Ajatollah Sejjid Abdulfazl el-Reza el-Burkai (1908-1993), mudžtehid iz Koma, odbacio je šiitsko učenje i prigrlio put Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Burkai, Allah mu se smilovao, fenomen je po tome što je u učenjima šiitskih sekti, kojima je i sam pripadao, prepoznao neistine i prihvatio ispravnu uputu. U svojoj knjizi Kasr el-asnam / Uništenje idola, Burkai spominje da je bio pod utjecajem Mustafe Tabatabaija i da je znanje stjecao kod šiitskih učenjaka u Komu, svetom gradu šiita, gdje je dostigao stupanj mudžtehida i potom napustio šiizam.
U vrijeme vladavine šaha u Iranu, na inicijativu ajatollaha Šariatmadarija, vođe šiita u to vrijeme, Burkai je bio zatvaran i progonjen. Ajatollah Šariatmadari uspio je skupiti šest hiljada potpisa, što je rezultiralo izbacivanjem Burkaija iz teheranske džamije u kojoj je on bio imam. Budući da je režim šaha po uređenju bio sekularan, šah je pokazao ravnodušnost prema onome što Abdulfazl radio, tj. pobijanje šiitskih uvjerenja. Međutim, šiitski su učenjaci svojim djelovanjem podstrekivali i izazivali mržnju prema Burkaiju, što je na kraju ipak rezultiralo progonom i maltretiranjem.
Međutim, prava patnja i agonija počela je nakon iranske revolucije. Šiitski učenjaci stavljali su ga na muke i podsticali neuk narod da ga napada, što je dovelo do toga da je na njegovu kuću u više navrata izvršen napad. Kad je režim uvidio da Burkai ne odustaje od borbe za istinu, te da, iako u manjoj mjeri, ipak hrabro nastavlja sa svojim aktivnostima, režim je isplanirao i izvršio atentat na njega na isti način na koji su pokušali izvršiti atentat na Hajdara Alija Kalmadrana. Režim je bio bijesan zbog Burkaijevih radova i knjiga, koje je pisao na pisaćoj mašini mašinom i dostavljao narodu.
Kao što smo spomenuli, režim je isplanirao i poslao jednog od svojih poslušnika da ubije šejha Burkaija. Na šejha je pucano dok je stajao na namazu i metak ga je pogodio u lijevi, a izašao na desni obraz. Burkai, Allah mu se smilovao, koji je u to vrijeme imao osamdeset godina, prevezen je u bolnicu na liječenje. Međutim, liječnici su po nalogu režima odbili da ga liječe. Nakon toga, jedan je doktor savjetovao šejhu da napusti
bolnicu i da ode na kućno liječenje. Sve to nije uspjelo slomiti Burkaija i on je nastavio sa svojim aktivnostima sve dok ga režim nije zatvorio. Zatvor nije bio nepoznanica za njega, no, ovaj je put to bio zloglasni zatvor Evin, koji se smatra najzloglasnijim političkim zatvorom u Iranu. U tom zatvoru proveo je godinu dana , a zatim je prognan u grad Yazd, daleko od Teherana, njegovog dotadašnjeg prebivališta. Međutim, nakon pet dana progonstva, ponovno je
zatvoren da bi nakon toga ponovo bio pušten i prognan u Yazd. Nakon ovih dešavanja, ubrzo je preminuo i ne zna se zasigurno da li je preselio prirodnom ili nasilnom smrću.
Šejh Burkai preminuo je 1993. godine. Svojoj porodici i prijateljima oporučio je da ne želi biti ukopan u šiitskom groblju i da ne želi da mu se na mezar ispisuju bilo kakvi stihovi, iako je prije upute Allaha, azze ve dželle, i sam napisao nekoliko prekrasnih pjesama za takvu prigodu, ali ih na kraju nije želio. Molimo Allaha, azze ve dželle, da se smiluje šejhu Burkaiju.
Izvor:
http://gift2shias.com/2010/07/13/ayatullah-abu-alfathel-alburqai/
Isječak iz audio predavanja šejha Burkaija
“Iranci imaju običaj da vrijeđaju i proklinju ashabe, a isto tako govore i da su licemjeri svi ashabi izuzev Selmana, Ebu Zerra itd. Ove se tvrdnje suprotstavljaju uzvišenom Kur’anu! Historičari su zabilježili da je u Bitki na Uhudu, sedam stotina i pedeset ljudi pomagalo je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i svi su bili ranjeni. Alija b. Ebu Talib, radijallahu anhu, ranjen je osamdeset ili devedeset puta, a Omer, radijallahu anhu, dvadeset i jedan put…! Omer je ranjen dvadeset i jedan put, ali je ostao postojan i čvrst! Ovo su ashabi Muhammeda, salallahu alejhi ve sellem, oni za koje Allah kaže da je zadovoljan s njima i da je za njih pripremio oprost i veliku nagradu. To su oni koji su bili istinski vjernici i koje Allah naziva istinskim vjernicima. Allah je zadovoljan s njima! Allah je ove riječi uputio ashabima, muhadžirima i ensarijama. Allah, azze ve dželle, ovo je rekao jer ih poznaje. Allah nije pogriješio! Allah poznaje Svoje robove i poznaje budućnost Svojih robova i zbog toga ih je pohvalio.
Kada proklinješ ashabe, postupaš protivno Kur’anu! Oni koji proklinju ashabe, muhadžire i ensarije, i oni koji govore da su oni otpali od vjere, takvi ljudi govore protivno Kur’anu! Ne možemo reći da Allah, dž. š., nije razumio, a da su šiiti Irana razumjeli! Možemo li? Oni govore da su ashabi bili munafici. Da, munafici jesu postojali, ali ko su bili oni? Oni koji su sudjelovali u bitkama, oni nisu bili munafici. Oni koji su lijeno ostajali u Medini, oni su bili licemjeri. Njihova svojstva su objelodanjena u Kur’anu. Pa ko su onda munafici? Ni muhadžiri nisu bili munafici, niti su to bili ensarije! Deset do petnaest ljudi bili su munafici, a to su bili Abdullah b. Ubejj i njegovi drugovi, koji su govorili: ‘Mi smo počašćeni, a Muhammed i njegovi drugovi su poniženi i ubrzo ćemo ih protjerati.’ Munafici su bili specifični ljudi i Allah ih je spomenuo u Kur’anu i to nema nikakve veze sa muhadžirima i ensarijama, radijallahu anhuma. Zato treba da znate da oni koji vrijeđaju i proklinju muhadžire i ensarije, oni koji ih sa minbera nazivaju otpadnicima, svi ti ljudi suprotstavljaju se Kur’anu! Zašto? Zato što je Allah tim ljudima obećao Džennet!”
Audio obraćanje (od 2.20):