Piše: Alma Taletović
Poput gizdavog i posebnog gosta, između prvog plača i udisaja i posljednjeg izdisaja, vrijeme nas posjeti, i daruje , a onda sve pristavljene, zapisane godine snivanog i urađenog odnese sa ispisanim vječnim stranicama našega života. Zapamti nijemo naše misli i naša djela. Zabilježi sve ono urađeno i neurađeno sa preciznom tačnošću koja će svjedočiti za nas ili protiv nas. Život je zbir onoga što smo uradili, što radimo i što ćemo uraditi u vremenu između rađanja i smrti. Od prvog udisaja i posljednjeg izdisaja život i vrijeme su nerazdvojni prijatelji. Vrijeme nas podsjeća na svoju blizinu i neumoljivost: “O čovječe, evo me, tu sam, pa iskoristi moju prisutnost, uhvati me čvrsto i ne puštaj u predaleke pohode. Ne dozvoli da ti klizim kroz prste, čvrsto me drži. Učini, čovječe, da svaki dan dio mene bude tvoj prijatelj, tvoj saveznik, onaj koji će govoriti za tebe, a ne protiv tebe. Pusti da ti budem nijema izvidnica, odlučni konjanik, sablja u tvojoj ruci kojom ćeš sve negativnosti na putu sasijecati. Na putu do ahireta prisjećaj se svoje svrhe i nemoj nestati u snažnoj matici zaborava… o čovječe, nisi stvoren da bi brojao moje minute i da bi život bio ispunjen njima, tek onako, nego se potrudi da svaka minuta bude ispunjena plodonosnim životom, iskorištena, jer za mene ćeš odgovarati.”
Poput gizdavog i posebnog gosta, između prvog plača i udisaja i posljednjeg izdisaja, vrijeme nas posjeti, i daruje , a onda sve pristavljene, zapisane godine snivanog i urađenog odnese sa ispisanim vječnim stranicama našega života. Zapamti nijemo naše misli i naša djela. Zabilježi sve ono urađeno i neurađeno sa preciznom tačnošću koja će svjedočiti za nas ili protiv nas. Život je zbir onoga što smo uradili, što radimo i što ćemo uraditi u vremenu između rađanja i smrti. Od prvog udisaja i posljednjeg izdisaja život i vrijeme su nerazdvojni prijatelji. Vrijeme nas podsjeća na svoju blizinu i neumoljivost: “O čovječe, evo me, tu sam, pa iskoristi moju prisutnost, uhvati me čvrsto i ne puštaj u predaleke pohode. Ne dozvoli da ti klizim kroz prste, čvrsto me drži. Učini, čovječe, da svaki dan dio mene bude tvoj prijatelj, tvoj saveznik, onaj koji će govoriti za tebe, a ne protiv tebe. Pusti da ti budem nijema izvidnica, odlučni konjanik, sablja u tvojoj ruci kojom ćeš sve negativnosti na putu sasijecati. Na putu do ahireta prisjećaj se svoje svrhe i nemoj nestati u snažnoj matici zaborava… o čovječe, nisi stvoren da bi brojao moje minute i da bi život bio ispunjen njima, tek onako, nego se potrudi da svaka minuta bude ispunjena plodonosnim životom, iskorištena, jer za mene ćeš odgovarati.”
Prenosi se od Muaza b. Džebela, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: ”Neće se pomaknuti noge roba na Sudnjem danu dok ne bude pitan za četiri stvari:
-život – u šta ga je potrošio,
-mladost – kako ju je proveo,
-novac – kako ga je zaradio i u šta ga je potrošio,
-znanje – kako ga je upotrijebio.’’
Zamislite da polažemo račun… pred Stvoriteljem. Zamislite da odgovaramo na ova pitanja. Znamo li kako koristimo život, mladost, novac i znanje? Bit će nam postavljena upravo ova pitanja. Znamo li već danas šta ćemo odgovoriti? Imamo li viziju svoga života, znamo li kako da ga usmjerimo da bismo postigli šta želimo? Poslanik, a.s., upozorava nas na to da čovjek upravo snosi punu odgovornost za sve ono što uradi sa životom, vremenom, imetkom, znanjem. Koliko smo odgovorni prema ovim blagodatima? Prema životu? Prema mladosti? Prema imetku? Prema znanju?….
