Piše: Haris ef. Hasičić
Vjerovatno ste već negdje vidjeli sliku zmije koja proždire vlastiti rep. Riječ je o zmiji Ouroboros, koja u mitologiji simbolizira silu koja se neprestano, ciklički rađa, ili simbolizira obnavljanje i vječnost. U našoj temi, iskoristit ćemo ovu sliku kao simbol neprestane propasti i samouništavanja, odnosno propasti kroz vlastita nedjela i grijehe.
Naime, nema insana na ovome svijetu koji nije u nekom trenutku svoga života osjetio nevolju, nedaću, teškoću, nesreću, kaznu itd. No, oni koji su osjetili slast imana, pomenute poteškoće smatraju blagoslovom, odnosno znakom bliskosti Uzvišenom Allahu. Allahov poslanik, s.a.v.s., kaže: „Kome Allah želi dobro, stavi ga na iskušenja!” (Buhari, 5645) No, onima koji još nisu dospjeli do tog nivoa, čak je i gornji hadis teško objasniti. Takvi se pitaju: zašto mi Allah čini nepravdu? Zašto Allah dopušta ovoliko zlo na svijetu? Kada se desi neka kataklizma, zašto Allah ubija sve ove ljude? Problem ovakvih pitanja jeste pozicioniranje roba od samog roba u prvi plan, a Stvoritelja svega i Uzvišenog, tek, u drugi plan! Stvorenje se stavlja u poziciju da propituje svrsisodnost Stvoriteljevih odredbi! A razlog koji se krije iza toga jeste da stvorenje smatra sebe nedostojnim nesreće koja ga je pogodila, odnosno, smatra da to nije ničim zaslužilo. Naravno, takav stav, onome koji iole čita Kur’an i dopušta Kur’anu da dopre do njegovog srca, je pogrešan. Uzvišeni Allah u Kur’anu govori upravo suprotno:
مَّا أَصَابَكَ مِنْ حَسَنَةٍ فَمِنَ اللَّهِ ۖ وَمَا أَصَابَكَ مِن سَيِّئَةٍ فَمِن نَّفْسِكَ ۚ وَأَرْسَلْنَاكَ لِلنَّاسِ رَسُولًا ۚ وَكَفَىٰ بِاللَّهِ شَهِيدًا
„Dobro koje te zadesi to je od Allaha, a zlo koje te zadesi to je od tebe.“ (Kur’an, Nisa,79) Zlo koje te zadesi je rezultat tvoga grijeha, kojeg te Uzvišeni Allah želi osloboditi. Imam Ahmed navodi hadis: „Ako Allah zavoli neki narod, stavi ga na iskušenja. Ko se strpi ima nagradu strpljenja, a ko bude nestrpljiv ima grijeh nestrpljenja.“ (Ahmed, Musned, 23122; Albani – sahih) Onaj koji se ne strpi na iskušenju ne može se nadati nagradi oprosta grijeha i unaprijeđenju svoga stanja. Uzvišeni Allah kaže:
وَمَا أَصَابَكُم مِّن مُّصِيبَةٍ فَبِمَا كَسَبَتْ أَيْدِيكُمْ وَيَعْفُو عَن كَثِيرٍ
„A nesreća koja vas zadesi zbog stečevine je ruku vaših, a mnogo toga On i oprosti.“ (Kur’an, Šura, 30) Komentar ovog ajeta može se naći u dvije predaje. U prvoj predaji Allahov poslanik, s.a.v.s., kaže: „Muslimana neće pogoditi klonulost, bolest, briga, žalost, neprijatnost, jad, pa čak ni trn koji ga ubode, a da mu Allah neće time pobrisati neke od grijeha.“ (Buhari, 5641) Ovo se odnosi na one koji se na iskušenjima i nedaćama strpe i imaju najljepše mišljenje o svome Gospodaru. Drugu predaju prenosi Ibn Ebi Hatim od Alije, r.a., da je rekao: „Hoćete li da vam kažem koji je najbolji ajet u Knjizi Uzvišenog Allaha, dž.š., o kojem nam je Allahov Poslanik, s.a.v.s., pričao? To je: ‘…a nesreća koja vas zadesi zbog stečevine je ruku vaših, a mnogo toga On i oprosti.’ Ja ću ti ga protumačiti, o Alija. Šta vas god snašlo od bolesti, kazne ili belaja to je posljedica vaših ruku. Ako Allah za nešto na dunjaluku kazni, iz samilosti neće zato kažnjavati na ahiretu. Ono što Allah na dunjaluku oprosti neće o njemu ponovno pitati na ahiretu.“ (Ibn Kesir, Tefsir, 42/97/1252)
