Priredio: Faruk Hajder
Knjiga El-Muradžeat obavezna je literatura šiijskih daija i konvertita širom svijeta, a s obzirom na to da je sadržaj te knjige djelimično preveden i na bosanski jezik pod nazivom Pisma, dužnost nam je skrenuti pažnju na sadržaj tog šiijskog pamfleta.
El-Muradžeat je autorsko djelo šiijskog šejha Abduluhsejna Šerefuddina Musavija, za koje je ustvrdio da sadrži pismenu korespondenciju između njega i velikog šejha s El-Azhara, Selima el-Bišrija, na kraju kojeg Bišri priznaje ispravnost šiijskog puta, a neispravnost ehli-sunnetskog.
Slijedi nekoliko činjenica koje ukazuju na to da je Musavi čitavu stvar izmislio:
1. Nepostojanje nikakvog dokumenta, originalnih pisama, koja bi potvrdila da se između njih odvijala korespondencija. Uprkos tome što knjiga, navodno, sadrži pismenu prepisku dva šejha, to je objavio samo Musavi, dok šejh Bišri nikada nije spomenuo da se između njega i Musavija odvijala bilo kakva prepiska. Knjiga sadrži ukupno 112 pisama, od kojih se 65 pripisuje Bišriju, međutim, originalna pisma nigdje ne postoje. U knjizi koju je objavio Musavi ne postoji kopija nijednog originalnog pisma – čak ni njegovog. Da se korespondencija između Musavija i Bišrija zaista desila, nema sumnje da bi to Musavi potkrijepio bar jednim originalnim pismom, makar svojim.
2. Nesrazmjer u količini teksta koji je pripisan Bišriju ukazuje na to da je sav dijalog izmišljen i da je plod bujne mašte šiijskog šejha Musavija. U izdanju Matbeatid-daril-islamijje iz Bejruta, s valorizacijom i komentarima Husejna er-Radija, koje je izašlo 1986., knjiga ima 738 stranica, ne računajući indekse. Ako oduzmemo 60 stranica uvoda, ostaje nam 678 stranica “dijaloga”. Sve što je Bišri kazao u tom nazovimo dijalogu, ako se izuzme i sabere, stane na 42 stranice knjige – ostatak, 636 stranica, su Musavijeva pisma. Nije li ovo čudno?! Možete i zamisliti bilo kakav dijalog s ovakvim nesrazmjerom u količini rečenog?
3. U ovom tobožnjem dijalogu, šejhul-Azhar Bišri ponaša se poput neukog mladića koji je došao da uči pred šejhom. Bišri samo postavlja pitanja, traži pojašnjenja i prihvata odgovore. Ne raspravlja, ne pobija Musavijevu argumentaciju, nema nikakav prigovor, ispravku. Čak potvrđuje da su hadisi, koje ovaj lažljivi šiija navodi, kod ehli-sunneta vjerodostojni i mutevatir, iako se radi o hadisima za koje i početnici znaju da su ili daif ili apokrifni. Možete li zamisliti da se tako ponaša šejhul-Azhar onog vremena, kad se na taj položaj dolazilo zaslugom znanja, naročito ako uzmete u obzir da je u vrijeme kad se odvijao navodni dijalog Bišri imao preko šezdeset, a Musavi nije imao ni punih četrdeset godina? Prosto je nemoguće!
4. Prvo izdanje knjige izašlo je čak dvadeset godina nakon smrti šejha Bišrija. Bišri je umro 1335. h. g., a knjiga je prvi put štampana 1355. h. g. u Sajdi, u Libanu. U uvodu knjige na 55. strani, Musavi kaže: “Ove stranice nisu napisane danas, nisu nastale u novije vrijeme, nego su uređene prije skoro četvrtinu stoljeća. Trebale su izaći tada, umjesto danas, ali su događaji i katastrofe spriječili i onemogućili da se to desi.“ On govori o 1910. godini, a to je vrijeme u kojem se nisu dešavale nikakve katastrofe koje bi onemogućile izdavanje tih pisama. Osim, Bože moj, ako Musavi pod “katastrofom” misli na to da je Bišri tada još bio živ. Nakon što je “katastrofa” preselila na ahiret i time postala spriječena da demantira Musavijeve laži, ovaj se odvažio na štampanje svoje fantazije. Koliki bijednik moraš biti da bi dvadeset godina nakon smrti šejha Bišrija izmislio da si s njim vodio dijalog i još tu izmišljotinu objavio u knjizi?!
5. Musavi u uvodu knjige priznaje da je navodna Bišrijeva pisma prenio svojim stilom. Musavi kaže: “Ne tvrdim da ove stranice sadrže samo riječi koje smo tada upućivali jedan drugom. Riječi u ovom djelu El-Muradžeat nastale su iz mog pera uz nužne dodatke koji su bili neophodni radi savjeta i uputstva…” (Uvod djela El-Muradžeat, str. 5–6) Ovo je još jedna potvrda da se radi o laži, jer, pošto Musavi nije bio u stanju da imitira Bišrijev stil pisanja i govora, morao se pokušati opravdati ovim bijednim izgovorom da je sadržaj njegovih pisama sročio svojim riječima.
