Priredio: mr. Rusmir Čoković
Od same pojave šiizma u prvom stoljeću po Hidžri, učenjaci islama su, temeljeći svoje stavove na Kur’anu, sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i konsenzusu muslimana, pojašnjavali status šiitskog pravca i upućivali su muslimane kako da se ophode prema njegovim sljedbenicima. Među tim učenjacima bio je i naš imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao i u Džennetu ga na visokom mjestu nastanio.
Budući da se kod nas, pripadnika pravne škole ovog velikana, često javljaju nedoumice u pogledu odnosa prema šiizmu i njegovim sljedbenicima, a uzimajući u obzir važnost teme, valjalo je na jednom mjestu objasniti i navesti njegove stavove i ukazati na kur’ansko-hadiske tekstove na kojima su isti utemeljeni, koji se o ovom pitanju nisu nimalo razlikovali od stavova ostalih imama i učenjaka islama.
Prije negoli navedemo dio naučne zaostavštine ovog imama o ovom pitanju, važno je istaći da postoje dvije stvari vezane za vjerovanje u pogledu ashaba:
Prva je njihova vrijednost i važnost u islamu, a koja se primarno ogleda u četiri stvari:
1) Ashabi su prvi povjerovali u Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i sve ono sa čime ga je Uzvišeni Allah poslao.
2) Allah ih je izabrao da budu svjedoci objave Allahovom Poslaniku, sallallahu aljhi ve sellem.
3) Oni su svojim životima i imecima branili Allahovu vjeru kada je to bilo najpotrebnije, za vrijeme života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nakon njegove smrti.
4) Oni su kao svjedoci objave istu tu objavu prenijeli nakon njegove smrti.
Druga je hilafet, odnosno namjesništvo ashaba nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najprije Ebu Bekra es-Siddika, zatim Omera b. Hattaba, potom Osmana b. Affana, te Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhum. Hilafet je općenito imao i ima dvije osnovne zadaće, a to su očuvanje vjere i upravljanje ovosvjetskim stvarima.[1]
Uvidjet ćemo kako su navedene stvari, s jedne strane, naglašene kod imama Ebu Hanife, a i kako, s druge strane, šiiti i oni koji su zastranili u pogledu ashaba negiraju te stvari.
Vrijednost ashaba kod imama Ebu Hanife, Allah mu se smilovao
- Vrijednost ashaba općenito
- Prenoseći vjerovanje imama Ebu Hanife i dvojice njegovih učenika, imam Tahavi u svojoj Poslanici o vjerovanju kaže: “Volimo sve ashabe Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ne pretjerujemo u ljubavi prema bilo kojem od njih, i ne odričemo se nijednog od njih. Mrzimo onoga ko ih mrzi i ko ih ne spominje po dobru. Mi njih spominjemo samo po dobru. Vjerujemo da je ljubav prema njima vjera (dīn), vjerovanje (imān) i dobročinstvo (ihsān). Mrziti njih, to je nevjerstvo, licemjerstvo i nepravda.”[2]
Na ovakvo vjerovanje upućuju sljedeći ajeti i hadisi:
Kaže Uzvišeni Allah: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.”[3]
“I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu – to su, zaista, pravi vjernici – onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili.”[4]
Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Znak vjerovanja je ljubav prema ensarijama, a znak licemjerstva je mržnja prema ensarijama.”[5]
Bera b. Azib, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ensarije voli samo vjernik, a mrzi ih samo licemjer. Ko ih bude volio, i Allah će njega voljeti, a ko ih bude mrzio, i Allah će njega mrziti.”[6]
Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji ljudi u mom ummetu jesu moji ashabi.”[7]
Komentirajući dio navedenih riječi: “I ne pretjerujemo u ljubavi prema bilo kojem od njih”, Ibn Ebu ‘Izz el-Hanefi kaže: “Mi ne pretjerujemo u ljubavi prema ijednom od njih kao što to rade šiiti, jer bismo tako bili nepravedni, a Allah kaže: ‘O sljedbenici Knjige, ne pretjerujte u svojoj vjeri…’[8]”[9]
A komentirajući navod Tahavije: “I ne odričemo se nijednog od njih”, Ibn Ebu ‘Izz kaže: “Kao što to čine rafidije (šiiti). Kod njih ne postoji privrženost niti odricanje, odnosno kod njih se ne mogu voljeti članovi porodice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve dok se ne odrekne Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma Sljedbenici sunneta (ehlus-sunnet) privrženi su svakom od njih.”[10]
Tahavijin navod: “Mrzimo onoga ko ih mrzi i ko ih ne spominje po dobru”, odnosi se na dvije skupine: šiite i haridžije.[11] Ovo je potvrda prethodnom navodu da “volimo sve ashabe” i prirodni je rezultat te ljubavi koji je utemeljen na navedenim kur’ansko-hadiskim tekstovima.
