Nevjernik će ući u islam, i dobiće status muslimana samom potvrdom i izgovorom šehadeta (el-ikrar biš-šehadetejn: en la ilahe illallah ve enne muhammeden resulullah); osoba koja samo jezikom izgovori ove riječi, i ne proprati ih svojim srcem – takva osoba (i pored toga), ima status muslimana, dok će osoba, koja šehadet izgovori svojim jezikom, i prihvati ga svojim srcem – biti pravi musliman, koja je stekla osnovicu imana, jer je poznato da nema islama bez imana, a niti imana bez islama! Ikrar odnosno potvrda kojom se postiže suština islama, obuhvata tri stvari: srčano vjerovanje i podložnost (tasdikul-kalb ve-nkijaduhu), i izgovor jezikom. Uz podložnost srca i izgovor jezika dolazi se do ostvarenja potvrde (jetehakkakul-ikrar), kako na nutarnjem planu tako i na vanjskom, i ono obuhvata ono što je kod učenjaka poznatije kao “pridržavanje javnih obilježja vjere” (iltizamu šera’i’il-islam); to je vjerovanje u Poslanika s.a.w.s., i u ono s čime je on došao, te donošenje srčane odluke na slijeđenje i pokornost od strane tog čovjeka. Osoba kod koje nestane ovakav način iskazivanja i pridržavanja vjere (iltizam), u suštini nije jedan od onih koji je potvrdu (ikrar), iskazao na pravi način!
Što se tiče pojma “el-tasdik” (potvrda, ovjera, vjerovanje…) – značenja, koja su njemu suprotna, bi bila slijedeća:
1.”el-tekzib” (poricanje),
2.”el-šekk” (sumnjanje),
3.”el-i’irad” (odbijanje).
Što se tiče “el-inkijada” ono obuhvata slijedeća značenja:
1.”el-istidžabeh” – odazov,
2.”el-mehabbeh” – ljubav,
3.”el-rida” – zadovoljstvo,
4.”el-kabul” – prihvatanje,
…a značenja suprotna njemu bi bila:
1.”el-iba'” – odbojnost,
2.”el-istikbar” – oholost,
3.”el-kerahet” – mržnja onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s..
Što se tiče izgovora jezikom njemu bi kontriralo poricanje (el-tekzib), i odbijanje (el-i’irad), tako da osoba koja povjeruje svojim srcem, a porekne to svojim jezikom – njegovo nevjerstvo je nevjerstvo poricanja (kufrul-džuhud), dok osoba koja potvrdi vjerovanje svojim jezikom, a sve to ne proprati svojim srcem – njegovo nevjerstvo je nevjerstvo licemjerstva (kufrun-nifak).
Na osnovu svega spomenutog, dolazi se do šest vrsta nevjerstva, koje su sve kontra samoj osnovici islama, i te vrste nevjerstva bi bile slijedeće:
1.”Kufrut-Tekzib” tj. nevjerstvo oličeno u poricanju istine.
2.”Kufruš-Šekk” tj. nevjerstvo sumnjanju i neubjeđenosti.
3.”Kufrul-I’irad” tj. nevjerstvo okretanja glave od istine i klonjenja iste.
4.”Kufrul-Iba’i” tj. nevjerstvo odbijanja i oholosti.
5.”Kufrul-džuhud” tj. nevjerstvo oličeno u pobijanju istine.
6.”Kufrun-nifak” tj. nevjerstvo oličeno u licemjernom odnosu prema istini.
Od nevjerstva odbijanja i oholosti je i sustezanje od slijeđenja i povođenja za Poslanikom s.a.w.s., kao i neodazivanje onome čemu je on pozivao, pa makar i postojala potvrda istinitosti njegova poslanstva u srcu ili na jeziku, kao što je bio slučaj nevjerstva Ebu Taliba ili jevreja koji su priznavali poslanstvo Muhammeda a.s..
