Piše: Nihad Silić
U narednom periodu na našem sajtu u pet dijelova objavit ćemo diplomski rad Nihada Silića pod nazivom „Obaveze ummeta prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.“ Ovaj rad je odbranjen na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću i ocijenjen najvišom ocjenom (10), čime je Nihad i stekao zvanje Bachelor Islamske vjeronauke.
Komisiju su sačinjavali prof. dr. Fuad Sedić – mentor, prof. dr. Muharem Štulanović – predsjednik komisije, prof. dr. Sulejman Topoljak – član. Imajući u vidu da je ova tema vrlo aktuelna, nadamo se da će uz Allahovu pomoć ovaj rad biti od koristi svima onima koji se žele upoznati sa obavezama ummeta prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Rad se sastoji od pet dijelova. Prvi dio daje općenitu sliku Allahovih poslanikā u islamu, tj., ukazuje na potrebu slanja poslanikā te svrha i mudrost njihova slanja na Zemlji. Drugi dio rada posvećen je posljednjem Allahovom poslanku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, njegovim posebnostima te njegovom ummetu. U trećem dijelu govori se o obavezama ummeta prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno pravima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje ima kod svojih sljedbenika. Četvrti dio obarađuje vrijednosti koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio iza sebe. I na kraju peti dio govori o onima koji su pretjerali u pogledu prava Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i onih koji su zanemarili obaveze prema njemu, sallallahu aleji ve sellem.
Uvod
Hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam na Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Neka je Allahov blagoslov i spas na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i na sve one koji do Sudnjeg dana budu živjeli i postupali po Allahovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika, salallahu alejhi ve sellem.
Cilj ovog rada jeste približiti i na jednom mjestu sumirati obaveze ummeta prema Allahovom poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem. Najodabraniji Allahov rob, ujedno i posljednji poslanik, jeste upravo Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Mnogobrojne su osobine i odlike koje ga krase, stoga biti pripadnik njegovog ummeta i slijediti ono u šta je pozivao je prioritet i velika čast za bilo kojeg muslimana.
Pripadnici ummeta trebali bi se zapitati na koji način da se oduže Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji je ispunio misiju i prenio do nas poslanicu od Gospodara. Svakako da u glavnim izvorma šeri’ata postoje načini i pojašnjenja od najboljih generacija ummeta kako muslimani mogu da ispune obaveze prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Najveća obaveza jednog muslimana jeste vjerovanje u jednoću Allaha, džele še’nuhu, (ar. tevhid) koja se ogleda kako u unutrašnjim radnjama tj., vjerovanjem (ar. akida) tako i praktičnim tj., djelima (ar. ibadet). Tako i obaveze prema Poslaniku mogu se podijeliti na: obaveze u domenu islamskog vjerovanja kao npr., obaveza vjerovanja u vjerovjesništvo i obaveze praktične prirode kao npr., slijeđenje sunneta ili donošenje salavata.
Svaki od spomenutih dijelova ima svoje podvrste koje će biti navedene prilikom same obrade teme, argumentovane kur’anskim i hadiskim tekstom o samoj tematic,i kao i kratki komentar na kraju pojedinih dijelova, te poređenje između prakse prvih muslimana i stanja ummeta danas.
ALLAHOVI POSLANICI NA ZEMLJI
Poslanici[1] (arapski: rusul) su, po učenju islama, odabrani ljudi, koji su, po Allahovom naređenju, ljudima donosili Njegove savjete i upute o tome, kako trebaju proživjeti ovozemaljski život. Svi poslanici su ujedno bili i vjerovjesnici[2] (ar. enbija). Razlika između poslanika i vjerovjesnika je u tome što je poslaniku došla Objava u vidu posebnog vjerozakona (Knjige) kojeg je bio dužan obznaniti ljudima, a vjerovjesnik je onaj koji je poslan da potvrdi Zakon poslanika koji je bio prije njega.[3]
Ono što je poznato kod učenjaka da je riječ poslanik širi pojam od riječi vjerovjesnik. Prema tome, poslanik (resūl) je onaj kome je dat novi zakon.[4] A vjerovjesnik (nebijj), je onaj koji potvrđuje i slijedi zakon prethodnog poslanika. Dakle, svaki poslanik je vjerovjesnik, a svaki vjerovjesnik nije poslanik. Na primjer: Mūsā, alejhis-selam, je resūl jer mu je objavljen Tewrat, dok Hārūn, alejhis-selam, je nebij koji je slijedio zakon s kojim je došao Mūsā, a.s., tj. Tewrat. Međutim, treba napomenuti da među njima nema razlike kada je u pitanju prenošenje Allahovih zapovijedi i pozivanju ljudi u Njegovu vjeru.