- U svom poznatom djelu El-Fikhul-ekber, imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, kaže: “Ashabe spominjemo samo po dobru”[12], a u djelu El-Fikhul-ebsat veli: “Mi se ne odričemo nikoga od ashaba, niti stajemo na stranu jednih ashaba protiv drugih.”[13]
Prethodio je sličan navod od Tahavija.
Navod da “vjerujemo da je ljubav prema njima vjera (dīn), vjerovanje (imān), i dobročinstvo (ihsān)”, plod je primjene navedenih ajeta i hadisa.[14]
Na istu temu prenosi se od Abdullaha b. Mugeffela, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahom vas upozoravam u pogledu svojih ashaba, nemojte iz uzimati za metu (za vrijeđanje i psovanje); ko ih bude volio – to je zbog toga jer ih ja volim, a ko ih bude mrzio – mrzi ih zato što mene mrzi, a ko ih bude uznemiravao – taj mene uznemirava, a ko mene uznemirava, taj uznemirava Uzvišenog Allaha, a ko uznemirava Allaha, približila mu se Njegova kazna.”[15]
Riječi iz Tahavijske poslanice: “Mrziti njih (ashabe), to je nevjerstvo, licemjerstvo i nepravda”, su objašnjenje za maločas navedeno, a to je da je “ljubav prema njima vjera, vjerovanje i dobročinstvo”.
Tahavi u svojoj poslanici navodi da je vjerovanje imama Ebu Hanife da “onaj ko bude lijepo pričao o ashabima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim suprugama, koje su čiste od bila kakve nevaljalštine, i njegovim potomcima koji su čistunci – takav je čist od svake vrste licemjerstva.”[16]
- Također se prenosi da je naš imam rekao: “Jedan čas koji je neki ashab proveo sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, bolji je nego cijeli život nekog od nas, ma koliko dugo živio.”[17]
Slično ovome se prenosi od ashaba Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, koji je rekao: “Nemojte vrijeđati ashabe Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jedan njihov čas (proveden sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem) bolji je nego što neko od vas može uraditi cijeli svoj život.”[18]
- Vrijednost četverice halifa Ebu Bekra es-Siddika, Omera b. Hattaba, Osmana b. Affana i Alije b. Ebu Taliba
- U svojoj poslanici El-Vesijja, imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, kaže: “Mi potvrđujemo da je nakon našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najbolji u ovom ummetu Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman, a zatim Alija, Allah neka je zadovoljan njima.”[19]
- Također se prenosi od našeg imama da je rekao: “I deseterica koje je spomenuo Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i koje je obradovao Džennetom, svjedočimo da će oni biti u Džennetu, kao što im je to posvjedočio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,[20] a ono što je on rekao, to je istina. To su Ebu Bekr, Omer b. Hattab, Osman b. Affan, Alija b. Ebu Talib, Talha b. Ubejdullah, Zubejr b. Avvam), Sa‘d b. Ebu Vekkas, Seid b. Zejd, Abdurrahman b. Avf, Ebu Ubejda b. Džerrah, koji je povjerenik ovog ummeta, Allah neka je zadovoljan njima.”[21]
Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, kaže: “Za vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smatrali smo da je najbolji Ebu Bekru, zatim Omer, a zatim Osman, radijallahu anhum.”[22]
Prenosi se od Muhammeda b. el-Hanefijje, da je rekao: “Upitao sam svog oca (Aliju b. Ebu Taliba): ‘Ko je najbolji čovjek nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?’, a on odgovori: ‘Ebu Bekr.’ Upitao sam: ‘A potom?’ ‘Potom Omer’, odgovorio je. Bojao sam se da će zatim reći da je najbolji Osman pa sam rekao: ‘A potom si ti najbolji?’ ‘Ja nisam ništa do jedan običan musliman’, odgovorio je.”[23]
Prenosi se od Sa‘da b. Ebu Vekkasa, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Aliji b. Ebu Talibu: “Zar nisi zadovoljan da kod mene budeš kao što je Harun bio kod Musaa, s tim da poslije mene nema vjerovjesnika?”[24]
