“Zvanja su poput lijekova koje uzimamo kako bismo se udebljali i uvećali. (Dr. Ahmed es-Sakr)
Jednom prilikom rekao sam svom prijatelju: “Dobro mi došao, doktore!”, a on mi je odgovorio: “Nisam doktor, ja se zovem tako i tako.”
Osjetio je da to zvanje zaklanja njegovu ličnost, pa je želio da ga drugi znaju bez tih dodataka.
Jednom prilikom, u cvatu svoje mladosti, rukovao sam se s jednim slijepcem, pa je upitao ko sam, a ja mu odgovorih: “Šejh taj i taj.”
Preletio mi je jezik i izgovorio riječ koju čujem od bliskih ljudi i odmah sam osjetio stid i neugodnost zbog toga. Kako će te ljudi oko tebe oslovljavati, to je njihov problem, pa makar i ne bio dostojan tog zvanja, ali je poenta u tome kako ćeš sam sebe oslovljavati.
Još dok sam bio prilično mlad, napisao sam knjigu Mirni dijalog s Muhammedom el-Gazalijem koju su za štampu pripremali neki moji prijatelji, pa su na korici knjige ispred moga imena krupnim slovima napisali ŠEJH, a pored imena Muhammeda el-Gazalija, pored svih njegovih zasluga i počasti, nije bilo napisano to zvanje, i mnogi ne znaju da to nisam vidio sve dok knjiga nije izašla iz štampe.
Nekada postoji potreba da čovjek uz svoje ime doda titulu ili naziv funkcije koju obnaša, kao ministar, direktor, savjetnik, što upućuje na njegovu odgovornost, ali kakva je potreba da se dodaje uvaženi, poštovani, ekselencijo, visočanstvo…
Potreba dodavanja ovakvih titula naročito je upitna u slučaju kada se kritiziraju oni koji prekrše ovu vrstu bespotrebnog i opterećavajućeg protokola, naročito ako se ponavlja i pretjeruje ili pripisuje onome ko nije dostojan da mu se obraća na takav način.
Neki su uporni u spominjanju funkcija koje više ne obnašaju, ali ipak uporno dodaju “bivši, nekadašnji…”, kao da žele istaknuti svoju prijašnju slavu.
Prema svim ovim bivšim titulama i nazivima ljudi se postavljaju kao da su trajni: “nekadašnji predvodnik nasilne grupe”, “nekadašnji ekstremista”…
Studenti se žale na “akademsku tiraniju” na univerzitetima koja se ogleda u postojanju određene praznine i krutom odnosu pojedinih profesora.
Bolno je čuti kako neki rektor univerziteta i ugledni naučnici na Zapadu opušteno sjede sa studentima u kafeteriji, slušaju ih, bez obzira što su u situaciji da im se zbog toga dese i neke neugodnosti, i ko ih ne poznaje, nikada ne bi rekao da su na vrhu stepenica, dok na drugoj strani slava obuzme one koji su noviji uposlenici u rektoratu ili upravi.
Skromnost je jedna bitna osobina istinskog učenjaka – alima.
Sve što sam više znam
Učim koliko ne znam.
Isticati akademsku titulu nije neispravno, ukoliko je istinski zaslužena, a ne falsificirana, i ako se ne pretvori u reklamiranje ličnosti, napuhavanje ili iskušavanje drugih, jer prava vrijednost nije u diplomi, nego u količini znanja i moralu, u priznavanju vrlina drugima koji prednjače nad nama.
Svi poslanici nagovještavali su da će poslije njih doći poslanik koji je odabraniji od njih, a to je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
Lijepa osobina jeste kada je neko spreman da prizna nečiju vrlinu.
Najljepše je kada tvoje ime samo po sebi čini rečenicu koja nema potrebe da se bilo čime dopunjava.
_______________________________
Iz knjige: Stazama egoizma
Autor: dr. Selman el-Avda
Preveo: Muhamed Ikanović