Ebu Zer, radijallahu anhu, pitao je Poslanika, alejhis-selam, o broju vjerovjesnikā i poslanikā, našto mu je on odgovrio: „Stotinu dvadeset četiri hiljade, a od toga tri stotine petnaest poslanikā.”[5]
Allah, dželle še’nuhu, kaže: Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio; Allah bi ono što bi šejtan ubacio uklonio, a zatim bi riječi Svoje učvrstio – Allah sve zna i mudar je.[6]
Božije poslanike, alejhimus-selam, nije birala vladavina naroda (demokracija), ni najbolji, najmudriji, (aristokracija), ni isključiva vladavina (monarhija), ni odabrani slojevi (plemići). Poslanike nije birala porodica, porjeklo, nacija, ni vrste rase (biologija). Poslanici nisu odabrani ni na svoju inicijativu. Poslanici su izbor Allahove volje i odredbe. Za sve druge zemaljske funkcije i zvanja ljudi su slobodni, i biraju sami sebi one koji će ih predvoditi. Međutim, oni koji prenose, tumače i dostavljaju objavu odabire Sam Allah Uzvišeni.
Vjerovanje u Allahove poslanike, alejhimus-selam
Uzvišeni Allah, Svojom mudrošću i milošću, odlučio je da pošalje svakom narodu poslanika koji će im objasniti Njegov vjerozakon i program i koji će ih uzeti za ruke i izvesti na Pravi put. U isto vrijeme obveseljava pokorne blagodatima i neizmjernom nagradom za njihovu postojanu marljivost, a upozorava grešnike bolnom kaznom zbog njihova odstupanja od te brižnosti i marljivosti. S obzirom na to da je Uzvišeni Allah Mudar i Pravedan, ta njegova pravednost zahtjeva da nikoga od Svojih stvorenja ne kazni sve dok im ne predoči dokaz, pojasni put i uputu te sve dok ne budu znali razlikovati istinu od neistine i uputu od zablude.[7]
Kaže Uzvišeni: Onaj koji ide Pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta – na svoju štetu luta, i nijedan grješnik neće tuđe grijehe nositi. A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali![8]
Kaže Uzvišeni da su poslanici: …divan uzor onima koji žele Allaha i onaj svijet. A onaj koji leđa okrene – pa, Allah, zaista, nije ni o kome ovisan, i On je jedini hvale dostojan![9]
Gore navedeno ne bi se moglo ispuniti bez slanja poslanikā koji su izaslanici između Allaha i Njegovih stvorenja i koji dostavljaju od Allaha uputu i vjerozakon. Prema tome, vjerovanje u poslanike uzvišena je obaveza i jedan od ruknova vjerovanja u Uzvišenog Allaha, te vjerovanje roba nije ispravno bez njega.
Budući da je Uzvišeni, kako Sam kaže, stvorio Svoje robove isključivo s ciljem da bi Ga obožavali: Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.[10] To je iziskivalo i potrebu da, između Svojih robova, izabere poslanike i s vremena na vrijeme ih šalje ljudima, sa zadatkom da ih poduče kako će Mu se klanjati i pokoravati, jer je to bio prvorazredni cilj zbog koga su i stvoreni.[11]
Nakon vjerovanja u Allaha, dželle še’nuhu, dolazi vjerovanje u sve Njegove poslanike, od prvog do posljednjeg, iako ih nismo vidjeli. To znači vjerovati i potvrditi poslanice sa kojima su došli i da su dostavili ljudima od Allaha ono što im je naređeno, ispunivši poslanstvo na najbolji način. U to spada vjerovanje i potvrda mu‘džiza[12] koje potvrđuju njihovo poslanstvo, poštivanje svih poslanikā, neka je na sve njih Allahov mir, i ne davanje prednosti jednim nad drugim, osim u onome što je spomenuto u izvorima šeri’ata.
