Posvećeno Čečeniji. Zemlji kojoj je učinjena nepravda, a koja ne klonu niti ustuknu. Njenim stanovnicima koji poslaše najmilije u hladni planinski zagrljaj. I vođi njenih boraca što zamijeni prolazno za vječno, Hattabu…
I
Negdje duboko u brdima Kavkaza sjedili su mudžahidi u krugu vojnog logora objedujući, dok se žar prigušene vatre ogledala u njihovim zjenicama. Vjetar im se poigravao sa dugim kosama, a uvehlo lišće je lepršavo opadalo sa krošnje iznad njih. Nestrpljivo su očekivali najavljenu poštu.
Svakog od njih zebnja je štipala za srce zbog neizvjesnosti redaka pisanih rukama njihovih majki, supruga, najmilijih… Nije bilo lahko ostaviti ih van svoje zaštite. U ovakvim prilikama veliku ulogu odigravali su njihov tevekul i spremnost za žrtvu na Allahovom putu. Istina, niko od njih nije ostavio svoje porodice nezbrinute i bez nekog muškarca od bliže rodbine da se brine o njima, ali ipak to nisu bili oni.
Iz razmišljanja ih prenu neka neobična galama unutar Hattabovog šatora. Već su se svi digli na noge, kada do njih dotrča jedan od braće mudžahida. Ozbiljnog i blijedog lica im saopšti da je Hattab upravo prešao u vječnu kuću. U prvi mah ova vijest bljesnu među njima kao munja kada para nebo svojom silinom. Ostavila ih je zbunjene i nijeme svojim iznenadnim pojavljivanjem, a onda kao grmljavina, koja je uvijek prati, začuše se tekbiri i uzvici: “Svi smo Allahovi i njemu se vraćamo!” Bili su zatečeni viješću o smrti njihovog vođe.
Još kao sedamnaestogodišnjak uključio se u borbu protiv Rusa u Afganistanu. Nakon toga je četrnaest godina prkosio nevjerničkim vazdušnim i kopnenim snagama po raznim destinacijama. Četrnaest godina slušao je odjeke granata, čija je pratnja bila kiša gelera kojima je zasipan. Nimalo zastrašen tim smrtonosnim horom, lomio je kičmu tada najvećoj vojnoj sili.
Bivajući stalno prvi u napadu, svako je očekivao da pogine od rane zadobijene u prsa. No, svi su se zgledali kada čuše da je ubijen muklo, spletkom i iza leđa; pismom koje je došlo naslovljeno na njegovo ime. Snažni otrov unutar koverte, kojeg su spravljali u tajnim ruskim labaratorijama, djelovao je čak pri samom njegovom dodiru, a smrt je nastupala već u prvim djelićima minute.
Drugačije i nisu mogli. Želja njegovih neprijatelja da ga vide okovanog i poniženog, mučenog i zlostavljanog do smrti ostala je osujećena. Njega, koji je volio smrt na Allahovom putu više od dunjaluka i svega što je na njemu, Allah je počastio dopuštajući da njegovu dušu preuzmu blagi meleki dok ga okružuju braća po vjeri. Odani u svojoj ljubavi spram njega i poštovanju prema njegovom životu, kojeg je u potpunosti uskladio sa islamskim principima.
Ebu-Ammar među prvima otrča do šatora, pa kada ga ugleda tako opruženog na ćebetu, čučnu kraj njega. Izgled šehida je sam za sebe bio nadnaravna m’udžiza. Njihov spokojan izgled se uveliko razlikovao od iskeženih leševa izginulih Rusa. Nije bilo teško predpostaviti šta su to njihove duše gledale u trenutcima dok ih meleki trgaju iz njihovih tijela.
Ebu-Ammar se zagleda u šehidovo lice obasjano posljednjim zrakama zalazećeg Sunca. Glasovi oko njega su se utišavali dok je prizivao u sjećanje prizore iz svog dugogodišnjeg prijateljstva sa Hattabom. Vrijeme koje su proveli zajedno u Tadžikistanu, prije dolaska u Čečeniju, ponovo iskrsnu pred njim.
Rukom je prelazio preko ožiljka iznad njegovog lijevog oka. I najednom kao da začu huku podivljale rijeke Džejhun. Učinu mu se taj ožiljak kao riječno korito koje su mu njeni oštri talasi usjekli na licu. Ah, bili su to dani kada je džihad bio i samo njeno prelaženje.
Njena tamna boja zbog mnogobrojnih riječnih nanosa činila ju je još zlokobnijom. Pomamna, nepredvidiva Džejhun, činila im se poput neke razjarene zvjeri koja se koprca svojim nekontrolisanim pokretima. Svaki val je mogao biti poguban po njihov mali čamac, sa kojim se neobazrivo poigravala. Baš kao kada radoznalo dijete uzme neku novu igračku, pa je prebacuje iz ruke u ruku.
Njihove snage su bile na izmaku, a i nada da će ugledati obalu već se gubila, kada se začu Hattabov glas: “Braćo! Zar da nas porazi rijeka slabija od Tigrisa?! Prihvatite se čvrsto za vesla kao što je S’ad, radijellahu anhu, pritezao uzde svoga konja!” I najedanput, izroni pred njihovim očima čitava priča, koju im je Hattab slikovito opisao prošle noći, dok su pravili plan o prelasku ove rijeke.
II
Spremnost časnih ashaba da se izlažu opasnosti i žrtvi na Allahovom putu dovodila ih je do veličanstvenih podviga. Ovo je prouzrokovalo da se već u prvom hidžretskom stoljeću islam proširi nevjerovatno brzo. Njegov brilijantni trijumf ispunio je stranice prošlosti, bivajući tako neoborivim svjedokom o veličini muslimanske civilizacije kakvu ljudski rod nije upamtio.
