Hatib: šejh Ibrahim Hukajl
Preveo i prilagodio: Amir Durmić
Hvala Uzvišenom Allahu, koji je stvorio sva stvorenja i dao im oblik i lik… Hvala Njemu Najmudrijem i Sveznajućem, koji je Svojim šerijatom jasno definirao propise i odredbe. On nam je propisao savršenu vjeru islam i objavio nam Kur’an kao najljepši govor. On nas je uputio na Pravi put i ukazao nam na činjenje najvrednijih i najboljih djela. Imajući u vidu da je životni vijek pripadnika ovog ummeta, u poređenju sa životnim vijekom sljedbenika prijašnjih poslanika, daleko kraći, Uzvišeni Allah, iz Svoje neizmjerene milosti, podario nam je da s malo godina i malo djela, u nagradima i sevapima stignemo i prestignemo prijašnje narode. Ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, to, između ostalog, postiže i sljedećim privilegijama:
1. Za jedno iskreno i radi Allaha učinjeno djelo, nagrada je minimalno deseterostruka,
2. Allah nam piše nagradu za djelo koje nanijetimo učiniti, pa makar ga iz nekog razloga i ne učinili.
Zbog toga Mu neizmjerno i ustrajno zahvaljujemo, jer nam je podario te privilegije i učinio nas sljedbenicima Svoga posljednjeg poslanika i miljenika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Onaj ko bude slijedio Njegovu uputu, takav je uistinu upućen i spašen, a onaj ko od njegove Upute glavu okrene, takav je istinski zalutao. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ostavio nijedan vid dobra a da nas na njega nije uputio, kao nijedan vid zla a da nas na njega nije upozorio.
Svi se, braćo, trebamo istinski bojati Allaha i samo Njemu pokorni biti, te činiti djela kojima je On zadovoljan, a kloniti se djela koja On mrzi i prezire, jer, uistinu, susret s Njim je svakome od nas bliži nego što iko od nas može i pretpostaviti. Uzvišeni je rekao: “Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobit ćete u potpunosti plate vaše, i ko bude od Vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovom svijetu samo je varljivo naslađivanje.” (Alu Imran, 185)
Iz Svoje mudrosti, Uzvišeni Allah izričito nam je naredio neke propise (farzove), a na neke nas je, iz Svoje milosti, bez obaveze podstakao (nafile), pa ko ih bude činio, mnogostruko će biti nagrađen. Takav je, recimo, slučaj sa dobrovoljnim postom u određenim danima ili periodima koji su odlikovani nad drugim vremenima u toku godine. Jedan od tih dana jeste i dan Ašure, tj. 10. dan svetog Allahovog mjeseca muharrema, u kojem je općenito lijepo postiti, jer je u vezi s ovim mjesecom Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazao. “Najbolji post nakon posta mjeseca ramazana jeste post u Allahovom svetom mjesecu muharremu, a najbolji namaz nakon obaveznih farz namaza jeste noćni namaz.” (Muslim)
U ovom mjesecu posebno je lijepo postiti deseti dan, tj. Ašuru, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ko bude postio dan Ašure, kod Allaha polažem nade da će mu to biti iskup za grijehe počinjene u prošloj godini.” (Muslim)
Hadisi koji govore o vrijednosti posta na dan Ašure dostigli su stepen mutevatira, tj. neupitne kategoričnosti, a oni zajednički, u svim svojim verzijama, ukazuju na sljedeće:
1. Post ovog dana bio je poznat i prakticiran i prije islama, dakle, u doba džahilijeta. Aiša, radijallahu anha, pripovijeda: “Kurejšije su u džahilijjetu postili dan Ašure, a taj dan je (još u Meki prije Hidžre) postio i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je došao u Medinu, također je postio taj dan i naredio je muslimanima da ga poste. Nakon što je naređen post mjeseca ramazana, post tog dana više nije bio obavezan, nego je taj dan postio ko je htio, a ko nije, nije ga ni postio.” (Muttefekun alejhi) Dakle, postoji mogućnost da je ovaj običaj posta dana Ašure kod predislamskih Arapa ostao kao zaostavština poslanika Ibrahima, alejhis-selam, ili su ga oni preuzeli od jevreja sa kojima su prilikom trgovine dolazili u kontakt.