Kaže Uzvišeni: Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: ‘Mi ne izdvajamo nijednog od poslanikā Njegovih.’ I oni govore: ‘Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš; tebi ćemo se vratiti.’[13]
Vjerovati znači biti ubjeđen da su oni Allahovi izaslanici koje je On izabrao za dostavu objave ljudima i da su oni u potpunosti izvršili svoju misiju (ar. emanet), bez ikakvog mjenjanja ili skrivanja nečega od toga. Zato su sljedbenici poslanikā bili na pravom putu, a njima nepokorni su bili u zabludi. Vjerovati u sve poslanike o kojima nas je Allah, dželle še’nuhu, obavijestio i u one o kojima nas nije obavijestio. Svaki poslanik je nagovještavao dolazak slijedećeg, i svaki od njih je potvrđivao poslanstvo onoga koji je bio prije njega.Ko se bude suprostavljao poslanicima ili ih u laž ugonio, pa zaista se taj suprostavio Allahu koji je naredio pokornost poslanicima.
Kaže Uzvišeni: Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanikā Njegovih u vjerovanju naprave razliku i govore: ‘U neke vjerujemo a u neke ne vjerujemo’ i žele da između toga nekakav stav zauzmu. Oni su zbilja pravi nevjernici; a mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju.[14]
Vjerovanje u Allahove poslanike i vjerovjesnike je sastavni dio vjerovanja (ar. iman) i ko vjeruje u Allaha, dželle še’nuhu, a ne vjeruje u poslanike on je nevjernik. Poricanje jednog poslanika je poricanje svih poslanikā, uništeni su narodi Hūda, Sāliha, Šu’ajba, Lūta, i drugih samo zato što su poricali poslanstvo i odbijali pokornost poslanicima: Prije njih poricali su narod Nuhov, i stanovnici Ressa, i Semud, i Ād, i narod Faraonov, i narod Lutov, i stanovnici Ejke i narod Tubba; svi su oni poslanike lažnim smatrali i kaznu Moju zaslužili.[15]
Kaže Uzvišeni: Reci: Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau i vjerovjesnicima – od Gospodara njihova; mi nikakvu razliku među njima ne pravimo, i mi se samo Njemu iskreno klanjamo.[16]
Rekao je Allahov Poslanik, alejhis-selam: „Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Allahov kader – odredbu dobra i zla.“[17]
Allahova je mudrost da je svakome narodu poslao onoga ko ih je opominjao, a cijelom čovječanstvu je poslao posljednjeg Poslanika Muhammeda, salallahu alejhi ve sellem: Mi smo te poslali s Istinom da radosne vijesti donosiš i da opominješ; a nije bilo naroda kome nije došao onaj koji ga je opominjao.[18]
Musliman vjeruje da su poslanici kao i ostali ljudi: jedu, piju, oboljevaju, liječe se, žive i umiru, apsolutno najbolja i najodabranija Allahova stvorenja, te da ničije vjerovanje nije potpuno dok u sve njih ne bude vjerovao. Vjeruje, također, da ih je Uzvišeni sačuvao i udaljio od laži, prevare, tajenja i bilo kakve manjkavosti po pitanju dostavljanja Objave i grijeha.[19] Poslanici nisu bili meleki niti je Uzvišeni Allah za poslanika uzeo žensku osobu.