-život – u šta ga je potrošio,
-mladost – kako ju je proveo,
-novac – kako ga je zaradio i u šta ga je potrošio,
-znanje – kako ga je upotrijebio.’’
Zamislite da polažemo račun… pred Stvoriteljem. Zamislite da odgovaramo na ova pitanja. Znamo li kako koristimo život, mladost, novac i znanje? Bit će nam postavljena upravo ova pitanja. Znamo li već danas šta ćemo odgovoriti? Imamo li viziju svoga života, znamo li kako da ga usmjerimo da bismo postigli šta želimo? Poslanik, a.s., upozorava nas na to da čovjek upravo snosi punu odgovornost za sve ono što uradi sa životom, vremenom, imetkom, znanjem. Koliko smo odgovorni prema ovim blagodatima? Prema životu? Prema mladosti? Prema imetku? Prema znanju?….
Zar nije ummet baš zato što je upozoravan i usmjeravan taj koji treba biti na čelu povorke na putu prema Džennetu? Zar ne bismo trebali biti predvodnici? Zar ne bismo trebali biti oni koji najbolje iskorištavaju svoje vrijeme? Zar se ne bismo trebali boriti za ahiret, ali i za dunjaluk, kako bismo time pomogli Allahovu vjeru? Zar ne bismo trebali biti gorljivi u stjecanju znanja, ibadetu, radu pa i imetku?
Koliko nas teži ovome, iznalaženju načina da se probudi iz stanja učmalosti i pasivnosti i odgovornosti za svoj život i postupke, kako prema sebi, tako i prema drugima? Koliko smo svjesni da to treba uraditi danas, a ne sutra… sutra je tek sutra… možda ga i ne dočekamo. Ono što imamo pouzdano je danas, ovaj trenutak, ovaj momenat, ovo sada. Sada ispisujemo zlatnim slovima knjigu koja će nam biti predočena na Sudnjem danu. Nekada smo u stanju druge okrivljavati za ono što nam se desi. Nije li nama svima lakše druge okrivljavati? Gdje je tu naša odgovornost? Pa i ako nam se desi nešto loše, imamo mogućnost izbora, izbora reagiranja , tj. načina reagiranja na ono što nam se događa. A mi kao da toga nekada nismo svjesni. Kao da nismo svjesni da Allah želi da budemo prvaci, da budemo borci na Njegovom putu, da izgradimo sebe u jake i stabilne ličnosti, da budemo najbolji u svemu što radimo. I koliko se trudimo da budemo najbolji u vjeri i da se takmičimo u dobru? Koliko se trudimo da budemo najbolji roditelji, najbolji supružnici, radnici, prijatelji, učenici i studenti? Koliko se trudimo da ono vrijeme između prvog udisaja i posljednjeg izdisaja na najbolji način iskoristimo?
Pitam se… da li smo svjesni svakoga trenutka koji proživimo, ili smo zarobljenici prošlosti i oni koji drhte pred budućnošću? Jesmo li svjesni blagodati vremena? Jesmo li dovoljno radili za ovaj svijet, Allaha radi? Jesmo li se dovoljno pripremali za ahiret? Jesmo li…? Jesmo li spremni sada u ovom trenu ostaviti sve? Jesmo li mi ti koji znamo kada se život završava, kada nastupa smrt? Jesmo li mi ti koji se zavaravamo da ćemo živjeti dugo i da uvijek ima vremena? Jesmo li mi ti koji smo svjesni da Allah uzima duše u trenu? I jesmo li pripremili svoje duše za susret s Stvoriteljem? Danas? Sutra?
Koliko li je samo onih koji to sutra nisu dočekali. Danas više nego ikad, čini se, smrt dolazi brže i ne pita nas jesmo li spremni za nju ili nismo. Dođe po svoje i ode. A čovjekovo je samo ono što je uradio između života i smrti, između prvog udisaja i posljednjeg izdisaja.
Mnogo je onih koji su vrijeme ugostili i ispratili, i koji su otišli. I mi danas odlazimo korak po korak, riječ po riječ, djelo po djelo. Minut po minut, dan po dan, godina za godinom…odlazimo nepovratno. ”Sine Ademov, ti si niz dana odbrojanih, kako god prođe koji dan, ode dio tebe.’’ (Hasan el-Basri)
Koliko li je samo onih koji to sutra nisu dočekali. Danas više nego ikad, čini se, smrt dolazi brže i ne pita nas jesmo li spremni za nju ili nismo. Dođe po svoje i ode. A čovjekovo je samo ono što je uradio između života i smrti, između prvog udisaja i posljednjeg izdisaja.
