Piše: Amir Durmić
Vrlo često imamo priliku čuti kako je islam vjera koja od svojih sljedbenika traži zalaganje i žrtvovanje, i to je apsolutno tačno. Bez ulaganja truda, napora i žrtvovanja, u najopširnijem smislu ove riječi, Allahovi poslanici ne bi ispunili svoju misiju niti bi ljudima dostavili Allahovu poslanicu, a na Zemlji bi umjesto Allaha bili obožavani ljudi, kumiri ili imetak i strasti. Rekao je Svevišnji Allah: “O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti” (Muhammed, 7), tj. ako se potrudite i date sve od sebe da na Zemlji ustoličite Njegovu riječ i primijenite Njegov zakon, Allah će vama iz Svoje milosti pomoći da ostvarite svoje plemenite namjere. Ovo pravilo najbolje su shvatili i u svojim životima primijenili Allahovi poslanici i vjerovjesnici, ali i oni koji su ih dosljedno slijedili i čvrsto hodili njihovim stopama. Naravno, tu u prvi red ubrajamo najdosljednije sljedbenike najodabranijeg od svih poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, tj. časne i plemenite ashabe, koji su svojim praktičnim primjerima pokazali kako se zarad uzdizanja Allahove riječi nesebično žrtvuju imeci, ali i vlastiti životi. Primjera je izuzetno mnogo, a ovdje spominjemo njih nekoliko.
Hanzala el-Gasil
Hanzala b. Ebu Amir, zvani Gasil (okupani ili ogasuljeni), bio je ashab kojeg su ogasulili meleki, i to s povodom. Naime, ovaj ashab oženio se uoči same Bitke na Uhudu, zanoćio je kao mladoženja i ujutro, nakon prve bračne noći, probudio ga je poziv u džihad. Odmah je ustao, stavio na sebe oklop i latio se svog oružja, a zatim žurno otišao u bitku koja je već bila otpočela. Jurnuo je u borbu, hrabro se boreći kao veliki junak sve dok nije pao kao šehid. Imajući u vidu da se ujutro, nakon prve bračne noći, nije stigao ni okupati, poginuo je džunup, pa su ga ogasulili meleki. Kada su to ispričali Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem – a vidjeli su kako sa Hanzalinog tabuta curi voda – on im reče: “Upitajte njegovu suprugu šta se desilo!” Kada su je upitali, ona im reče da je tog jutra od nje otišao u stanju džunupluka i da se pridružio muslimanskoj vojsci čim je čuo poziv u džihad. Ovaj interesantni događaj sa Hanzalom ukazuje na odlike ovog ashaba, a njegov primjer ubraja se u uzvišene primjere časti i plemenitosti, kao i spremnosti na žrtvu u ime Uzvišenog Allaha. Međutim, na ovom mjestu valja napomenuti i slučaj Hanzaline supruge Džemile čiji je otac bio najpoznatiji medinski munafik Abdullah b. Ubejj b. Selul. I ona je na neki način podnijela veliku žrtvu jer se odrekla očeve ljubavi kako bi zadobila ljubav Uzvišenog Allaha. Također, ova je plemenita ashabijka uoči Bitke na Uhudu zanijela sina Abdullaha, koji je rođen i odrastao ka jetim o kojem se isključivo brinula ona, što je zahtijevalo mnogo truda i odricanja.
Ebu Talha el-Ensari
Ebu Talha el-Ensari, radijallahu anhu, također se u Bitki na Uhudu pokazao u tako lijepom svjetlu da će po tome ostati upamćen sve dok je islama i muslimana. Za njega je Enes b. Malik, radijallahu anhu, rekao: “Na dan Bitke na Uhudu, kada su se ljudi dali u bijeg i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ostavili nebranjenog, Ebu Talha je ostao kod njega, hrabro ga štiteći svojom sabljom. Ebu Talha je inače bio strijelac i na dan Uhuda polomio je dva ili tri luka, pa kada bi god pored Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prošao čovjek sa tobolcem strijela, on bi mu rekao: ‘Dodaj te strijele Ebu Talhi!’ Tokom bitke, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posmatrao bi ljude, prateći stanje na bojištu, i tako se mnogo izlagao neprijatelju. Tada bi mu Ebu Talha, radijallahu anhu, govorio: ‘O Allahov Poslaniče, koji si mi draži i od oca i od majke, nemoj to činiti, jer bi te u suprotnom mogla pogoditi neprijateljska strijela, a ja Allaha molim da ona prije pogodi moja nego tvoja prsa!’” (Buhari, Sahih, br. 3811; Muslim, Sahih, br. 1811)
Suhejb er-Rumi
Plemeniti ashab Suhejb, kojeg su zvali Er-Rumi – Bizantinac, dok je još bio dječak, zarobljen je na teritoriji kojom su tada vladali Bizantinci, a potom je prodan kao rob i završava u Meki gdje prima islam. Nakon što je primio islam, želio je učiniti hidžru u Medinu, a kurejšijski nevjernici rekoše mu: “Došao si nam kao bijednik i teški siromah, pa kada si se među nama obogatio i dostigao stepen koji si dostigao, želiš otići i sa sobom sav imetak ponijeti! Tako nam Allaha, neće biti po tvome!” Suhejb im tada reče: “A ako vam ostavim sav svoj imetak, hoćete li me pustiti da na miru odem?” “Svakako da hoćemo!”, odgovoriše oni. “Onda vam ostavljam sav svoj imetak”, reče Suhejb i pokaza im gdje se imetak nalazi, nakon čega učini hidžru. Kada ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio, pohita mu u susret, govoreći: “Isplatila ti se trgovina, Suhejbe! Isplatila ti se trgovina, Suhejbe!…” (Hakim, Mustedrek, 3/452, br. 5706, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca) U vezi s njim i ovim događajem, Uzvišeni Allah objavio je ajete koji će se učiti do Sudnjeg dana: “Ima ljudi koji lično sebe otkupljuju da bi Allaha umilostivili – a Allah je milostiv robovima Svojim.” (El-Bekara, 207)
A šta mi žrtvujemo?
