Musa, a.s., i faraon (2. dio)

2- Neki su rekli da riječi ”…neka sam vam Ja uvijek na pameti” znače: nemojte posustati u spominjanju Allaha tako što ćete Mu stalno zahvaljivati i uvijek Ga veličati riječima:  elhamdulillah – hvala Allahu (tahmid), subhanallah – slavljen neka je Allah (tesbih), Allahu ekber – Allah je najveći (tekbir), la ilahe illallah – nema boga osim Allaha (tehlil), jer je Musa, a.s., tražio od Allaha da mu njegovog brata Haruna učini pomoćnikom pojašnjavajući svoju molbu riječima: ”…da bismo Te mnogo hvalili i da bismo Te mnogo spominjali” (Taha 33-34).

Dakle, o Musa, ne priliči ti da zaboraviš i zanemariš ono što si kao obavezu sebi uzeo, da ćeš Allaha mnogo hvaliti i mnogo Ga spominjati. Uistinu su tesbih i tekbir hrana kojom se hrane ljudska srca, a tahmid i tehlil su hrana za njihove duše. Zbog toga Allah poručuje Musau i Harunu: što više Mene spominjite, jer ćete uistinu proći kroz teške i mukotrpne događaje i morat ćete se maksimalno žrtvovati. Kroz sve te nedaće moći ćete preploviti samo ako uvijek budete u Mojoj blizini i ako stalno Mene budete spominjali, i samo Mene hvalili i od Mene pomoć tražili. Nakon ovog uvoda, dolazi jasna naredba: ”…idite faraonu, on se, doista, osilio.” Dakle, idite njemu i dobro znajte da je on nepravednik i silnik, ali i pored toga što je prešao granice nepravde i obijesti, ipak mu: ‘‘…blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!”

Allah nam ovdje pojašnjava jedno vrlo uspješno i djelotvorno sredstvo koje bi, uz Allahovu pomoć, moglo ostvariti konkretne rezultate u pozivanju silnika i oholnika u obožavanje Allaha Jednog i Jedinog, a to je blagost i izbjegavanje svake vrste grubosti i osornosti. Ponudi mu ispravnu vjeru na lijep i blag način, pa možda će Allah njegova prsa razgaliti i na Pravi put ga Svojom milošću uputiti. Nemamo pravo reći kako je Allah srca određenih ljudi zapečatio i da oni nikada neće Pravim putem krenuti, niti da se će se ikada opametiti, i da nikada suštinu ispravnog vjerovanja neće shvatiti: ”…idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!”
Kako li su samo lijepe i divne ove riječi, a u isto vrijeme i tako čudne i neobične! Allah je faraona nazvao silnikom, oholnikom, krvolokom, nevjernikom, inadžijom… ali i pored toga, On naređuje Svojim poslanicima da s njim postupaju blago, da ga ne grde niti kore, ne bi li prihvatio savjete njih dvojice, te prigrlio Istinu i ispravno vjerovanje.

Kada je Musa, a.s., ušao kod faraona, rekao mu je: ”Ako se odazoveš našem pozivu, Allah će vlast koju imaš u tvojim rukama ostaviti i još je više povećati.” Ovo je između ostalog bio taj blagi govor koji im je Allah naredio u prethodnim ajetima, a sve to kako bi se sam faraon sjetio svih Allahovih blagodati koje mu je dao i sa kojima je raspolagao. Nekim ljudima se o vjeri i vjerskim propisima ne može govoriti osim kroz metodu ”tergiba”, odnosno poticanja da se vjeruje i da se čine dobra djela na način da im se spominju nagrade koje je Allah pripremio vjernicima, ljepote Dženneta i blagodati koje će im u njemu biti dostupne itd., dok je nekim ljudima lakše prići metodom ”terhiba” – zastrašivanja, tako da im se spominju šerijatski tekstovi koji ukazuju na velike kazne za one koji ne budu Allahu pokorni, strahote Džehennema i patnje njegovih stanovnika itd. Zbog toga je nužno da svaki daija bude pronicljiv i inteligentan pa da ocijeni na koji način se najlakše otvaraju vrata na ljudskim srcima, kako bi na svaka od njih zakucao onom metodom za koju pretpostavlja da će se njome, ona najlakše otvoriti.

Reče Musa, a.s.: “Gospodaru naš” – rekoše oni – “bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači”, a Allah uistinu najbolje zna da je faraon silnik i zločinac pa im poručuje: “Ne bojte se!” – reče On – “Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim”, želeći im reći: ”Pa ako sam Ja s vama, zbog čega onda se bojite i strah osjećate? Ako vam je Allah pomagač, od čega onda strepite? Krenite sa ovim stavom i ubjeđenjem, i nikog se ne bojte jer je Allah s vama, pomaže vas i učvršćuje.”