2. Neki hadisi potvrđuju da je post ovog dana bio strogo propisan, tj. obavezan, odmah nakon dolaska u Medinu nakon Hidžre, i to u periodu prije nego što će biti propisan post mjeseca ramazana. Tada su ensarije čak svoju djecu navikavali na post ovog dana. U vezi s tim, Rubeji‘a bint Muavviz prenosi hadis u kojem kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan Ašure poslao glasnika da stanovnicima Medine poruči: “Onaj ko je osvanuo a da nije zapostio, neka tako produži do kraja dana, a onaj ko je zapostio, neka posti do kraja dana.” “Mi smo”, kaže ova ashabijka koja prenosi hadis, “postili taj dan, a navikavali smo i svoju djecu da poste. Pravili smo im igračke od obojene vune, pa kada bi neko od njih zaplakalo za hranom, davali smo im tu igračku i tako sve do iftara.” (Muttefekun alejhi)
3. Drugi hadisi potvrđuju da je obaveznost posta dana Ašure dokinuta propisivanjem posta mjeseca ramazana. Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je propisan post mjeseca ramazana, rekao: “Ašura je jedan od Allahovih dana, pa ko hoće, neka ga posti, a ko neće, neka ne posti.” (Muttefekun alejhi) Što se tiče Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi u ovom hadisu: “…jedan od Allahovih dana…”, one se podudaraju sa riječima Uzvišenog Allaha: “I Musaa smo poslali s dokazima Našim: ‘Izvedi narod svoj iz tmina na svjetlo i opomeni ga Allahovim danima!’” (Ibrahim, 5) Dakle, dan Ašure je jedan od Allahovih dana u kojima Ga vjernici posebno intenzivno trebaju veličati, jer je u tom danu Allah izbavio poslanika Musaa i vjernike, te potopio faraona i nevjernike. Iz ovoga shvatamo da je pohvalnost posta na ovaj dan dokaz da je legitimno radovati se izbavljenju i spasu vjernika, ali i uništenju nevjernika. Ovo pravilo vrijedi za sve generacije vjernika, bez obzira bili oni iz našeg ummeta ili ne, jer poznato nam je da je Musa, alejhis-selam, imao svoj ummet, tj. da nije bio direktni pripadnik ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Bez obzira na to, mi muslimani ga volimo i cijenimo daleko više nego što ga vole i cijene oni koji ga smatraju svojim poslanikom (jevreji) jer su ga u suštini oni porekli i okrenuli mu leđa odbivši da slijede Isaa, alejhis-selam, i Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, također Allahove poslanike koji su došli nakon njega. U suštini, oni nisu njegovi istinski sljedbenici, već njegovi neprijatelji i neprijatelji njegove vjere sa kojom je došao, jer je njegova vjera bila islam, tj. potpuna predanost i pokornost Uzvišenom Allahu. Dakle, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, istinski je volio Musaa, alejhis-selam, jer je postio na dan kada ga je Allah spasio. Ibn Abbas, radijallahu anhu, kaže: “Nisam vidio Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da se drži posta ma kojeg dana, smatrajući ga boljim od drugog, osim ovog dana, dana Ašure…” (Muttefekun alejhi)
4. Hadisi koji govore o postu dana Ašure sadrže i naredbu da se prilikom posta muslimani razlikuju od jevreja, koji su također u postu provodili ovaj dan jer se načelno deklariraju kao sljedbenici Musaa, alejhis-selam. Zato je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u tom kontekstu kazao: “Ako doživim dan Ašure iduće godine, postit ću i deveti dan (tj. dan prije desetog muharrema).” (Muslim) Ovo je rekao kako bi muslimanima ukazao na to da se trebaju kloniti poistovjećivanja sa jevrejima te postiti i dan prije Ašure. Drugi vid razlikovanja od jevreja jeste i to što muslimani, za razliku od jevreja, dan Ašure ne slave kao praznik, već ga samo provedu u postu. Naime, kada je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rečeno da jevreji veličaju i svetkuju dan Ašure i obilježavaju ga kao praznik, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je muslimanima: “Vi taj dan (samo) postite.” (Muttefekun alejhi)
Iz navedenih hadisa saznali smo mnoštvo informacija o postu dana Ašure, a iz njih možemo zaključiti da je najbolje postiti deveti i deseti dan muharrema, a ukoliko čovjek iz nekog razloga bude spriječen da posti deveti i deseti dan, onda neka posti deseti i jedanaesti, a ako i to bude spriječen, onda neka posti samo deseti muharrem i njegova nagrada obećana u hadisu bit će, inšallah, potpuna, ali će mu biti uskraćena nagrada koju će imati oni koju budu postupali suprotno onome kako postupaju jevreji i kršćani.
