Herat – Ispred jedne škole čuje se smjeh djevojčica, sve su vršnjakinje, ali se jedna izdvaja.
Fatima, koja ima 8 godina, ne nosi crno-bijelu školsku uniformu, niti se smije i igra sa školskim drugaricama. Ona naporno radi, prodavajući sladolede drugim djevojčicama iz svojih malih kolica dok pokušava da zaradi dovoljno novca za sebe, svog oca, koji je invalid, i ostatak porodice. Fatima žarko želi da ide u školu, kako i njene glasne, vesele mušterije, ali je u svojoj porodici jedina koja redovno nešto zarađuje.
Njen otac uz nju ima još šest ćerki, i svi zajedno žive u iznajmljenoj, trošnoj, dvosobnoj kući sa jednim krevetom i nešto drugih stvari.
Ona radi od 7 ujutro do 4 popodne, a njen radni dan počinje preuzimanjem sladoleda u veleprodaji, a zatim gurajući svoja kolica kroz neravne ulice Herata na zapadu Afganistana stiže na svoje “radno mjesto”.
“Moj jedini i najveći san jeste da imam nešto novca, kako ne bih morala raditi i kako bih mogla ići u školu i učiti kao i druge djevojčice,” rekla je Fatima za AFP. “Kada prodajem sladoled ispred ove škole i vidim druge djevojčice kako ulaze unutra, sretne i smijući se, poželim da i ja mogu ići u školu,” kaže ona.
Prema UNICEF-u, dječiji rad je čest u Afganistanu, gdje 17% djevojčica starosti 7-14 godina ili rade vani ili većinu dana provode radeći kućanske poslove. Fatima zarađuje svega nekoliko dolara dnevno, i sve troši na svoju porodicu, sa kojima jede jednostavne obroke sa povrćem, rižom i hljebom.
Njen otac, Ebu Zahir, je u invalidskim kolicama, jer su mu noge ostale paralizirane nakon povrede kičme koju je zadobio radeći u Iranu prije 4 godine. Onih dana kada se osjeća bolje, pomaže svojoj kćerci tako što prodaje kartice za mobilne telefone. Fatimin posao ne prestaje dolaskom kući; tamo ona naporno pomaže svom ocu da pređe iz kreveta u kolica, popravlja ih i masira njegove paralizirane udove.
“Ne mogu sebi priuštiti da jedem sladoled. Premda ga volim. Ne volim siromaštvo,” rekla je ona.
Prijevod i obrada: Minber.ba