Musa, a.s., pobojao se tri puta. Prvi put kada je vidio svoj štap kako se preobrazio u zmiju pa mu je Allah poručio: ”Uzmi ga i ne boj se”. Ovo maloprije spomenuto bio je drugi put, kada je ušao u zidine faraonovog dvorca pa je Allah i njemu i njegovom bratu Harunu poručio: “Ne bojte se! – Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim.” Treći put osjetio je strah pred mnoštvom ljudi u dvoboju sa sihirbazima kada je vidio njihove čarolije i obmane: ‘‘…i Musa u sebi osjeti zebnju”, pa mu je Allah poručio: “Ne boj se!” – rekosmo Mi – “ti ćeš, doista, pobijediti!” (Taha, 67-68)

Ušao je Musa, a.s., pred faraona, a Harun je stao pored njega. Musa, a.s., je govorio, a Harun mu je pomagao i podršku mu davao. Ovaj veliki zločinac ih je oholo i potcjenjivački gledao jer je sebe smatrao bogom i stvoriteljem, negirajući tako da je samo Allah Taj koji iz ničega stvara, pripisujući ta božanska svojstva samome sebi. To je učinio iz obijesti i oholosti, a duboko u sebi znao je vrlo dobro da je Allah jedini i istinski Tvorac i Kreator kosmosa, kao što mu je rekao Musa, a.s.: “Ti znaš da ovo nije dao niko drugi nego Gospodar nebesa i Zemlje, kao očigledna znamenja, i ja mislim da ćeš ti, o faraone, sigurno nastradati.” (El-Isra 102)

Nakon što ga je Musa, a.s., pozvao Allahu i onome što On zahtijeva, faraon je cinički ismijao i njega i Haruna, potcjenjujući ih i omalovažavajući, a pri tome je zanemario i pogazio sve norme lijepog ponašanja koje su trebale da važe prilikom susreta i razgovora onih koji imaju oprečna mišljenja.
Faraon je na Musaa, a.s., gledao kao na pastira koji čuva ovce i u ruci nosi štap. Gledao ga je kao na nekoga ko je došao iz pustinje u kojoj nema ni civilizacije ni kulture, a na sebe je gledao kao na čovjeka pod čijim nogama je čitav dunjaluk, što mu je samo oholost i obijest povećalo.
Ovako postupaju silnici koji niti u Allaha niti u Sudnji dan vjeruju, koji niti namaz obavljaju niti se boje Uzvišenog Stvoritelja koji nema sudruga, i ovakvo ponašanje je svojstvo svih faraona kojih neće nestati do Sudnjega dana.

Podiže ovaj bijednik svoj glas sa prijestolja na kojem je sjedio, pa cinički i posprdno upita Musaa, a.s.: ”Pa ko je Gospodar vaš, o Musa?”, jer on nikoga za Gospodara ne priznaje niti u Boga vjeruje, a Musa, a.s., mu odgovori: “Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo”, želeći mu reći: ”I ti bi to trebao moći učiniti jer za sebe tvrdiš da si Bog, pa ako to ne mogneš učiniti, ti onda nikako nisi ono što tvrdiš da jesi!”

Rekao je jedan komentator Kur’ana o odgovoru Musaa, a.s., sljedeće. ”Tako mi Allaha, Musa, a.s., je ovim odgovorom porazio faraona.” Riječi ”…svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno” nose toliko pouka da bi se o njima mogli napisati tomovi i tomovi knjiga, a riječi: ”…zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo”, isto tako sadrže tomove i tomove slika i prizora. Allah Uzvišeni je sve nadahnuo, pa je tako tek rođeno dijete, koje ništa ne zna niti šta razumije, nadahnuo i na majčinu dojku uputio, tako da zna na koji će način i kako iz nje crpiti mlijeko. On je nadahnuo i pčelu koja prelijeće hiljade milja kako bi pronašla slatki nektar i opet se vratila u svoju košnicu. Nadahnuo je i goluba pa ga je moguće naučiti da prenosi pisma iz mjesta u mjesto, iz grada u grad, a zatim se opet vrati na svoje odredište, bez da se izgubi ili zaluta. Američki istraživač i pisac Cressy Morrison u svojoj knjizi ”Čovjek ne opstoji sam po sebi” kaže sljedeće:
”Uistinu se divim pčeli i njome sam začuđen! Kao da kod sebe ima radar pomoću kojeg pronalazi svoju košnicu.” Međutim, Uzvišeni Allah je o pčeli davno rekao: ”Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: ‘Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga poslušno…” (En-Nahl, 68-69), jer uistinu je On: “Onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo.”
I faraon poražen i zbunjen ostade, a njegova propast i nemoć očita postade, ali i pored toga on postavi još jedno pitanje koje je bilo poput onog prvog ili još bezveznije od njega: ”A šta je sa narodima davnašnjim”, odnosno, šta se desilo sa našim očevima i djedovima?!, na što mu Musa po naredbi Gospodara svoga odgovori: ”O njima sve zna Gospodar moj, u Knjizi je. Gospodaru mome nije ništa skriveno i On ništa ne zaboravlja” (Taha, 51-52).
Kao da ga Musa, a.s., želi upitati: ”Zašto to tebe uopće interesuje? Šta ćeš ti koristiti pitanje koje si postavio? Ti si samo jedna mrvica u cijelom kosmosu i nisi ništa više od sićušnog živog bića među svima onima koji te okružuju.”

