Preveo: Muhamed Ikanović
Ogledalu koje vjerno prikazuje i opisuje stvarno stanje svakog lika govoreći: Odraz svakog lika u meni manji je nego u stvarnosti!
Onaj ko nastoji i želi prisiliti ogledala da prikazuju i govore istinu koju on želi vidjeti i čuti, time će samo dovesti do lomljenja ogledala.
……..
Kada se približavam semaforu, sporije vozim kako bih bio sigurniji prilikom prolaska i nisam ravnodušan na one iza sebe koji mi svoj protest protiv toga iskazuju pritiskom na sirenu. A ponekad i usporim kako bih ih naučio redu, pa im kažem: “Zbog čega tako žurite?!”
One koji žele da se brže kreću u odnosu na mene obično ne smatram i ne nazivam nesmotrenima, a ni one koji voze sporije od mene ne smatram neotesancima koji ne znaju da voze.
Jednom prilikom u prometnoj gužvi i vrevi tražio sam mjesto gdje ću parkirati auto i, kako sam bio u velikoj žurbi, parkirah se tako da sam zauzeo dva parking mjesta.
Ponekad imam osjećaj da se ljudi sporo kreću, a nekada da previše žure, i to po nekoj subjektivnoj procjeni brzine kretanja, a ne po mjeraču brzine u njihovim autima.
Kada odem doktoru, tada mi opterećenje predstavlja bolesnik koji je na pregled ušao prije mene i koji se duže zadržao u ordinaciji, pa tada kažem: “Izgleda da sve pretresaju nadugo i naširoko!”
Ali, kada dođe red na mene, u tom trenutku zaboravim na one koji su ostali u čekaonici i sam sebi kažem: “Dosta sam čekao i imam pravo da se u ordinaciji zadržim sve dok polahko ne završim ono zbog čega sam i došao.”
Trebao sam da otputujem u Džiddu, ali nisam imao potvrđenu rezervaciju leta, pa sam, kako bih dobio rezervaciju i mjesto u avionu, pogazio svoje principe trudeći se svim silama da dobijem mjesto, pa makar i na nečiju štetu.
Jednom sam imao osjećaj da osoba želi da povrijedi moje dostojanstvo pa sam stao u svoju zaštitu tako što sam možda povrijedio njeno dostojanstvo, a da sam se malo strpio, sigurno bih pronašao drugi način odbrane.
Kada sam saznao da se određene neistine šire među mojim poznanicima, osjetio sam tegobu zbog toga i svima sam ponavljao i skretao pažnju na adabe – pravila komunikacije i prenošenja informacija, navodeći dokaze koji su to potkrepljivali. Međutim, jednog dana sve sam to zaboravio i prenio sam nešto u čiju sam istinost sumnjao i, kako bih opravdao takav svoj postupak, na kraju sam dodao da sumnjam u istinitost toga i da Allah najbolje zna šta je istina.
U dubini duše priznajem da sam uvijek stavljao svoj prst na tas vage kada je bilo u pitanju nešto u čemu sam ja bio jedan od sudionika.
Svoje riječi, mišljenja, komentare, knjige i stavove uvijek smatram kredibilnijim, prihvatljivijim i uvjerljivijim, pa čak i ako u pogledu nekog pitanja postoje solidni stavovi drugih ljudi, nikada ne smatram da oni mogu doći u istu ravan s mojim stavom.
I kada kritiziram bilo koji događaj, uvijek ističem i smatram da bi sve bilo drugačije da sam ja bio njegov sudionik.
Istina je da sam proživio mnoge bitke i u svima sam bio onaj kome je nanesena nepravda, prema kome se neprijateljski odnosilo i onaj koji je to sve strpljivo podnosio.
Svi koje poznajem nastojali su svojim postupcima ostvariti ličnu korist, dok ja, ne želeći da se hvalim, uvijek zastupam i radim za opću korist, postupajući uvijek pravedno.
Ima li kod mene kontradiktornosti?!
Možda ima!
Možda su dominacija “ja” i nesvjesnost doveli do toga da priznajem one male pogreške, a da negiram one velike koje dominiraju svim porama moga života.
Nastaviće se…
Iz knjige: Stazama egoizma – Otkrivanje tajni duše, dr. Selman el-Avde