6. Demanti porodice Bišri. Dr. Tarik Abdulhalim, unuk šejha Selima el-Bišrija objavio je članak u kojem kaže da niko u njegovoj porodici, ni amidže ni daidže, ni njihova djeca, ne zna ništa o toj navodnoj korespondenciji između Selima el-Bišrija i Musavija. Oni o tome ništa nisu čuli od svog oca i djeda, i niko od njih nije pronašao nijedno pismo u ostavštini šejhul-Azhara. I ne samo članovi Bišrijeve porodice, nego niko od njegovih bliskih prijatelja, saradnika i učenika ne zna ništa o tim navodnim pismima. U svom članku Tarik Abdulhalim, pored ostalog, kaže: “Kao unuk šejha Selima el-Bišrija, šejhul-islama i šejhul-Azhara, kojeg je Musavi potvorio i pripisao mu svoje fantazije i izmišljotine, odgovorno tvrdim svakome čije oči pogledaju tu jasnu potvoru nazvanu El-Muradžeat, da šejh Bišri, rahimehullah, nema nikakve veze s tom knjigom. On nije napisao nijedno to pismo, niti postavio ijedno pitanje niti je ikada pogledao taj sadržaj, nego je podli lažovčina Musavi objavio tu knjigu koja sadrži njegove fantazije, mnogo godina nakon smrti šejha Bišrija, tako da šejh ne bi mogao demantirati te laži. Da je išta od toga istina, barem jedan od devet šejhovih sinova, od kojih su neki i sami bili učeni, pronašao bi neki trag, dokaz (…) ili neko od šejhovih unuka (…) ili neko od njegovih praunuka koji su se bavili šerijatskom naukom i istraživali šejhovu ostavštinu. Niko od ove tri generacije šejhovih potomaka nije pronašao nikakav trag tih pisama niti je išta o tome čuo i od koga, osim od šiija, za koje i kamenje zna da su lažljivci. To je sekta koja ashabe, radijallahu anhum, smatra nevjernicima i na njih iznosi laži i potvore, pa nije ništa čudno da su na šejhul-islama Selima el-Bišrija iznijeli potvoru i laž.
Sve rečeno upućuje na zaključak da je knjiga El-Muradžeat izmišljena kako bi poslužila šiijskim daijama da obmanjuju neuki sunnijski svijet.
Dr. Osman el-Hamis kaže: “Sve knjige šiijskih učenjaka koje sam pročitao, a čija je tema rasprava između sunnija i šiija, obiluju lažima i obmanama. Tako je s Resailu Bešavir (Peševarska pisma) – svako ko ih je pročitao mogao je lahko uočiti laži, tako je sa navodnim Tidžanijevim raspravama u knjigama i na kasetama – uvijek je on junak rasprave, uvijek on pobjeđuje, a sagovornik pokazuje neznanje i nemoć, ali kad se desi stvarna rasprava, onda vidiš da je Tidžani lažovčina koji se ne boji Allaha da laže i vara u navođenju citata. Nažalost, to je stanje mnogih šiijskih šejhova s kojima sam raspravljao. Od onih s kojima sam raspravljao i čija je laž tokom rasprave izašla na vidjelo jesu dr. Isam el-Imad, Kurani, od kuvajtskih šiijski autoritet ed-Demavendi, Abdullah Fejruz, Husejn Ma‘tub, Ali es-Salih Ebu Abdulvehhab i drugi kojima nisam zapamtio imena. Raspravljao sam sa njima i sve sam ih uhvatio u laži.
Osim toga, brojni su njihovi propagandni pamfleti koji obiluju lažima i potvorama, od kojih su Nakdus-savaikil-muhrika, Emira el-Kazvinija, El-Muradžeat, Musavija, Limaza-htartu mezhebeš-šiah, Antakija, Tidžanijeve knjige i tako dalje.
Pročitao sam mnoge njihove knjige koje govore o sunnijama i vidio da obiluju lažima i podmetanjima.”
Onaj ko zastupa istinu nema potrebu da se služi lažima i na taj način brani istinu i uvjerava ljude u nju, ali onaj ko zastupa zabludu, uvijek laže i obmanjuje da se ne bi primijetilo da zastupa neistinu.
Ove riječi upućene su sunnijama, da budu potpuno spokojni i uvjereni da je put koji slijede istina i da znaju da onaj ko brani istinu ne laže, ne podmeće i ne obmanjuje.
Isto tako, ove riječi su upućene svakom istinoljubivom šiiji, neka zna gdje je istina i neka zna da šiijski učenjaci ne bi lagali i izmišljali, da su na istini.
________________________________________
Izvori:
Es-Sijatul-laziat
Vekafat me kitabil-Muradžeat
Redu aileti Selim el-Bišri ala buhtaniš-šia fi kitabil-muradžeat, objavljeno 23. 10. 2007., pristupljeno 02. 08. 2015., http://tariqabdelhaleem.net/new/Artical-201