Allah, dželle še’nuhu, kaže: I prije tebe smo samo ljude slali kojima smo objavljivali, zato pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate vi! Mi ih nismo stvarali kao bića koja žive bez hrane, ni oni nisu besmrtni bili.[20]
Poslanici ne posjeduju ništa od svojstava božanstva, ne utječu na kretanja u svemiru, niti mogu pomoći niti nauditi, ne utječu na Allahovu, dž.š., volju niti znaju skriveno (ar. gajb), izuzev onog o čemu ih Allah, dž.š., obavijesti.[21] Allah, dž.š., kaže: Reci: ja ne mogu ni sam sebi neku korist pribaviti ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne (gajb), stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju.’[22]
U zajedničke osobine svih vjerovjesnikā spadaju: Iskrenost (ar. sidk), govorenje i zastupanje istine; Povjerljivost (ar. emanet), osvjedočeno povjerenje i poštenje; Dosljednost (ar. teblig), tj. tačno i potpuno prenošenje Božije poruke ljudima; Pravednost (ar. adalet), bili su pravedni, pošteni i korektni ljudi, nikada nepravdu i nasilje nad ljudima nisu činili; Pronicljivost (ar. fetanet), oštroumnost, dakle imali su razvijene umne, intelektualne i spoznajne sposobnosti; Nepogrešivost (ar. ismet), negriješenje u stvarima vjere i morala; Muškost (ar. rudžulet), svi su bili muškarci.[23]
Pored ovih glavnih postoji još niz zajedničkih osobina koje su krasile Allahove vjerovjesnike. Jedna od najvažnijih osobina svih vjerovjesnikā je njihovo moralno ponašanje (ar.ahlak).
Prenosi Ebu Ejjub, r.a, da je Poslanik, alejhis-selam rekao: „Četvero je od prakse (sunneta)[24] vjerovjesnikā: stid, mirisanje, misvak i ženidba.“[25] Zbog toga, kada nam Uzvišeni spominje ranije vjerovjesnike, On nas obavještava o najvažnijim sunnetima koje su praktikovali: I učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitve obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali.[26]
Iz ovog ajeta muslimani uviđaju da su svi vjerovjesnici i poslanici pozivali u istinski monoteizam (ar. tewhid) i da su ustrajali na tom putu podnoseći sve nedaće koje bi ih zadesile, znajući da je ovosvjetski život samo iskušenje i test istinskog vjerovanja.
Svrha slanja Allahovih poslanikā, alejhimus-selam
Nema sumnje u činjenicu da su poslanici poslani zbog sreće i spasa ljudi, dobra, koristi i uspjeha ljudi na oba svijeta, te kako bi ih uputili Allahovom voljom na Pravi put. Clj, tj. sva učenja poslanikā uvod su za dvije stvari. Te dvije stvari su: spoznaja Allaha, džele še’nuhu. (ar. tewhid)[27] i približavanje Njemu (ar. ‘ibadet),[28] te uspostava društvenih vrijednosti.
Poslanici su se posvetili uspostavljanju pravde te odbacivanju nepravde i omalovažavanja. Prema tome, društvene vrijednosti poput pravde, slobode, jednakosti, kao i društveni moral poput darežljivosti, oprosta, ljubavi, dobročinstva, bratstva, su ciljevi koje su sprovodili Božiji poslanici a bili su rezultat svjesti o postojanju Uzvišenog Allaha i robovanja samo Njemu te odbacivanja i borbe protiv i najmanje vrste mnogoboštva (ar. širk). [29]
Poslanik, alejhis-selam, je rekao: “Najbolja dova je dova na dan Arefata, najbolje što sam rekao i što su govorili poslanici prije mene jeste: la ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ‘ala kulli šej’in kadir (Nema istinskog boga osim Allaha Jedinog, On nema saučesnika, Njemu pripada vlast i zahvala, On oživljava i usmrćuje i On sve može).“[30]
Suština poslanstva se ogleda u vezi između Stvoritelja i stvorenja u dostavi Njegovog zakona (ar. šeri’ata). Uzvišeni za tu Svoju dostavu odabire onoga koga On hoće od robova Svojih: Allah odabire poslanike među melekima i ljudima Allah sve čuje i sve zna.[31]
Mudrost slanja poslanikā ogleda se u sljedećem, izvođenje ljudi iz pokornosti ljudima i tagutima (Ono što se obožava mimo Allaha)[32] u pokornost Allahu i iz potlačenosti stvorenjima u slobodu obožavanja Stvoritelja. Kaže Uzvišeni: Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allahu ibadet činite, a taguta se klonite![33]
Pojašnjavanje onoga što je objavljeno od vjere. Objašnjavanje ljudima nepoznatih stvari, kao što su: meleki, džennet, džehennem, Sudnji dan, itd. Kaže Uzvišeni: A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.[34] Uputstvo na dobro i upozoravanje na zlo, obveseljavanje nagradom i upozoravanje kaznom. Kaže Uzvišeni: o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili.[35]
Podučavanje ljudi i upozoravanje na ono što bi ih moglo upropasiti. Kaže Uzvišeni: On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči.[36] Uticaj na odgoj ljudi svojim ličnim primjerom u govoru i radu. Uzvišeni Allah ih je učinio najboljim uzorom u vjeri i moralu. Kaže Uzvišeni: Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov pravi put.[37]
Svjedočenje poslanikā na Sudnjem danu, da su ljudima dostavili ono čime ih je Allah, dželle še’nuhu, zadužio. Kaže Uzvišeni: A šta će tek biti kada dovedemo svjedoka iz svakog naroda a tebe dovedemo kao svjedoka protiv njh.[38]
Svaki poslanik je pozivao svoj narod na Pravi put kojeg je pojašnjavao i na njega upućivao. Skretanje s Pravog puta nema pravila pod koje se može svrstati, pojavljuje se u raznim oblicima.