Oni su činili sve od sebe da narodu koji je do tada živio u mraku nepravde i nasilja približe učenje koje je u sebi obuhvatalo sve što je potrebno za sretan i napredan život na dunjaluku i, naravno, na ahiretu. Bilo je naroda koji su im otvarali svoja srca, sretni što napokon mogu osjetiti blagodati islama koje su im nemilosno uskraćivali nepravedni vladari.
Ali u velikoj većini nailazili su na otpor i otvorenu prijetnju ratom. Muslimani se nisu ustezali ni od takve solucije, jer nikada nisu bili kukavice. Jedan od najljućih, a ujedno i najmoćnijih neprijatelja na koje su muslimani naišli su svakako bili Perzijanci.
Međutim, S’ad, radijellahu anhu, je postrojio svoje ljude govoreći im: “Odlučio sam prijeći ovu nabujalu rijeku u želji da naš plan o napadu ne bude osujećen.” Njegovi vojnici bez razmišljanja pristadoše te smjelo zagaziše u vrtloge Tigrisa. Ubrzo se njena površina nije mogla nazrijeti zbog mnogobrojnosti konjanika koji su uporno gazili ponašajući se kao da hode po najobičnijoj cesti.
Perzijanci, koji su to sve posmatrali, ostali su zapanjeni prizorom koji je uveliko uzdrmao njihove redove.
III
Nemoguće je bilo da nakon ove vizije izdignute iz riznica prošlosti iko od Hattabovih ljudi ostane ravnodušan. Uzeli su stvar u svoje ruke uzdajući se u Allahovu pomoć i olakšicu. Za nepunih pola sata bili su na drugoj strani. Onako mokri i izlomljeni, umorno su se povaljali po zemlji nedaleko od čamca. Zapamtio je Ebu-Ammar Hattabov izgled toga dana. Radostan pogled, osmjehnuta usta, a kapljice vode koje su ostale sačuvane u njegovoj bradi svjetlucale su poput dragulja prelijevajuči se u duginim bojama. Zahvalno je digao ruke prema nebu i rekao: “Hvala Onome koji nas je pomogao, kao što je davno još pomogao S’adu i njegovoj vojni!”
Njegova prsa osnažena takvim poduhvatima zatezala su košulju, čak i dok mu je tijelo ležalo na smrtnoj postelji. Ebu-Ammar gotovo ne povjerova da je u njima zanijemio zvuk njegovog hrabrog srca.
U prvoj etapi rata u Čečeniji odigravale su se frontalne borbe gdje su teritorijalne granice bile jasno ucrtane. Ali sada, u ovoj drugoj ratnoj etapi kada su Čečeni lišeni svoga prava da slobodno organizuju otpor, Rusi su trpili daleko veće gubitke. Napadani su sa raznih strana, uvijek neočekivano i iznenada.
“Vi njih niste ubijali nego Allah, i nisi ti bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio, da bi vjernike lijepom kušnjom iskušao, – Allah zaista sve čuje i sve zna.” (El-Enfal, 17)
Nakon što se i posljednji pucanj utiša, muslimanski borci se povukoše u šumu ostavljajući iza sebe jasan dokaz budućim pokoljenima. Muslimani ne pobjeđuju svojom snagom niti brojnošću, njih čini pobjednicima njihov iman, čvrsta vjera u Uzvišenog Allaha, i čuvanje Njegovih granica.
Zbližio se on sa tim mladićima još od prvog dana dolaska u Čečeniju, kada je dobio težak zadatak da organizuje otpor u toj zemlji sa samo petnaest ljudi na raspolaganju. Toga dana, priđe mu jedna starica i pokloni svoj mantil u želji da ih na taj način pomogne protiv Rusa. Nije mogao da ne zaplače ganut njenim postupkom. Odlučnost toga naroda zaista je bila začuđujuća. A on se, kada bi dani postali hladniji, uvijek viđao u tom mantilu.
Ebu-Ammaru dođe da zaplače od nekog unutrašnjeg osjećaja, ali umjesto toga samo mu steže desnicu osakaćenu na Allahovom putu. Sve do danas, ona nije gubila ništa od svoje snage i preciznosti. Mogla je sa sigurnošću nišaniti neprijatelja i usmjeravati skupe projektile ka definitivnom pogotku pokretnih ciljeva.
Steže mu desnicu, selameći se sa njime posljednji puta. Ustade i ustupi mjesto drugima koji su željeli da ga vide…
Ebu-Ammar zadovoljan što ne dopusti zaboravu da izbriše tragove koje ostavi iza sebe ratnik sadašnjice napisa i sljedeće stihove o toj čečenskoj sablji islama:
Sjetih se Hattaba velikana:
u licu mu bi svjetlo imana,
a osmjeh sa njegovih usana:
bolesnom lijek, a gladnom hrana.
Duga mu kosa ispod turbana
vjetrom džihada brižno češljana
i miskom baruta mirisana
po vrletima Afganistana.
Brada mu nitima srebra tkana
i patnjama jadnih muslimana.
A svaka žrtva Tadžikistana
na srcu mu je po jedna rana.
I tragedija čečenskih dana,
krvlju i čemerom ispisana,
i majčinskom kletvom oplakana,
njemu je u dušu zarezana.
Džihad mu bi i piće i hrana
sve do odluke Moćnog Rahmana.
Duša mu u Džennet bi pozvana
i šehidskom smrću iskušana.
(Stihove napisao: Jasir F. Dizdarević)