Tako ga Musa, a.s., opet pobijedi i on poražen ostade. Osramoti ga pred prisutnim mnoštvom te ga u potpunosti raskrinka i pojasni njegovu nemoć, kao pouku za buduća pokoljenja i nadolazeće generacije. Stoga će se Musa, a.s., do Sudnjega dana spominjati u povorci iskrenih vjerovjesnika i onih koji su Allahu i Njegovoj vjeri pozivali i tako svoje ime ovjekovječili.

Poštovana braćo, kazivanje o Musau, a.s., i faraonu nosi mnoge pouke i poruke:

1-Čvrsto držanje za riječi la ilahe illallah – nema drugog boga osim Allaha (ili još potpunije: nema nijednog božanstva koje istinski zaslužuje da bude obožavano osim Allaha). Zbog ovih riječi objavljivane su Allahove knjige i slati poslanici i vjerovjesnici. Zbog ovih veličanstvenih riječi stvoreni su nebesa i Zemlja, i zbog njih su imeci žrtvovani i ratovi vođeni. Zbog toga, naša je dužnost da se ovih riječi čvrsto prihvatimo, da se njima ponosimo i da ove riječi u svakom smislu vladaju i upravljaju životima svakog od nas, bez obzira bio on vođa, namjesnik, sudija ili poglavar. One moraju utjecati na novinara kada piše, na pjesnika kada stihove sklada i na književnika kada piše.

2-Pitanje namaza, jer je Uzvišeni Allah rekao Musau, a.s., na početku sure Taha: ”…zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio!” Uistinu, vjera islam temelji se na obavljanju obaveznih namaza, pa vjera bez namaza ne može opstati, kao što se ni namaz bez vjere ne može obavljati.

3-Vjerovanje u Sudnji dan, jer ukoliko zanemarimo ovaj sastavni dio našeg vjerovanja i ono nam stalno ne bude na umu, tada nećemo osjećati ni smirenost, ni sigurnost, ni spokoj, ni postojanost niti stabilnost. Oni koji su zaboravili na Sudnji dan, međusobno ratuju, jedni drugima zavide, uništavaju gradove, jedni na druge ispaljuju rakete, ubijaju nedužne, a sve iz razloga jer ne vjeruju u Dan kada će se svome Gospodaru vratiti i za sve učinjeno potanko račun polagati.

4-Vjerujemo u Allahovu pomoć, jer uistinu On pomaže Svojim štićenicima, čuva i štiti one koje voli, pa makar na prvi pogled izgledalo da su oni poraženi, malobrojni i ugnjetavani. Pored svega toga, njima će pripasti konačna pobjeda i oni će biti pobjednici: ‘‘Mi ćemo doista pomoći poslanike Naše i vjernike u životu na ovom i na onom svijetu, a i na Dan kad se dignu svjedoci” (El-Mu’min, 51)

5-Potrebno je da svaki daija upozna i pronađe puteve do ljudskih srca, da ne bude grub i osoran u svome ophođenju prema drugima, i da se ne igra s njihovim osjećajima: ‘‘…samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.” (Ali Imran, 159)

Jedne prilike je neki beduin ušao kod Haruna er-Rešida, velikog Abbasijskog halife, pa mu rekao: ”O Harune, želim da me saslušaš, a ono što ću ti kazati je žestok i grub govor.” Harun mu tada reče: ”Tako mi Allaha, ne želim te poslušati”, pa mu je te riječi ponovio još dva puta. Ovaj beduin ga upita: ”A zašto me ne želiš saslušati?” Harun mu odgovori: ”Zato što je Allah poslao onoga ko je daleko bolji od tebe (Musaa, a.s.) da se obrati onom ko je daleko gori od mene (faraon), pa mu je i pored toga rekao: ‘…idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!”’.
Zato je blagost u pozivanju u Allahovu vjeru itekako poželjna, kao što je poželjno svakom čovjeku ukazati onoliko poštovanja koliko on to svojim položajem i zaslužuje, a isto tako je potrebno voditi računa o tuđim osjećajima.

6-Musliman ne treba strahovati niti se bojati, jer su sve duše u Allahovoj ruci, opskrba je u Njegovim riznicama, samo je On Taj koji daje život i smrt, samo On bogatim čini koga hoće, a u siromaštvu ostavlja onoga koga On hoće. Nema boga osim Njega, niti je iko drugi osim Njega istinski Gospodar.

Ovo je nekoliko pouka i poruka koje nam donosi kazivanje o Musau, a.s., iz sure Taha, iako veliki broj i drugih sura govori o njemu. Kazivanje o njemu je dugo, a događaji kojima je on bio sudionik su mnogobrojni. Svi oni nose mnoštvo pouka i poruka koje čovjeku daju snage da ustraje na temeljima ispravnog vjerovanja. Neka je zato i na početku i na kraju Allahov selam i spas na ovog časnog i plemenitog poslanika i Njegovog odabranika. A što se tiče faraona i njegove svite, o njima je Uzvišeni u prijevodu značenja Kur’ana rekao: ‘‘Oni će se ujutro i naveče u vatri pržiti, a kada nastupi Čas: ‘Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu!'” (El-Mu’min, 46.)