Piše: hfz. Dževad Gološ
Prije no što počnemo govoriti o Džabićevom književnom stvaralaštvu smatram da je neophodno dati uvod o izučavanju arapskog jezika u Mostaru, Džabićevom rodnom gradu. Razlog tome je što je Džabić napisao dva briljantna djela iz arapske književnosti, a prethodno smo rekli da nije izučavao nauke van Mostara, pa se postavlja pitanje kako je mogao napisati takva djela ako nije studirao van Mostara. Odgovor na ovo možemo dati samo ako uzmemo u obzir i razumijemo na koji se način arapski jezik izučavao u Mostaru i kažemo nešto o djelima mostarskih autora iz oblasti arapskog jezika.
Mostarska škola arapskog jezika
Za razliku od drugih gradova u Bosni i Hercegovini, Mostar je imao jedan poseban institut za izučavanje arapskog jezika. U djelima i podacima u kojima se govori o islamskom obrazovanju na našim prostorima nigdje se ne spominje poseban institut ili škola za izučavanje arapskog jezika. O spomenutom institutu u Mostaru nemamo mnogo podataka. Ono što znamo jest da je djelovao polovinom 18. stoljeća i nosio naziv Ebu Esved ed-Dueli. Jedan od rukovodilaca ovog instituta bio je mostarski alim Mustafa Đikić, a na ovom institutu arapski jezik učio je i izučavao djed Alija Fehmija, koji je nosio identično ime, a o kome smo već govorili.[1]
Nakon odlaska Mustafe Đikića na položaj blagajskog muftije kratko prije smrti 1778. ne spominje se ko je preuzeo rukovodstvo instituta. Dolaskom Mustafe Sidkija Sarajlića na mjesto mostarskog muftije ponovo se spominje posebno izučavanje arapskog jezika. Za Sarajlića se kaže da je “oživio i obnovio ulumi dinijju i arebijju u Mostaru”, tj. vjerske i arapske nauke. Kaže se i da je imao praksu da iz svih mostarskih medresa, a tada ih je bilo šest, uzme 60 učenika i od njih napravi jednu halku (kružok), s kojom bi izučavao nahv (arapsku gramatiku) sve dok im ne bi dao idžazetnamu (diplomu) iz te nauke. Među onima koji su izučavali arapsku gramatiku pred njim bio je i naš Ali Fehmi Džabić, o kome sad govorimo. Nakon Sarajlićeve smrti arapski jezik na ovakav je način podučavao poznati mostarski muderris Mustafa Mukić, poznat kao Beg-efendija, a pred njim je arapski jezik učio i Mustafa Sidki Karabeg.[2] Dr. Jusuf Mulić smatra da je ovaj specijalistički studij arapskog jezika u Mostaru bio ustaljen sve do kraja osmanlijske vladavine. Lično smatram da je spomenuti studij pod imenom Ebu Esved ed-Dueli postojao u Mostaru polovinom 18. stoljeća, međutim, da li je nastavio raditi i dokad – to ne znamo. Studije i podučavanje arapskog jezika kako su to činili Sarajlić i Mukić mogu biti nastavak istog studija i instituta, ali i ne moraju. Treba uzeti u obzir da je praksa i običaj alima i muderrisa da imaju i predavanja mimo zvaničnih koja su bili u medresama i ona bi uglavnom bila za napredne učenike i ulemu.
O čemu god da se radilo i na koji god način da je bilo, ipak se radi o nečemu posebnom, što je specifično samo za Mostar. Ovdje također mogu spomenuti, a što ide u prilog ovoga o čemu govorimo, da nema grada na području cijelog Balkana čiji su alimi napisali toliko djela samo iz oblasti arapskog jezika niti grada u kojem se arapski jezik izučavao (uključujući razne njegove grane) kao što je to bilo u Mostaru.
Prvo ću spomenuti djela iz oblasti arapskog jezika koja su se izučavala u Mostaru, zatim djela iz arapskog jezika koja je napisala mostarska ulema i na kraju neka od djela iz iste oblasti koja se nalaze kao rukopisi u mostarskim bibliotekama. Sve gore nabrojano govori o posebnoj brizi koju su mostarski alimi i muderrisi imali kad je u pitanju arapski jezik. Iako govor o tim stvarima zaslužuje posebnu studiju, pokušat ću ukratko dati uvid u spomenuto da bismo razmislili kako je Džabić mogao napisati takva djela iz arapske književnosti.
U Mostaru se arapski jezik izučavao u dva oblika. Prvi je izučavanje u medresama, u kojima su nauke arapskog jezika bile od osnovnih nauka koje, a drugi je izučavanje arapskog jezika kroz predavanja koja su držali mostarski alimi, a koja nisu bila strogo vezana za medrese, kao što smo vidjeli, npr, u slučaju Sarajlića i Mukića. Neophodno je reći i nekoliko riječi o naukama arapskog jezika kako bismo preciznije znali koje su se od njih izučavale u Mostaru. Arapski jezik obuhvata više nauka, a ne samo jednu ili dvije, kako neko lahko može pomisliti. Jedan broj istraživača i lingvista spominje da arapski jezik ima 12 nauka. To su: 1) nahv (gramatika, sintaksa); 2) sarf (morfologija); 3) meani (nauka o značenjima); 4) bejan (nauka o jasnom izražavanju) – ove dvije nauke dijelovi su nauke koja se zove belaga –stilistika (retorika), a koja se kod velikog broja lingvista dijeli na tri nauke: bejan, meani i bedi (nauka o ukrašavanju izraza); 5) luga (značenje riječi); 6) arud (metrika); 7) kafije (rima, rimovanje u poeziji; može se reći da je dio metrike); 8) kard (poezija); 9) inša (proza); 10) tarih (historija jezika i biografija); 11) ištikak (etimologija, značenje korijena riječi); 12) imla ili hatt (pravilno pisanje riječi i kaligrafija).[3]
Od gore spomenutih nauka u Mostaru su se izučavale sve nauke, neke od njih zasebno, a neke u sklopu drugih nauka:
1) nahv
2) sarf
3) belaga (obuhvata meani i bejan)
4) imla
(Za gore spomenute nauke arapskog jezika možemo reći da su se izučavale zasebno, osim imle, koja se izučavala u sklopu sarfa.)