Drugo: Hilafet, redoslijed halifa nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihova vrijednost kod imama Ebu Hanife, Allah mu se smilovao
- U djelu El-Fikhul-ekber, imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, kaže: “Najvredniji čovjek, nakon poslanikā i vjerovjesnikā, jeste Ebu Bekr es-Siddik, pa Omer b. Hattab el-Faruk, zatim Osman b. Affan Zunnurejn, a onda Alija b. Ebu Talib, Allah njima bio zadovoljan. To su bili pobožni ljudi, čvrsti u istini. Mi sve njih slijedimo i smatramo ih našim velikanima.”[25]
Tahavi u svojoj poslanici o vjerovanju navodi potvrdu za ovo prenoseći od imama i njegove dvojice učenika da su vjerovali: “Hilafet poslije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potvrđujemo najprije Ebu Bekr es-Siddiku, radijallahu anhu, vjerujući da je on najbolji i dajući mu prednost u odnosu na sav ostali ummet, potom Omeru b. Hattabu, radijallahu anhu, potom Osmanu, radijallahu anhu, a potom Aliji b. Ebu Talibu, radijallahu anhu; oni su ispravne halife i upućeni imami.”[26]
- Naš imam, Allah mu se smilovao, znao je voditi diskusije o tome ko je bio najpreči za hilafet nakon Vjerovjesnika, sallallahu alejhi we sellem. Tako je jednom prilikom rekao: “Mi kažemo da je to pravo imao Ebu Bekr es-Siddik, a Alija se tome pokorio i priznao mu to pravo, iako je bio najjači čovjek, a vi kažete da je to pravo pripadalo Aliji i da je Es-Siddik silom od njega to uzeo, te je zbog toga bio najžešći čovjek jer je uzeo njegovo pravo nasilu, bez predaje.”[27]
Osnova za hilafet – namjesništvo Ebu Bekra, radijallahu anhu, nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nalazi se u vjerodostojnim hadisima.
Od Džubejra b. Mut‘ima, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Došla je jedna žena kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i on joj je rekao da dođe drugi put, a ona je na to upitala: ‘Reci mi šta da radim ako dođem i ne nađem te?’ ‘Ako me ne nađeš, onda idi kod Ebu Bekra’, rekao je Poslanik.”[28]
Od Huzejfe b. El-Jemana, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Slijedite dvojicu ljudi poslije mene: Ebu Bekra i Omera.”[29]
Imam Buhari zabilježio je predaju o ubistvu Omera, radijallahu anhu, o njegovoj naredbi da se uspostavi vijeće ashaba koji će izabrati halifu i o njihovom izboru Osmana za halifu.[30]
A nakon ubistva Osmana, ashabi su prisegu dali Aliji b. Ebu Talibu, radijallahu anhu.
Prenosi se od Irbada b. Sarije, radijallahu anhu, da je rekao: “Jednog dana klanjali smo za Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Nakon namaza okrenuo se prema nama i dirljivo nas je savjetovao tako da su nam se oči napunile suzama, a srca zatreperila. Na to je neko rekao: ‘Allahov Poslaniče, ovo kao da je oproštajni savjet, pa šta nam oporučuješ?’ Na to je rekao: ‘Oporučujem vam bogobojaznost, i da slušate i pokoravate se vašem vladaru, makar bio i abesinski rob. Ko od vas bude poživio, vidjet će mnogo razilaženja. Tada se držite moga sunneta i sunneta ispravnih i upućenih halifa poslije mene, čvrsto se toga držite. I čuvajte se novinā u vjeri, jer je svaka novina novotarija – bidat, a svaka novotarija je zabluda.”[31]
Treće: Kakav odnos prema šiitima preporučuje imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao
Iz prethodnih citata možemo zaključiti da je imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, podučavao svoje učenike, koji će kasnije i druge podučavati, da je pitanje vjerovanja u pogledu ashaba izrazito važno pitanje koje se ne smije zapostaviti jer je zasnovano na mnogobrojnim kur’anskim ajetima, vjerodostojnim hadisima i zbog toga su ga uvrštavali u svoja djela i poslanice o temeljima vjerovanja. Očito je da je trebalo posebno naglašavati ova pitanja zbog postojanja grupacija koje su zastranile u pogledu navedene teme, a koje danas na perfidan način među našim muslimanima šire svoje zablude.
