenica, kada je u zatvoru, pomislih da bi već u sljedeći tren potpuno spremna odletjela kao leptir. Ovo je moje vrijeme odrastanja, moja etapa. Moje vrijeme kada u čahuri pripremam se za let. Taj period bit će možda bolan u početku, možda i naporan, ali će uroditi plodom. Nijedan trud neće propasti, znala sam da to Allah neće dozvoliti, samo ako je od srca, Njemu posvećeno i u Njegovo ime.
Skoro stidljivo a opet odlučno ušla sam u zgradu medrese. Otvorila su se vrata jednog novog poglavlja u mom životu. Na meni je da to poglavlje ispišem znanjem i što ljepše ukrasim. Bože, ja krećem na putu prema Tebi, na putu nauke i spoznaje. Imam apsolutno povjerenje u Tebe, nadam se da svoju obavezu neću olahko shvatiti. Nadam se da ćeš biti zadovoljan mojim životom i radom. Nadam se da ću biti svjetlo na Tvom putu i drugima osvjetljavati: ”A one koji se bore radi Nas, mi vodimo Našim putem….”
Saff br. 254