Svaki od njih nastojao je ispraviti greške onog vremena u kojem su bile zastupljene. Nūh, a.s., je osporavao obožavanje kipova kao i Ibrāhim, a.s. Hūd, a.s., je osporavao svom narodu njihovu oholost i surovost. Sālih, a.s., je osudio nered svog naroda i slijeđenje onih koji nered čine. Lūt, a.s., se borio protiv homoseksualizma koji se proširio među njegovim narodom. Šu’ajb, a.s., se borio protiv varanja i zakidanja na mjeri i vagi… Sve ove vrste zlodjela koje su počinili prethodni narodi su oblici skretanja i silaženja s Pravog puta. Poslanici su pojašnjavali ovaj put i borili su se protiv skretanja s njega, na koji god način da se to desilo.[39]
Naša obaveza spram Allahovih poslanikā, alejhimus-selam
Muslimani spram Allahovih vjerovjesnikā i poslanikā imaju određene obaveze, kao vid priznanja tome što im je Uzvišeni Allah dao prednost nad ostalim stvorenjima da oni dostavljaju Njegovu poslanicu i objašnjavaju Njegovu vjeru. Svakako neizvodivo je izvršavati praktične obaveze prema poslanicima jer njih danas više nema, stoga sve ove obaveze i dužnosti spadaju u domen islamskog vjerovanja (ar. akaid). Neke od obaveza prema njima su:
1. Vjerovanje u sve poslanike bez pravljenja razlike među njima, tj. da vjerujemo u neke od njih, a u druge da ne vjerujemo.[40]
2. Ljubav prema svim poslanicima te opreznost od mržnje ili neprijateljstva prema njima. Ko zamrzi nekog od vjerovjesnika, taj je postao nevjernik. Kaže Uzvišeni: Ko je neprijatelj Allahu i melekima Njegovim i poslanicima Njegovim i Džibrilu i Mikailu – pa Allah je, doista, neprijatelj onima koji neće da vjeruju.[41]
3. Gledanje na njih kao savršena stvorenja i s poštovanjem. Nije dozvoljeno muslimanu da potcjenjuje ni jednog poslanika, zapravo, obavezan je da bude čvrsto uvjeren da su oni dostavili poslanice od Uzvišenog Allaha na najpotpuniji i najsavršeniji način i da su stekli stepen ljudskog savršenstva. Uzvišeni Allah nakon što je spomenuo veliku skupinu vjerovjesnikā i poslanikā, rekao je: i svima smo prednost nad svijetom ostalim dali.[42]
4. Odbacivanje svakog pretjerivanja u pogledu njih, kao što je pretjerivanje kršćana u pogledu ‘Isā’, sina Merjemina, s., kada su tvrdili da je on Allahovo dijete, a on je Allahov rob i poslanik. Kaže Uzvišeni: Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i stvoren je Riječju Njegovom koju je Merjemi dostavio, i život mu dao.[43]
5. Donošenje salavata na njih. Uzvišeni Allah obavijestio je da će On učiniti trajnom lijepu zahvalu Njegovim poslanicima i da će ih selamiti svi narodi koji budu dolazili poslije njih. Rekao je Uzvišeni: I selam neka je na sve poslanike.[44]
6. Nedavanje prednosti jednih nad drugima u smislu izricanja ohole ponositosti ili radi umanjivanja vrijednosti. Rekao je Allahov Poslanik, alejhis-selam, „Nemojte davati prednost vjerovjesnicima jednim nad drugim.“[45] Ovo se svakako ne kosi s rječima Uzvišenog: To su poslanici, Mi smo ih odlikovali jedne nad drugima.[46] Kada je u pitanju emanet koji im je Allah povjeravao, i iskušenja u koja su dolazili svakako da se razlikuju. Uzvišeni Allah, odlikovao je jedne nad drugima, pa tako znamo da je najodabranijih pet poslanika: Nūh, Ibrāhim, Mūsā, ‘Isā’ i Muhammed, alejhimus-selam. Oni su spomenuti u riječima Uzvišenog: Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina, smo čvrst zavjet uzeli.[47]
Ovo su bile ukratko obaveze muslimana prema Allahovim poslanicima koje je On slao ljudima na Zemlji. Neka je Allahov salavat i selam na sve njih.