Šiiti vjeruju da su, uz nekoliko izuzetaka, svi ashabi postali nevjernici nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pored Alije b. Ebu Taliba, njegove supruge Fatime, kćerke Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihove djece Hasana i Husejna, izuzetak čine i Selman el-Farisi, Mikdad b. El-Esved, Ebu Zerr el-Gifari, Ammar b. Jasir, a možda njima dodaju još pet-šest imena.[32] Isto tako vjeruju da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, silom uzeo hilafet od Alije b. Ebu Taliba, a nakon njega nepravedno je predat Omeru, a potom i Osmanu. Naravno da oni svoje vjerovanje ne temelje na kur’anskim ajetima ili vjerodostojnim hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, već na navodnim predajama svojih imama.
Oni, a među njima je i skupina dvanaestoimamija koji vladaju Iranom i koja je danas daleko najutjecajnija, svoje vjerovanje temelje na onome što im kažu i kako im protumače njihovi imami, oni koji su rekli da su svi ashabi, osim izuzetih, postali nevjernici, ali da su istovremeno njihovi imami na većem stepenu kod Allaha i od samih poslanikā, od kojih su oni, prema njihovom mišljenju, učeniji i nepogrješivi, te za koje vjeruju da je ono što oni kažu na istom stepenu kao i ono što su rekli Allah ili Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
Budući da su poništili Kur’an i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda su za sveti tekst uzeli navodne predaje svojih nepogrješivih imama.
Prije nekoliko godina na jednom predavanju prof. dr. Ibrahim es-Sejf upitao nas je: “Recimo da se vi sporite sa nekim pred sudijom i da su vaš jedini dokaz svjedoci koji mogu potvrditi da se nešto zaista dogodilo, šta bi se desilo da nemate svjedoke?” Naš logičan odgovor bio je: “Ne bismo mogli dokazati da se išta desilo.” Tada nam je rekao: “To je ono zbog čega šiiti govore za ashabe da su oni postali otpadnici čim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umro. Ashabi su svjedoci objave i ako osporite svjedoke, objava kao da se nije ni desila. I to je ono na što je imam Malik b. Enes, Allah mu se smilovao, ukazao govoreći o onima koji napadaju ashabe: ‘To su ljudi koji hoće da ospore Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali kako im to nije pošlo za rukom, onda su osporili njegove ashabe da bi se za Poslanika reklo: ‘On je loš čovjek, jer da je bio dobar čovjek, njegovi drugovi bi bili dobri ljudi.’[33]”
- Kada je imam Ebu Hanifa bio upitan: “Od koga da slušam hadise?”, odgovorio je: “Od svakog pravičnog, makar bio novotar, samo nemoj slušati od šiita, jer je osnova njihovog vjerovanja da su ashabi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, bili u zabludi.”[34] Za vrijeme tabiina, među kojima je bio i sam imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, osim Kur’ana, jedino su hadisi bili ono što smatralo naslijeđem Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je stoga itekako imalo smisla postaviti ovakvo jedno pitanje.
Vjeru uzimati, o vjeri pitati, o njoj se savjetovati i za vjeru primati od šiita, koji smatraju ništavnim Kur’an i sunnet i nevjernicima smatraju one koji su svjedočili objavu posljednjem Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i koji su ga životom i imetkom branili u najtežim trenucima, to može samo onaj ko ne samo da ne drži do Allahove Knjige, sunneta Njegovog Poslanika i do vjere, nego ne drži ni do sebe.
A mi vjerujemo kao što je vjerovao i naš imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, “da je ljubav prema ashabima vjera (dīn), vjerovanje (imān), i dobročinstvo (ihsān) i da je mržnja prema njima nevjerstvo, licemjerstvo i nepravda”.
[1] Vidjeti: Maverdi, El-Ahkamus-sultanijja, str. 15.
[2] Vidjeti: Ibn Ebu ‘Izz el-Hanefi, Tahavijska akida sa komentarom, 2/689, Bejrut, 1997. g.
[3] Et-Tevba, 101.
[4] El-Hašr, 8–9.
[5] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 17 i 3784, i Muslim, Sahih, br. 74.
[6] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 3783, i Muslim, Sahih, br. 75.
[7] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3651.
[8] En-Nisa, 171.
[9] Šerhul Akidetit-Tahavijja, 2/697.
[10] Ibid., 2/698.
[11] Vidjeti: Dr. Abdurrahman b. Nasir el-Berrak, Šerhul Akidet-Tahavijja, str. 365, Rijad, 2008. g.