Kako musliman postaje nevjernikom?
1. Sve što je u suprotnosti sa samim šehadetom, a to su šest, prije spomenutih, vrsta kufra. Kada musliman počini neku od njih obara svoju potvrdu vjere (ikrar), i postaje murteddom.
2. Sve što je u suprotnosti sa suštinom oba šehadeta:
a.) Suština šehadeta “La Ilahe Illallah” – je oličena u nevjerstvu u taguta i vjerovanju u Allaha dž.š.. Navedeno obuhvata tri vrste tevhida:
2.”Tevhidul-uluhijjeh” – jednoću Allahovog obožavanja.
3.”Tevhidul-esma’i ves-sifat” – jednoću Allahovih imena i svojstava.
Sve navedeno podrazumjeva vjerovanje u to da je Allah dž.š., Gospodar svega, i njegov pravi vlasnik, i da biva samo ono što On hoće, i da ne biva ono što On neće, te da je On istinski Bog koji je jedino zaslužan da se obožava. On je taj koji se opisuje svakim savršenstvom, i kome se svaka mahana negira. Onakav je kakvim je samog Sebe opisao, i kakvim Ga je opisao Njegov Poslanik s.a.w.s., bez ikakva negiranja Njegovih svojstava (el-ta’atil), niti poistovjećivanja istih sa svojstvima stvorenja (el-temsil), kao što se bilježi u ajetu: “Nema ništa nalik Njemu; On sve čuje i sve vidi!” (el-Šura: 11.)
Pored svega navedenog, Allahu dž.š., se iskazuje jednoća i putem praktičnog robovanja Njemu (ibadeta), kao i putem odricanja od svega što nevjernici obožavaju mimo Njega!
1. Negiranje Božijeg postojanja. Ovo je najgora vrsta nevjerstva i bezbožništva, i ona u potpunosti negira tevhid; u navedeno će spadati i vjerovanje u panteizam (vahdetul-vudžud).
2. Vjerovanje u to da pored Allaha dž.š., postoji još neki stvoritelj, koji tok stvarima određuje, i koji može utjecati na njih – mimo Allaha dž.š.. Ovo je širk i idolopoklonstvo u oblasti Allahovog dž.š., rububijjeta!
3. Imanje ubjeđenja da postoji nešto što je nalik Allahu dž.š., u nekom od njegovih svojstava savršenstva poput znanja ili moći.
4. Upoređivanje Allaha dž.š., sa nekim od Njegovih stvorenja bilo da je u pitanju Njegovo biće ili svojstva ili djela, kao što je slučaj sa stavom mušebbiha: Allah dž.š., ima sluh poput mog sluha ili vid poput mog vida!? U ovo će spadati i opisivanje Allaha dž.š., nekim mahanama poput siromaštva, škrtosti, nemogućnosti, ili imanja žene i djece!?
5. Vjerovanje u to da neko od Njegovih stvorenja zaslužuje da bude obožavan mimo Allaha dž.š., će predstavljati širk i idolopoklonstvo u uluhijjetu, pa makar to vjerovanje i ne bilo propraćeno ibadetom nekom drugom mimo Allaha dž.š.!
Ovih pet stavki spadaju u kufr i širk ubjeđenja (širku-i’itikad).
6. Obožavati nekog pored Allaha dž.š., na bilo koji način. Ovo se zove širkom u ibadetu, i ne bitno je jeli u pitanju ubjeđenje da nešto može koristiti ili štetu nanijeti, ili se bude smatralo da je u pitanju neka veza koja će ga više približiti Allahu dž.š.!? U ovu tačku spada i činjenje sedžde kipu. Razlika između ove tačke, i prethodno spomenute jeste u tome što je ovdje u pitanju praktični širk (širk-‘ameli), koji obara praktični tevhid (tevhidu ‘ameli), koji se očituje u potvrdi Allahove dž.š., jednoće putem praktičnog ‘ibadeta, dok je prethodno spomenuta tačka – širk u ubjeđenju – koji negira Allahovu dž.š., jednoću, i zaslugu toga da Mu se, Njemu jedino, robuje. S obzirom na to da su ubjeđenje i djelo u uskoj sprezi i vezi – ova vrsta tevhida se naziva “Tevhidul-Ilahijje” ili “Tevhidul-‘Ibadeh”, a njegova suprotnost se naziva širkom u ilahijjetu, ili širkom u ibadetu.