Mnogo je onih koji su vrijeme ugostili i ispratili, i koji su otišli. I mi danas odlazimo korak po korak, riječ po riječ, djelo po djelo. Minut po minut, dan po dan, godina za godinom…odlazimo nepovratno. ”Sine Ademov, ti si niz dana odbrojanih, kako god prođe koji dan, ode dio tebe.’’ (Hasan el-Basri)
Koliko nas nastoji svoje danas učiniti boljim? Koliko nas vjeruje da se danas može učiniti boljim? Koliko nas radi da nam danas bude bolje, koliko se fokusira samo na to danas? A koliko nas plače za prošlošću i strepi nad budućnošću? Prošlost je nešto što je bilo, a budućnost nešto što će tek doći. Budućnost je danas. Od naših sekundi, od naših minuta, sati zavisi kako će izgledati današnji dan i kakva će biti naša budućnost. Ono sutra će sutra biti danas, a ono jučer je jučer bilo danas.To danas je ono što imamo. Ono na šta se trebamo usmjeriti i fokusirati.
A vrijeme dunjalučkog života iskoristimo onoliko koliko smo ga svjesni, koliko imamo znanje o njegovoj važnosti. Ni manje ni više. Koliko ga obuhvatimo i izmjerimo sekundama, minutama, satima, mjesecima i godinama života. Kada smo svjesni značaja vremena nastojimo u potpunosti da ga iskoristimo . Samo čovjek koji postane svjestan vremena i darova koje vrijeme donosi i odnosi, znat će kako ga dočekati. Kako biti spreman. Samo svjesni ljudi bdiju na granicama i budno čuvaju blagodati života, poput razuma, poput srca, poput duše, poput vjere, poput ideala, poput ciljeva i svega onoga što čovjeka čini sretnim i bliže Stvoritelju…”O ljudi, bojte se Gospodara i na granicama bdijte da biste postigli što želite…” Nije li ovo imperativ, nije li ovo savjet i nježna Kreatorova briga? Zar nam Uzvišeni Gospodar ne ukazuje konstantno na vrijeme koje prolazi? Ponekad opominjući, ponekad blago govoreći, ponekad pokazujući i opisujući puteve sreće i spasa. A mi svoj život nekada usmjeravamo slijedeći svoje strasti, svoje prohtjeve, umjesto da za svaku nerazjašnjenu situaciju, putokaz pronađemo u Kur’anu. Kako i čime uposliti svoj život uči se i kroz praksu Poslanika, a.s., koji kaže: “Poslan sam da usavršim ćudi” ili “Reci:’O ljudi, ja sam tu da vas javno opomenem” (Hadž, 49). Kako očistiti dušu, kako urediti svoju vanjštinu, kako djelovati u životu, Allah nas je upoznao u Kur’anu. Kur’an je Allahov govor. A Allah govori istinu, neka je uzvišen i slavljen samo On. Usavršiti se nešto može samo ako to želimo, samo ako tome dovoljno stremimo i između usavršavanja ćudi i niskih nagona. Nekako zaboravljamo da sve što je nisko, prljavo prizemno, sve što nas koči i tišti, nije u prirodi čovjeka nije u skladu sa njom. Zato se znanje postavlja kao imperativ, a opet čovjek prema znanju i vjeruje. Na brojnim mjestima u Kur’anu govori se da će oni koji su činili dobra djela, oni koji su se trudili, oni koji su vjerovali, oni koji su svoju dušu očistili – postići ono što žele. Uzvišeni kaže: ”One koji budu vjerovali i dobra djela činili čeka oproštaj i opskrba plemenita.”