5) edeb – književnost (obuhvata luga, arud, kafije, kard, inša, tarih, ištikak); o ovome ću reći više kad budem govorio o književnosti.
– Nahv (gramatika) –
Ova nauka smatra se jednom od najvažnijih nauka arapskog jezika i kad se kaže arapski jezik, često se misli isključivo samo na ovu nauku. Ova nauka, zajedno sa sarfom, najviše se izučavala kod nas. Također, skoro sva djela naših autora iz oblasti arapskog jezika napisana su iz ove nauke. Koliko mi je poznato, naši autori iz oblasti nahva napisali su pet djela, od kojih su četiri napisali Mostarci.
Ova nauka kod nas se izučavala preko više djela. Govoreći o glavnim udžbenicima koji su se izučavali u našim medresama, rahmetli dr. Ismet Kasumović kaže: “…iz morfologije (nahv) Avamil, Izhar i Kafija“[4].
1) El–Kafija je jedno od najvažnijih djela koja su se tom prilikom koristila. Napisao ju je Ibn-Hadžib, poznati islamski učenjak iz oblasti gramatike, usuli fikha i fikha. Njegovo puno ime je Osman ibn Omer ibn Ebi-Bekr. Rođen je 570. h. g (1174) u Egiptu. Pisac je velikog broja djela. Od najpoznatijih alima pred kojima je učio jest imam Šatibi, poznati imam u kiraetima i pisac poznate Šatibijje. Umro je 646. h. g (1249). Postoji mnogo komentara na Kafiju (neki spominju 67 komentara). O proširenosti i prihvaćenosti ovog djela najbolje govori to što skoro da nema islamske sredine a da u njenim bibliotekama nećemo naći njegove primjerke. Ibn-Hadžib također je napisao djelo iz sarfa i imle, koje je nazvao Eš-Šafija. Ona je također bila prihvaćena i na nju je napisano 26 komentara, kako spominje jedan broj istraživača. Eš-Šafija se na jedan način smatra dopunom El-Kafije.[5]
2) El-Izhar je također jedno od djela koje se mnogo izučavalo na našim prostorima. Napisao ga je znameniti učenjak Muhammed ibn Bir Ali ibn Iskender El-Birkvi. Rođen je 929 (1523), a umro 980. h. g (1573). Smatra se jednim od od najvećih alima, ali i reformatora svog vremena. Ukratko možemo reći da nije bio klasični alim svog vremena; bio je poznat po širenju ispravnog vjerovanja, koje se temelji na Kur’anu i sunnetu i suprotstavljanju novotarijama i devijacijama u vjeri. Govor o Birkviju i njegovom reformatorskom pozivu zaslužuje posebnu studiju. Njegova djela bila su mnogo raširena i izučavana, a možda je najpoznatije Et-Tarika el-Muhammedijje. Na našim prostorima skoro sve biblioteke, pa i privatne, imale su neka od njegovih djela, a posebno ovo posljednje.[6]
3) El-Avamil također spada u osnovna djela koja su se koristila kod nas kad je u pitanju gramatika arapskog jezika. Autor mu je Abdul-Kahir ibn Abdur-Rahman ibn Muhammed El-Džurdžani. Rođen je 400 (1009), a umro 471. h. g (1078). Pisac je velikog broja djela, a najpoznatija su Delaili el-idžaz i Esraru el-belaga. Također, od njegovih poznatih djela jeste El-Avamil ili El-Avamilu el-mie, koje je bilo vrlo rašireno u ulemanskim krugovima. Karakteristika ovog djela jest posebnost njegovog rasporeda. Imam Džurdžani podijelio ga je po avamilima (regensama) te spomenuo njih 100. Bitno je samo ukazati na to da Birkvi također ima djelo pod istim naslovom, koje je također izučavano kod nas.[7] Na proširenost ova tri djela ukazuje to što su se nakon pojave prvih štamparija u početku znala štampati u jednoj knjizi. Sva tri obuhvataju srž gramatike arapskog jezika i nema sumnje da se onaj ko njima ovlada, posebno Kafijom, može smatrati dobrim poznavaocem gramatike arapskog jezika, što je, kako smo rekli, glavna od svih nauka.
____________________________________________
[1] Hivzija Hasandedić, Genealoška istraživanja, str. 110, 111.
[2] Dr. Jusuf Mulić, Muslimanske škole u Mostaru (1554–1945), str. 115, 116.
[3] Jedan broj istraživača spomenuo je dva stiha u kojima je spomenuto 12 nauka arapskog jezika:
نحوٌ وصرفٌ واشتقاقٌ وبيانْ … ولغةٌ وقَرضُ شعر ومعانْ
ثم عَروضٌ أدبٌ وقافيه .. والخطُ والتأريخُ خذها صافيه
[4] Školstvo i obrazovanje u bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave, str. 34.
[5] El-Ealam, 4/211, 212.
[6] Isto, 6/61, 62.
[7] Isto, 4/48, 49.