Nastavit će se inšallah…
[1] Poslanik (ar. resūl) je arapska riječ koja je izvedena od glagola ersele, što znači slanje ili usmjeravanje.; Pogledaj: Omer Sulejman el-Eškar, Poslanici i objave u svjetlu Kurana i Sunneta, Definicija poslanika, str. 18.
[2] Vjerovjesnik (ar. nebijj) je ar., riječ, ukoliko je nastala iz korijena nebe’e u tom slučaju ima značenje posjednik važne vjesti, ukoliko je iz korjena nebeve, onda znači onaj koji ima odabran položaj. Pogledaj: Omer Sulejman el-Eškar, Poslanici i objave u svjetlu Kurana i Sunneta, Definicija vjerovjesnika, str. 17.
[3] Pogledaj: Omer Sulejman el-Eškar, Poslanici i objave u svjetlu Kurana i Sunneta, str. 19.
[4] Šeri’at (ar. šarīʿa), značenje riječi put do vode, općenito značenje (Božiji) zakon, vjerozakon, pravda.; Pogledaj: Teufik Muftić, Rječnik arapsko-bosanski, Sarajevo: El-Kalem, 1997., str. 729.
[5] Hadis bilježi Ahmed u Musnedu, Pogledaj: El-Eškar, Poslanici i objave u svjetlu Kurana i Sunneta, str. 22.
[6] Kur’an, El-Hadždž, 52.
[7] Pogledaj: Turki ‘Iisa el-Mutajri, Šta bi svaki musliman trebao da zna, prev. Amel Sarajlić, str. 66.
[8] Kur’an, El-Isra, 15.
[9] Kur’an, El-Mumtehine, 6.
[10] Kur’an, Ez-Zarijat, 56.
[11] Ebu Bekr Džabir el-Džezairi, Put pravog muslimana, Poglavlje Vjerovanje u Božije poslanike, a.s., str. 48.
[12] Većini poslanikā Uzvišeni Allah je dao mu’džize (nadnaravne znakovi, čuda) kao dokaz njihovog poslanstva. Npr. Mūsāu, a.s., je data mu’džiza da oslobodi Izraelćane (Benu Isrā’īl) razmaknućem mora; ‘Īsā, a.s., je, Allahovom voljom, liječio bolesne i oživio mrtve; Muhammedu, a.s., je dat Kur’an koji je doslovan Allahov govor, nedostižan po stilu i retorici.
[13] Kur’an, El-Bekare, 285.
[14] Kur’an, En-Nisa’, 150-151.
[15] Kur’an, Kaf, 12-14.
[16] Kur’an, Ali’Imran, 84.
[17] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, 1/37, Poglavlje o imanu, hadis br. 2.; Pogledaj: Fuad Sedić, Četrdeset odabranih hadisa, hadis 3, str. 19.
[18] Kur’an, El-Fatir, 24.
[19] Međutim, moguće je da, ponekad, naprave poneki sitniji propust ili grešku, koja je beznačajna u odnosu na njihov visoki stepen, kao što se desilo Ademu, a.s., kada je pojeo voćku sa stabla koje mu je bilo zabranjeno, nakon što je, na momenat, zaboravio na zabranu. Ali ne ostaju u grešci, nego se odmah pokaju zbog nje.