Međutim, sasvim je pogrešno misliti kako je jedini vid žrtvovanja na putu uzdizanja Allahove riječi izravna borba s neprijateljima islama ili udjeljivanje imetka na Allahovom putu. Svakako, i jedno i drugo ubraja se u najbolje vidove požrtvovanosti, što su nebrojeno puta potvrdili naši vrli prethodnici, a čemu u prilog idu i spomenuti primjeri, ali postoji još mnogo načina da vjernik pokaže kako je uistinu spreman podnijeti žrtvu u ime Allaha. Recimo, zar opraštanje drugima i prelaženje preko grešaka onih koji su nam učinili nepravdu nije vid žrtvovanja na Allahovom putu, kada znamo da je baš to ono što od nas traži Uzvišeni Allah? Svakako da jeste, jer tako, žudeći za Allahovim zadovoljstvom i Njegovom nagradom, žrtvujemo sebične lične interese u vidu želje za osvetom i revanšizmom, te dajemo prednost onome što je bolje i vrednije. Hvaleći one koji drugima opraštaju, Uzvišeni je Allah rekao: “I nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.” (Alu Imran, 134) Također, Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sadaka ne umanjuje imetak, a čovjeku koji oprašta drugima Allah samo povećava ugled i čast…” (Tirmizi, Sunen, 2029) Isto tako, u žrtvovanje na putu islama ubraja se i strpljivo i ustrajno odgajanje djece koja predstavljaju glavni stub i okosnicu svijetle budućnosti islamskog ummeta. Koliko li je danas roditelja koji redovno izvršavaju stroge Allahove naredbe, ali i mnoge nafile, poput dobrovoljnog namaza, posta, učenja Kur’ana i drugih ibadeta, međutim, i pored toga, veoma mali broj njih kod sebe nalazi snage, volje i upornosti da svojoj djeci, redovno i ustrajno, svaki dan posveti barem sat ili dva vremena kako bi ih učili arapskom pismu ili im pomagali da nauče ili ponove određene kur’anske sure ili dijelove Kur’ana, da pročitaju ili prokomentiraju odlomak iz određene islamske knjige ili časopisa? Ovakvih je roditelja izuzetno mali broj, iako smo svjesni da baš takva mala grupica odgovornih majki i očeva odgaja pojedince koji će u budućnosti, uz Allahovu pomoć, biti predvodnici ummeta. U ovim vrelim ljetnim danima, i obaranje pogleda od onoga što je Uzvišeni Allah zabranio, svakako je jedan vid žrtvovanja. Postupajući u skladu s riječima Uzvišenog Allaha: “Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim…” (En-Nur, 30), iskreni vjernici odriču se kratkotrajnog ovosvjetskog uživanja kako bi sebe sačuvali Vatre na Sudnjem danu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji prenosi Muavija b. Hajda, radijallahu anhu, rekao je: “Oči trojice neće vidjeti Vatru (na Sudnjem danu): oko koje je bdjelo na Allahovom putu, oko koje je plakalo iz straha od Uzvišenog Allaha i oko koje se čuvalo gledanja u ono što je zabranjeno.” (Taberani, El-Kebir, br. 1003, sa dobrim lancem prenosilaca) Uistinu je mnogo primjera žrtvovanja u ime Allaha, a gotovo da nema dana u kojem vjernik nije u situaciji da pokaže koliku je žrtvu spreman podnijeti na putu stjecanja Allahovog zadovoljstva. Izvršavanje Allahovih naredbi i čuvanje od onoga što je On zabranio, sve se to može smatrati vidom žrtvovanja u cilju stjecanja Allahovog zadovoljstva.
Nalazimo se u ramazanu, mjesecu posta kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao i mjesecom strpljivosti. Ovaj blagoslovljeni mjesec još je jedna zlatna prilika da pokažemo koliko smo vremena i strpljenja spremni žrtvovati kako bismo se približili Uzvišenom Allahu i stekli Njegov oprost i naklonost. Post, kako znamo, nije tek puko sustezanje od hrane, pića i drugih tjelesnih užitaka, već sustezanje od loših djela, ružnog govora, mržnje, zavisti i svih drugih loših osobina i neprimjerenosti na koje nas često navode šejtan i duša koja nas na zlo nagovara. Uzvišenog Allaha molimo da u zdravlju i blagostanju ispostimo i ovaj ramazan, da primi naš post i oprosti nam grijehe, te da Bajram dočekamo čisti od grijeha kao onog dana kada nas je majka rodila.
Ramazanski preporod, br. 3, Tuzla, ramazan 1436 h.g./juni 2015.