Međutim, i pored činjenice da hadise o legitimnosti posta dana Ašure prenosi veliki broj ashaba i da su ti hadisi zabilježeni u najvjerodostojnijim zbirkama hadisa, poput Sahiha Buharija i Muslima, i da su dostigli stepen mutevatir hadisa, ipak postoje ljudi koji legitimnost ovog propisa stavljaju pod znak pitanja. To su isti oni koji na svaki mogući način pokušavaju među muslimane ubaciti sjeme sumnje u neke općepoznate i među muslimanima, općeprihvaćene propise od same pojave islama. Takav je, naprimjer, slučaj sa ohalaljivanjem kamatnog poslovanja, osamljivanjem muškaraca sa ženama koje im nisu mahremi, dozvolom da žena putuje bez mahrema, dozvolom da se žene šminkaju i takve izlaze napolje pred muškarce koji im nisu mahremi… Ovakvi dovode u pitanje i obligatnost namaza u džematu ili, recimo, nekih vidljivih propisa islama, kao što je, naprimjer, puštanje brade, skraćivanje odjeće do iznad članka itd. Oni tvrde da je sve pobrojano samo forma i da na njoj ne treba insistirati, međutim, svim trezvenim muslimanima veoma je jasno da ovakvi neće stati na pokušajima da muslimane oslobode onoga što oni zovu “formom”, tj. spoljašnošću, već će ići i dalje od toga, tj. nastojat će da kod muslimana unište i suštinu. Isto tako, ovakve povremene kampanje imaju za cilj da muslimane naviknu da se propisi njihove vjere ismijavaju i omalovažavaju i to kroz usta i pera pjevača i pjevačica, plesača ili plesačica ili polupismenih, sekularno orijentiranih novinarčića. Konačni cilj ovakvih jeste degradiranje sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u očima muslimana, te formiranje jedne nove verzije islama koja bi bila prihvatljiva njegovim najljućim neprijateljima. Oni tvrde da je Kur’an izvor terorizma, a da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prvi globalni terorista, i da je izvorni islam ustvari sinonim za terorizam. Međutim, svi njihovi pokušaji će, uz Allahovu pomoć, ostati samo pokušaji, jer, i pored truda koji ulažu na polju širenja laži o islamu i usađivanja mržnje u ljude u pogledu islama i muslimana, mi svakodnevno vidimo da ljudi u islam ulaze u skupinama, među kojima čak ima i onih koji su godinama indoktrinirani i sistematski lagani o suštini islama i muslimana. Uzvišeni Allah preko iskrenih robova štiti Svoju vjeru i širi je na Zemlji, pa makar to bilo krivo nevjernicima. Ipak, muslimani moraju dati sve od sebe da osujete ovakve i slične pokušaje da se islam postepeno uništi iznutra i spolja, a prvi korak na tom putu treba biti provjera svih informacija koje do njih dopru, a tiču se islamskog vjerovanja i šerijatskih propisa. Uzvišeni Allah podario nam je učenjake koji su nasljednici poslanika i kojima se možemo obratiti za pojašnjenje i pomoć u slučaju da nam šejtani u obliku ljudi ili džina ubace sumnje u postulate naše lijepe vjere islama. Uzvišeni Allah najstrože nam zabranjuje da slijedimo i slušamo sljedbenike svojih strasti: “…i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (El-Kehf, 28) Svevišnji Allah zabranio nam je da slijedimo ovakve ljude prvenstveno kako bismo se sačuvali sumnji koje nam eventualno mogu izazvati i dovesti nas u situaciju da preispitujemo potpuno jasne i šerijatom kategorično potvrđene propise, ili da odbacujemo sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove jasne naredbe, a to bi uistinu bila najveća nesreća i istinska propast na oba svijeta: “…A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu? Allah, doista, neće ukazati na Pravi put narodu koji sam sebi nepravdu čini.” (El-Kasas, 50)
Allaha molimo da nas učvrsti na Putu istine i sačuva nas od zablude i stranputice!