[20] Kur’an, El-Enbija‘, 7-8.
[21] Muhammed Nu’ajm Jasin, Iman – temelji-suština-negacija, prev. Zuhdija Adilović, str. 48.
[22] Kur’an, El-Ea’raf, 188.
[23] Pogledaj: Mustafa el-Hin, Mebadiu el-akide el-islamije, IX izdanje, str. 210-224.
[24] Sunnet (ar. sunnah) običaj, navika, praksa, upotreba, označava izreke i djela Poslanika, a.s.; Cyril Glase, Enciklopedija islama, prev. Fikret Pašanović str. 539.; Sunnet je ono što su Poslanik, a.s., i njegovi ashabi ustaljeno radili, odnosno to je termin nasuprot terminu bid’at (novotarija).; Pogledaj: Muharem Štulanović, Put ka Džennetskim baščama u svjetlu Kur’ana i sunneta, str. 39.
[25] Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka hadisa, 4/2, Poglavlje o braku, hadis je hasenu-garib, br. 1088.
[26] Kur’an, El-Enbija, 73.
[27] Tewhid (jednoća) Uzvišenog Allaha dijeli se u tri grupe: tewhidu-r-rububijje (jednoća Allaha u stvaranju i održavanju svega), tewhidul-uluhijje (jednoća koja podrazumijeva da čovjek obožava/ibadeti isključivo Allahu) i tewhidu-l-esmai ve-s-sifat (jednoća spoznaje Allahovih lijepih imena i svojstava). Pogledati: Muhammed Nu’ajm Jasin, Iman – temelji-suština-negacija, prev. Zuhdija Adilivić, str. 17.
[28] „Musliman čvrsto vjeruje da je jedino Uzvišeni Allah istisnski Bog, kako minulih tako i potonjih naroda, da je On Gospodar svih svejtova i da nema drugog boga osim Njega. Zato ga i obožava i jedino Njemu, i nikom više, čini sve vrste propisanog ibadeta. To znači da, kada musliman moli, moli samo Allaha, kada traži pomoć traži je samo od Allaha i kad se zavjetuje, zavjetuje se samo Allahu. Isto tako, sva njegova djela počevši od onih nutarnji, poput: strahopoštovanja, nade, pokajanja, ljubavi, veličanja i pouzdanja, pa preko vanjskih vidova ibadeta: namaz, post i hadždž, sve do borbe na Allahovom putu, posvećeni su jednino Allahu i nikom više.“ Pogledaj: El-Džezairi, Minhadžu-l-Muslim, prev. Ebu Muhamed es-Serid, ur. Adnan Pezo, str. 74.
[29] Širk (ar. širk) je najveći grijeh u islamu, znači: pridruživanje Bogu nečega što On nije.; Pogledaj: Cyril Glase, Enciklopedija islama, prev. Fikret Pašanović, str. 561.
[30] Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka hadisa, 7/353, Poglavlje o dovama, hadis je hasenu-garib, br. 3832.
[31] Kur’an, El-Hadždž, 75.
[32] Pogledati: Abdurrahman ibn Hasan, Knjiga tewhida i radost pravovjernih, prev. Šukrija Ramić, str. 12.
[33] Kur’an, En-Nahl, 36.
[34] Kur’an, En-Nahl, 44.
[35] Kur’an, En-Nisa’, 165.
[36] Kur’an, El-Džumu’a, 2.
[37] Kur’an, Al-An’am, 90.
[38] Kur’an, En-Nisa’, 41.
[39] Omer Sulejman el-Eškar, Poslanici i Objave u svjetlu Kurana i Sunneta, str. 62-63.
[40] Kao što kršćani ne vjeruju u Muhammeda, a.s., i Jevreji koji ne vjeruju ni u ‘Isā’, a.s., ni u Muhammeda, a.s.
[41] Kur’an, El Bekare, 98.
[42] Kur’an, El-En’am, 86.
[43] Kur’an, En-Nisa’, 171.
[44] Kur’an, Es-Saffat, 181.
[45] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, 3/96, Poglavlje Poslanici i njihove odlike, hadis br. 1612.
[46] Kur’an, El-Bekare, 253.
[47] Kur’an, El-Ahzab, 7.