7. Pobijanje Allahovih dž.š., imena i svojstava (džahd), ili nekih od njih.
8. Sihr, koji je oličen u slijedećim tačkama:
a.) Ono čime se izaziva razlaz između muža i žene – kao što je bio slučaj sa sihrom stanovnika Vavilona.
b.) Ono čime se obmanjuju oči gledaoca na taj način da određene stvari vide drugačijim nego što su – kao što je bio slučaj sa sihrom Faraona za vrijeme Musa’a.
c.) Ono što se puha u uzlove i čvorove – kao što je bio slučaj sa sihrom Lebida b. el-E’asama i njegovih kćerki.
Ove vrste sihra su zasnovane na širku prema Allahu dž.š., zbog toga što, radi njihove sprovedbe, dolazi do činjenja ‘ibadeta i iskazivanja robovanja džinniji ili nekom drugom od Allahovih dž.š., stvorenja, kao što su npr. svemirska tijela.
Što se tiče “mađioničarstva” (el-sihr el-rijadi), zasnovanog na spretnosti ruke, i brzini pokreta, kao i mješanja određenih tvari i materija koje dovode do određenih reakcija (el-sihr el-temvihi) – ova dva postupka će spadati u grijeh varanja i prevare (el-gišš vel-hida’), a ne u grijeh kufra.
b.) Suština šehadeta “Muhammedun-Resulullah”, se ogleda u slijedećem:
1. Allah dž.š., ga je poslao cijelom svijetu, s pravom uputom i istinitom vjerom;
2. On je pečat svih vjerovjesnika;
3. On je onaj koji potvrđeno istinu iznosi (el-sadik el-masduk), u svemu što govori i izjavljuje.
4.Njegova je uputa najbolja uputa.
5.Vjerovanje u njega, pokornost njemu, i ljubav prema njemu i njegovim sljedbenicima je obaveza svih.
Postupci koji negiraju ovaj dio šehadeta:
1. Negiranje njegova poslanstva (džahdu risaletihi), ili njegovo poricanje (tekzibuhu), ili sumnja u njegovu istinitost (šekkun fi sidkihi).
2. Negiranje kraja i pečata njegova poslanstva, ili prizivanje sebi poslanstva nakon njegove smrti, ili pak povjerovati onome koji to čini, ili sumnjati u njegovu laž!
3. Opšte negiranje njegove poslanice u što spada ubjeđenje da je on poslanik koji je namijenjen samo za arape, ili pak pozivanje ovom stavu, ili da jevrejima i kršćanima nije obaveza slijediti ga, ili da je nekome dozvoljeno izaći van granica njegova šeri’ata kao što je slučaj sa filozofima, ili sufijskim ‘arifima, i njima sličnim.
4. Umanjivanje značaja Poslanika s.a.w.s., ili gledati s podozrenjem na njegovu ličnost, uputu ili biografiju.
5. Potcjenjivanje Poslanika s.a.w.s., ili ismijavanje s njime (el-istihza’), ili s nekim od ubjeđenja ili propisa s kojima je on došao.
6. Poricanje bilo koje izjave Poslanika s.a.w.s., vezane za gajb i nevjerovanje u nevidljivo tj. za vjerovanje u Allaha, meleke, knjige, poslanike, stvaranje, oživljavanje, džennet, džehennem…
Pogledaj: El-imanu ve ma judadduha, šejh Abdurrahman b. Nasir el-Berrak.