Kufr/nevjerstvo dijeli se na dvije vrste: Prvo: Kufr ekber – veliko nevjerstvo, koje svoga počinitelja vodi vječitom boravku u Džehennemu Drugo: Kufr asgar – malo nevjerstvo, čiji počinitelj zaslužuje džehennemsku kaznu, ali ne vječitu. Ovo nam potvrđuju sljedeći hadisi:
“Dvije stvari kufra/nevjerstva zadržat će se u mom ummetu: diranje u porijeklo ljudi i naricanje za umrlim!”
“Ko bude općio sa svojom ženom u njenu stražnjicu –uznevjerovao je – kefere, u ono što je objavljeno Muhammedu, s.a.v.s.!”
“Ko ode gataru ili vračaru i povjeruje mu u ono što kaže – uznevjerovao je – kefere, u ono što je Allah, dž.š., objavio Muhammedu, s.a.v.s.!”
“Nemojte poslije mene postajati nevjernici/kuffar, udarajući vratove jedni drugima!”
Ovo je Ibn Abbasovo, r.a., tumačenje kao i većine ashaba, kada su u pitanju Allahove dž.š., riječi: “Oni koji (se) ne vladaju po onome što je Allah objavio – takvi su nevjernici!” (El-Maide, 44.)
Ibn Abbas r.a., rekao je: “Ovo nije kufr/nevjerstvo koji izvodi iz vjere; kada čovjek ovo učini, pri sebi ima nevjerstva koje nije na stepenu nevjerstva u Allaha i u Sudnji dan!” Istog stava bio je i Tavus, rhm.
‘Ata, rhm., kaže: “U pitanju je nevjerstvo, ali ne ono pravo, i nasilje, ali ne ono pravo, i grijeh, ali ne onaj pravi!”
Neki su prokomentarisali ovaj ajet time da je u pitanju ostavljanje vladanja po onome što je Allah, dž.š., objavio – iz poricateljskih razloga. Ovog stava bio je ‘Ikrime, rhm., što je slabije mišljenje, jer je samo poricanje/džuhud, nevjerstvo, bez obzira vladao taj čovjek po šerijatu ili ne!
Neki su ajet prokomentarisali time da je u pitanju praksa nevladanja po cjelokupnom šerijatu, u šta spada i osnovni propis monoteizma/tevhida i prihvatanja islama. Ovo tumačenje bilježi se od Abdul-Aziza el-Kinanija, rhm., koje je daleko zbog toga što sama negacija koja je spomenuta u ajetu obuhvata nevladanje po objavi, u šta spada kako cjelokupno tako i djelimično nevladanje.
Neki su ajet protumačili time da je u pitanju namjerno vladanje po nečem drugom mimo onoga što je Allah, dž.š., objavio, ali ne zbog neznanja niti zbog greške u tumačenju. Ovaj stav imam El-Begavi, rhm., pripisuje većem broju uleme.
Neko je protumačio ajet time da se on odnosi na ehlu-kitabije: jevreje i kršćane. Ovog stava su Katade, Dahhak i ostali, samo što je ovaj stav u suprotnosti sa bukvalnim/zahir značenjem kur’anskih tekstova, čemu se neće pribjegavati.
Neko je protumačio ajet time da je u pitanju klasično nevjerstvo koje izvodi iz vjere islama!
Najispravnije mišljenje je da se hukm-vladanje/suđenje, po nečemu što Allah, dž.š., nije objavio, dijeli na dvije vrste, shodno halu i stanju u kojem se nalazi sami hakim/vladar-sudac:
1.Ako je ubjeđenja da je vladanje/suđenje po onome što je Allah, dž.š., objavio, obavezno, u određenom slučaju, i da je od toga odstupio zbog ‘isjana/neposlušnosti i grijeha, jer priznaje da je kao takav zaslužan Allahove, dž.š., kazne – takvo postupanje smatrat će se malim nevjerstvom.
2.Ako je ubjeđenja da je vladanje/suđenje, po onome što je Allah, dž.š., objavio, neobavezno, i da čovjek ima pravo birati po čemu će (se) vladati, i pored toga što zna da je u pitanju Allahova, dž.š., objava – takvo postupanje smatrat će se velikim nevjerstvom.
Ako čovjek ne bude poznavao šta je Allahova, dž.š., objava ili bude pogriješio u tome – takva osoba je grješnik koji ima status onih koji nešto pogrešno učine. Svi su grijesi malo nevjerstvo i oni su dijametralno suprotni zahvali/šukru, koji se ogleda u činjenju djela pokornosti Allahu, dž.š. Svačije postupanje je ili kufr/nevjerstvo, ili šukr/zahvala, ili nešto između, a Allah, dž.š., najbolje zna!
Pogledaj: Medaridžul-Salikin, 1/337.
Autor: Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rhm.
Prijevod: Sead ef. Jasavić, prof. fikha