Znat će svi koji se našem sijelu priključe
Da sam ja najbolja osoba od onih koji po zemlji kroče
Ja sam onaj prema kome slijepac iz poštovanja pogled okreće
I onaj čije riječi i gluhi čuje.
Ovako nam Mutenebbi (čije ime znači: onaj koji sebi priziva poslanstvo) otkriva svoju opčinjenost laskanjem samom sebi, tako da nije ni čudo što je nazvan ovim imenom jer je rekao:
Ja sam u narodu, Allah ga popravio,
stranac kao što je Salih u narodu Semud bio.
I rekao je:
Sve što je Allah stvorio i sve što nije stvorio
Naspram mene nevažno je kao dlaka na ćelavoj glavi.
Nazika el-Malaika napisala je pjesmu pod nazivom “Ja”:
Noć pita ko sam ja
I vjetar pita ko sam ja
I vrijeme pita ko sam ja
I biće pita ko sam ja…
Nezar Kabbani je ovisnik o “ja” kao što je ovisnik o svojoj tuzi:
Odan sam svojim brigama
Pa sam se počeo bojati da neću moći da tugujem.
Na hiljade se puta o meni svašta pričalo
Pa sam se zabrinuo da se neće imati šta o meni ružno pričati.
Kad god bi se riječi prokletstva spomenule, u njima sam i ja bio
Tako da me nervoza počela hvatati da me više niko neće proklinjati.
Obješen sam o zid svojih pjesama
A moja je oporuka bila…
Da me ne sahrane.
Svi krajevi su počeli da sliče jedni drugima….
Pa se ne vidim tamo.
A ne vidim se ni ovamo….
Njegova je ljubav Damask, ona je krv koja teče njegovim venama.
Ja sam iz Damaska i kad bi mi tijelo otvorili
Iz njega bi izašlo grožđe i jabuke
I da skalpelom moje arterije razrežete
U mojoj krvi čuli biste glasove onih koji su umrli
Izbacila su me mora koja obala nemaju
I od sebe me otjerali šejtani i duhovi.
Njegove ljubavne pjesme omogućile su mu da se njegova vlast proteže na svih pet kontinenata, da ima kontrolu nad pljuskovima kiše i talasima vjetrova, da posjeduje hiljade visokih glasova iznad sunca, da vlada narodima kojima niko prije nije mogao vladati i da se igra sa zvijezdama kao što se dijete igra s morskim školjkama, da se šepuri u svojoj odjeći kao da je Cezar, perzijski kralj Kisra ili vladar Anuširvan.
Dr. Gazi el-Kusajbi u svojoj slavnoj oproštajnoj poruci napisao je:
Ja sam pjesnik svemira i svaka riječ
Koju sam izgovorio u sumraku vječnosti plamti.
Tijelo se razboli, a duša se oporavi. Bedr es-Sejjab bolovao je od tajanstvene bolesti – sumnjalo se na tuberkulozu – tokom koje je govorio:
Gospodaru Ejjuba kojeg obuze bolest
Daleko od imetka i doma
Doziva te u tmurnome danu.
Gospodaru, pomozi da se vratim svom domu i svojoj domovini!
Mjesece duge on me kasapi
Cijepa moja pluća poput kanala
Ni jutrom bol se ne smiruje
Ni noć ne briše bol smrću.
Također, Mutenebbi je rekao:
Dovoljno ti je bolesti da u smrti vidiš lijek
Dovoljno je propasti da se smrt priželjkuje.
Bedr es-Sejjab napisao je:
Ali nakon što je ozdravio, Ejjub je povikao:
“Hvala Tebi koji kaderom upravljaš
I koji nakon bolesti ozdravljenje darivaš!”
Gazi, Allah mu se smilovao, iz bolesničkog kreveta u bolnici Mayo Clinic poslao je mi ove stihove u kojima predosjeća da mu se bliži smrt:
Nakon zore ne pitaj društvo koje putuje
Jesu l’ svi na okupu, il’ neko nedostaje
Razišli su se po zemlji, po stazama se raspršili
K’o da nikad poznanici ni društvo nisu bili
O, ti koji na vrata kucaš, polahko, nježan budi!
Da u kući društva ima, vrata bi otvorili
Neke staze vode k miloj domovini
A neke te od njih vode Allahovoj presudi.
Odgovorio sam mu:
Svjetlost tvojih očiju kroz slova ova izbija
Trepavice jecaju od tuge, bola očaja
Noći tvoje blagodarne su, Milostivi ih je uljepš’o
Onaj koji mnogo daje, osvježenje ti je poslao.
Poezija u sebi nosi dozu nadahnuća, pjesnike obuzima djelimično misterizno stanje, tako da Arapi kažu da pjesnik ima prijatelja džina koji mu diktira. Realnost govori da misteriozna kreativnost utjelovljuje “ja” kod pjesnika, od vremena Imruul-Kajsa, Hassana b. Sabita do danas, a Ebu El-A‘la napisao je djelo Mudžizu Ahmed u kojem je dao komentar na Divan Ebu Et-Tajjiba.
Osjećajna duša uspostavlja jedan poseban interaktivan odnos sa svime što je okružuje. Arapska sredina slavi uz poeziju, u njenu sadržinu gleda kao u nešto sveto i kao da se radi o istinitim činjenicama u koje nema sumnje, kao da pjesnik gleda nepoznato kroz tanki zastor ili kao da je on mudrac svog vremena kojem su grijesi oprošteni, a greške sakrivene.
A, da li je pjesnik svjestan svoje stvarne slike kada se osami daleko od svjetala?
_______________________________
Iz knjige: Stazama egoizma
Autor: dr. Selman el-Avda
Preveo: Muhamed Ikanović