Nije li jedna od važnih činjenica da sve ono čime čovjek sebe uposli bude realizirano i materijalizirano. To se vidi nekako. Sav trud i sav rad. Realizuje se. Ne možeš očekivati da nešto ostvariš a da pri tome ne upregneš svoje mišiće, svoje tijelo i ne iskoristiš ga u vremenu i prostoru. Da bi čovjek uspio u nečemu, on mora čvrsto vjerovati, a potom svoje vjerovanje realizirati kroz činjenje i u tome biti strpljiv, biti uporan. Pa nije li nas svemu tome opet Uzvišeni podučio, nije li rekao: “Tako mi vremena, čovjek doista gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (Al-Asr)
Vjerovati znači izabrati misao vodilju… izabrati djelovanje, izabrati način ponašanja… Bez misli-vjere-djelovanja-i borbe sa samim sobom teško je da će čovjek biti na dobitku. Jer, sve ono u šta vjeruješ, sve ono čime zaposliš misli, sve ono na šta se fokusiraš, materijalizirat će se u vanjskom svijetu htio ti ili ne htio…kroz odnos prema sebi, drugima, svijetu, životu…
Vjera je stvar izbora. Stvar odluke. Kao i misao. Kao i djelovanje. A Allah nas je podučio ko je na dobitku, a ko na gubitku, kako misliti, kako vjerovati, kako djelovati, kako ustrajati.
Postavlja se pitanje – vjerujemo li dovoljno? Da li vjerujemo toliko da kada nas nevolje i iskušenja dotaknu i preplaše, svu svoju tugu, jad i brigu predamo Allahu, oslonimo se na Njega.
Vjera je stvar izbora. Stvar odluke. Kao i misao. Kao i djelovanje. A Allah nas je podučio ko je na dobitku, a ko na gubitku, kako misliti, kako vjerovati, kako djelovati, kako ustrajati.
Postavlja se pitanje – vjerujemo li dovoljno? Da li vjerujemo toliko da kada nas nevolje i iskušenja dotaknu i preplaše, svu svoju tugu, jad i brigu predamo Allahu, oslonimo se na Njega.
Da li činimo dobro, nakon što povjerujemo? Činimo li uopće sve ono što je u našoj moći kako bismo bili da dobitku? Da li vjerujemo dovoljno da će nam Svemoćni dati izlaz ili ukazati na izlaz iz teške situacije? Ako vjerujemo, zašto su mnogi danas očajni? Zašto u depresiji? Spas je u vjerovanju. Prestanimo sumnjati u sebe, u svoju vrijednost u Allahovim očima jer niko nas ne voli više od Njega. Prestanimo sebe okrivljavati za ono što je bilo jučer i prestanimo strahovati nad budućnošću. Počnimo djelovati sada i odmah, postanimo svjesni svakog udisaja i izdisaja, svakog trena.To je ono vjerovanje, činjenje,preporučivanje istine i sabur ili ustrajnost koji čovjeka dovodi do blagostanja i dobitka.To je Allahov govor i to je istina.
Možeš, čovječe, sjediti u svakom trenutku svoga vremena, a možeš, o čovječe, svaki trenutak vremena iskoristiti za približavanje Stvoritelju. I što si svjesniji trenutka, sadašnjeg trenutka, što si svjesniji da te Allah posmatra, da teži tebi i tvom buđenju, da pruža Svoje ruke, da želi da Ga moliš, da budeš svjestan Njegove blizine i milosti, to si, o čovječe, sretniji. Kada čovjek odluči i krene putem vjere, dobit će pomoć… a ko pomaže bolje nego Stvoritelj svih svjetova. Recite… postoji li iko ko bi vam ispunio neku želju, neku potrebu, nešto… bilo šta u bilo kom djeliću mimo Njega, neka je uzvišeno Njegovo ime…
Možeš, čovječe, sjediti u svakom trenutku svoga vremena, a možeš, o čovječe, svaki trenutak vremena iskoristiti za približavanje Stvoritelju. I što si svjesniji trenutka, sadašnjeg trenutka, što si svjesniji da te Allah posmatra, da teži tebi i tvom buđenju, da pruža Svoje ruke, da želi da Ga moliš, da budeš svjestan Njegove blizine i milosti, to si, o čovječe, sretniji. Kada čovjek odluči i krene putem vjere, dobit će pomoć… a ko pomaže bolje nego Stvoritelj svih svjetova. Recite… postoji li iko ko bi vam ispunio neku želju, neku potrebu, nešto… bilo šta u bilo kom djeliću mimo Njega, neka je uzvišeno Njegovo ime…
Samo je On taj koji daje… a kome daje? Daje onima koji vjeruju, koji rade i u svom djelovanju nimalo ne sumnjaju… osabure u svim trenucima, u svim godišnjim dobima,… I u onom vremenu između rađanja i smrti učine sve kako bi pred svoga Gospodara došli sa iskorištenim životom, mladošću, novcem i znanjem, u Njegovo ime i onako kako je On zadovoljan.