Komentirajući ajet:
مَن يَعْمَلْ سُوءًا يُجْزَ بِهِ
„…onaj ko radi zlo biće kažnjen…“ (Kur’an, Nisa, 123), Ibn Munir kaže: „Kao što bolest briše grijehe, ona može biti i kazna za njih.“, a Ibn Betal kaže: „Većina komentatora smatra da je smisao ajeta da se musliman kažnjava zbog svojih grijeha na dunjaluku raznim nedaćama i nevoljama koje mu se dešavaju i na taj mu način brišu grijehe.“ (Buharijeva zbirka hadisa, IV, str: 159, bilješka br. 2)
No, oni koji ne umiju ili neće da se strpe na nedaćama, oni su u sasvim drugačijoj situaciji. Uzvišeni Allah kaže:
وَمِنَ النَّاسِ مَن يَعْبُدُ اللَّهَ عَلَىٰ حَرْفٍ ۖ فَإِنْ أَصَابَهُ خَيْرٌ اطْمَأَنَّ بِهِ ۖ وَإِنْ أَصَابَتْهُ فِتْنَةٌ انقَلَبَ عَلَىٰ وَجْهِهِ خَسِرَ الدُّنْيَا وَالْآخِرَةَ ۚ ذَٰلِكَ هُوَ الْخُسْرَانُ الْمُبِينُ
„Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati sreća, on je smiren, a ako zapadne i u najmanje iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak.“ (Kur’an, Hadž, 11) Ibn Kesir u komentaru ovog ajeta navodi Buharijinu predaju u kojoj se kaže da bi neki ljudi, kada bi se vraćali u Medinu, a žene bi im rodile dječaka, a kobile se oždrijebile, rekli: „Ovo je prava vjera.“ Ako im, pak, žene ne bi rodile, niti kobile oždrijebile, onda bi rekli: „Ovo je loša vjera.“ (Ibn Kesir, Tefsir, 892) Kada ne bi dobili ono što oni misle da trebaju dobiti, tada reagiraju poput onih koji Uzvišeni pominje u ajetu:
وَأَمَّا إِذَا مَا ابْتَلَاهُ فَقَدَرَ عَلَيْهِ رِزْقَهُ فَيَقُولُ رَبِّي أَهَانَنِ
„A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: ‘Gospodar moj me je napustio!’“ (Kur’an, Fedžr, 19) Primjer onoga koji se nađe u ovakvoj situaciji je promjer onoga koji je zbog nedostatka, po njemu, dovoljne nafake, podigao kamatni kredit. I umjesto da se kreditom izvuče, a zbog nedostatka bereketa u haramu, sve dublje tone. Uzima drugi kredit da bi otplatio prvi. I tako redom. Sreo sam osobu koja je imala pet kredita u pet različitih banaka, a svaki kredit je koristila da bi otplatila onaj prijašnji. U 42. godini života, ta osoba je doživjela srčani udar, od kojeg je podlegla. Ovim se vraćamo na sliku zmije koja jede samu sebe. Ova slika nije samo pusti simbolizam. U prirodi su zabilježeni slučajevi da su zmije, zbog gladi ili zbog nedostatka prostora, proždirale vlastite repove. Tako i naš nedorasli musliman koji još nije spoznao slast oslanjanja na Uzvišenog Allaha, jede samog sebe, odnosno svojim grijesima jede ono malo imana kojeg ima. Umjesto da ga nedaće opomenu, još ga više guraju na dno. Grijesima izaziva još više grijeha i tako u krug poput zmije koja proždire vlastiti rep. Kad bi takvi samo razmislili o dva ajeta:
وَلَوْ يُؤَاخِذُ اللَّهُ النَّاسَ بِمَا كَسَبُوا مَا تَرَكَ عَلَىٰ ظَهْرِهَا مِن دَابَّةٍ وَلَٰكِن يُؤَخِّرُهُمْ إِلَىٰ أَجَلٍ مُّسَمًّى ۖ فَإِذَا جَاءَ أَجَلُهُمْ فَإِنَّ اللَّهَ كَانَ بِعِبَادِهِ بَصِيرًا
„Da Allah kažnjava ljude prema onom što zasluže ništa živo na površini Zemljinoj ne bi ostavio.“ (Kur’an, Fatir, 45), te:
وَمَن يَتَّقِ اللَّهَ يَجْعَل لَّهُ مَخْرَجًا وَيَرْزُقْهُ مِنْ حَيْثُ لَا يَحْتَسِبُ
„… a onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dovoljan …“ (Kur’an, Talak, 2-3)