[12] Ebu Hanifa, El-Fikhul-ekber sa komentarom, str. 43, Ujedinjeni Arapski Emirati, 1999. g.
[13] Ebu Hanifa, El-Fikhul-ebsat sa komentarom, str. 78, Ujedinjeni Arapski Emirati, 1999. g.
[14] Šerhul Akidetit-Tahavijja, 2/698.
[15] Hadis bilježe Tirmizi, Sunen, br. 3862; Ahmed, Musned, br. 16803; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, br. 992; Rujani, Musned, br. 882; Hallal, Es-Sunne, br. 830; Adžurri, Eš-Šeria, br. 1991, a Ibn Hibban ga je ocijenio vjerodostojnim uvrštavajući ga u svoj Sahih, br. 7256. No, u lancu ovog hadisa nalazi se Abdurrahman b. Zijad kojeg neki prenosioci nazivaju Abdullah b. Abdurrahman, koji je nepoznat prenosilac. Zbog toga je Albani ovu predaju ocijenio slabom u Es-Silsiletud-daifa, br. 2901.
[16] Vidjeti: Ibn Ebu ‘Izz, Tahavijska akida sa komentarom, 2/738, Bejrut, 1997. g.
[17] Vidjeti: Muveffak b. Ahmed el-Mekki, Menakib Ebi Hanifa, str. 14.
[18] Hadis bilježe Ibn Madža, Sunen, br. 162, i Ahmed, Fadailus-sahaba, br. 15, sa jakim lancem prenosilaca, a Albani, Sahih Ibn Madža, 1/70, ocijenio je da je lanac dobar.
[19] Ebu Hanifa, El-Vesijja sa komentarom, str. 14.
Slični citati imama navode se i u drugim izvorima. Vidjeti: Hamis, I‘tikad el-eimetil-erbe, str. 21, Rijad, 1992. g.
[20] Vjerodostojne hadise o tome bilježe Ebu Davud, Sunen, br. 4649; Tirmizi, Sunen, br. 3748; Nesai, Es-Sunenul-Kubra, br. 8151; Ibn Madža, Sunen, br. 133; Ahmed, Musned, br. 1629, i mnogi drugi.
[21] Vidjeti: Ibn Ebu ‘Izz, Tahavijska akida sa komentarom, 2/728, Bejrut, 1997. g.
[22] Hadis je bilježi Buhari, Sahih, br. 3655.
[23] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3671.
[24] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 3706 i 4416; i Muslim, Sahih, br. 2404.
[25] Ebu Hanifa, El-Fikhul-ekber sa komentarom, str. 41, Emirati, 1999. g.
[26] Pogledati: Ibn Ebu ‘Izz, Tahavijska akida sa komentarom, 2/698, Bejrut, 1997. g.
[27] Vidjeti: Kerderi, Menakibu Ebi Hanifa, str. 180.
[28] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 3659, i Muslim, Sahih, br. 2386.
[29] Hadis bilježe Tirmizi, Sunen, br. 3662, koji je rekao da je hasen – dobar; Ibn Madža, Sunen, br. 97; Humejdi, Musned, br. 454; Ahmed, Musned, br. 23245, a vjerodostojnim ga je ocijenio Ibn Hibban uvrštavajući ga u svoj Sahih, br. 6902, te Hakim, Mustedrek, br. 4451, čiju je ocjenu potvrdio i Zehebi. Isto je potvrdio i Albani u djelu Sahih Sunen Ibn Madža, br. 97.
[30] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3700, i 7207.
[31] Hadis bilježe Ebu Davud, Sunen, br. 4607; Tirmizi, Sunen, br. 2676, i rekao je da je hasen-sahih; Ibn Madža, Sunen, br. 42; Ahmed, Musned, 17144; Darimi, Sunen, br. 96; Taberani, El-Mu‘džemul-kebir, br. 617, i drugi, a vjerodostojnim su ga, pored Tirmizija, ocijenili i Ibn Hibban, koji ga je uvrstio u svoj Sahih, br. 5, te Hakim, Mustedrek, br. 329, sa kojim se složio i Zehebi.
[32] Kada šiiti kažu: “Allah neka je zadovoljan njima” prilikom spominjanja ashaba, oni misle na spomenute ashabe.
[33] Izjava imama Malika, Allah mu se smilovao, nalazi se u djelu: Es-Sarim el-Mesluk, str. 553.
[34] Pogledati: El-Hatib el-Bagdadi, El-Kifaje, str. 126.