Piše: Mithad R. Ćeman
Život je isuviše kratak, kada razmišljamo o brzini njegove prolaznosti i štete koja nastaje ako ga potrošimo na gluposti, ali je ipak i dug sa aspekta mogućnosti da u njemu doživimo mnoga iskušenja, a sa njima i mnoge izazove koji zahtijevaju strpljenje i prisebnost. Na tu dužinu života podsjetio me dio biografije šejhu-l-islama Ibn Tejmijje, rahmetullahi alejhi, koji govori o njegovom boravku u zatvorima.
Tekijuddin, Ebu-l-Abbas Ahmed b. Abdu-l-Halim el-Harrani učenjak je bez premca kojem su učenost posvjedočili i prijatelji i neprijatelji. Da bismo uvidjeli veličinu njegovog uspjeha, moramo imati uvid u kakvim je okolnostima živio i radio.
Zbog svog znanja, idžtihada i zbog svojih javnih i otvorenih stavova, nailazio je na nerazumijevanje mnogih učenjaka svoga vremena, tako da su ga bojkotovali, na njega upozoravali, a neki od njih nisu se ustručavali ni da mu prave mnoge spletke.
Zbog konstantnog straha od njegovog utjecaja na narod i zbog spletki i potvora koji su dolazili od zvanične uleme, vladari mu nisu bili naklonjeni, tako da mu je Allah podario iskušenja te je u više navrata boravio u zatvoru.
U zatvoru je bio sedam puta i u njemu je ukupno proveo pet godina, jedan mjesec i sedam dana, a posljednji put u njemu je ostao dvije godine, tri mjeseca i četrnaest dana, kada mu je zatvorsku kaznu prekinula smrt.
Iako je o životu šejhu-l-islama pisano u više navrata i njegove biografske podatke možete naći u rubrici Alimi na stranici www.minber.ba, ipak sam odlučio malo detaljnije obraditi razloge i posljedice njegovog boravka u zatvorima.
Prvo zatvaranje: U Damasku, 693. godine po Hidžri zatvoren je na nekoliko dana zbog kršćanina po imenu Assāf koji je opsovao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pošto je velika skupina ljudi posvjedočila da je Assāf en-Nesrāni opsovao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, šejhu-l-islam Ibn Tejmijja i šejh Zejnuddin el-Faruki (glavni šejh škole hadisa), u pratnji velikog broja ljudi, uputili su se do namjesnika Damaska Izuddina el-Hemevija koji ih je saslušao i naredio privođenje Assāfa. Prilikom privođenja narod koji je bio ogorčen zbog njegovog ponašanja, ružio ga je i psovao, dok je Arap koji mu je bio u pratnji ustvrdio da je on kao kršćanin bolji od prisutnih muslimana. Ispravocirani ovom izjavom, prisutni su ih kamenovali i tom prilikom Assāf je povrijeđen. Zbog tog postupka, namjesnik je tražio dvojicu šejhova koje je bičevao i zatvorio, a sa Assāfom je organizirao susret. Na tom susretu kršćanin je objelodanio primanje islama, ali je zbog mržnje koju je izazvao odlučio napustiti Damask uputivši se prema Hidžazu. U blizini Medine susreo ga je i ubio njegov bratić. Šejhu-l-islam je zbog tog događaja napisao kapitalno djelo Es-Sarimu-l-meslul ‘ala šatimi-r-resul.
Es-Sarimu-l-meslul ‘ala šatimi-r-resul jedna je od najbolje napisanih knjiga o statusu osobe koja opsuje, uvrijedi ili po ružnome spomene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Knjiga u osnovi obrađuje četiri ključna pitanja na ovu temu: 1. psovaču Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pred šerijatskim sudom izriče se smrtna kazna, bez obzira da li je želio nevjerstvo ili ne; 2. psovač se ubija bez obzira što ima status sigurnosti u muslimanskoj sredini (zimmi); 3. tretman osobe koja se poslije psovanja pokaje; 4. pojašnjenje šta spada u psovku. Ove su teme djelimično obrađene u knjizi koja je u pripremi, a nosi naziv Veličanje Allaha i status osobe koja Ga opsuje, a koja uskoro treba biti dostupna čitaocima, ako Bog da.
Drugo zatvaranje: U Kairu, 705. godine po Hidžri zatvoren je u periodu od jedne godine i šest mjeseci (od 26. ramazana 705. do 23. rebiu-l-evvela 707.). Razlog zbog kojeg je zatvoren ogleda se u njegovim otvorenim stavovima u pogledu pitanja Arša (Allahovog Prijestolja), Allahovog govora, Allahovog spuštanja na najbliže nebo… Tom prilikom sa njim su zatvorena i njegova dva brata Šeref Abdullah i Zejd Abdu-r-Rahman. Kada su se rastajali sa onima koji su ih zatvorili, njegov brat Šeref Abdullah glasno je upućivao dovu protiv njih, pa mu je šejhu-l-islam zabranio to rekavši da treba učiti dovu: “Allahu moj, podari im svjetlo kako bi pomoću njega spoznali istinu.”
Pogledajte ovaj veličanstveni moral, visoke ljudske osobine i stalnu želju da ljudi spoznaju istinu. Moramo primijetiti da se naše ponašanje u trenucima kada nam se učini nepravda, a kada nam se dova ne odbija, u velikoj mjeri razlikuje od ponašanja ovog velikana i muslimanskog autoriteta. Allahu naš, podari nama, a i onima koji nas uznemiravaju, svjetlo kako bismo pomoću njega zajedno spoznali istinu.
Treće zatvaranje: U Egiptu, 707. godine po Hidžri, zatvoren je na nekoliko dana, počevši od 3. ševvala. Razlog zatvaranja jeste zahtjev koji su vlastima uputile sufije iz Kaira, koji su tražili njegovo zatvaranje jer je zabranjivao traženje pomoći i približavanje Allahu (et-tevesul) preko stvorenja, zbog njegovog kritikovanja stavova Ibn Arebija… Na suđenju je bilo onih koji su ga branili, ali i onih koji su ga napadali, pa mu je naposljetku ponuđeno jedno od troga: 1. da se vrati u Damask; 2. da uz određene uvjete ostane u Aleksandriji; 3. da bude zatvoren. Šejhu-l-islam odabrao je zatvor, ali je poslije nekoliko dana izašao i otišao u Damask. Tom prilikom napisao je knjigu Er-Red ‘ale-l-Bekri.
Er-Red ‘ale-l-Bekri je knjiga koja je upućena jednom čovjeku, ali sadrži odgovor svima onima koji, pored Allaha, mole druge za pomoć, a prije svega obožavaocima kabura. Knjiga je jako važna jer zadire u samu suštinu nejasnoća i sumnji koje su prisutne kod jednog dijela ummeta na način da pored Živog i Vječnog Allaha pomoć traže od mrtvaca ili smrtnika. A Allah je najveći i najjači!
Četvrto zatvaranje: U Egiptu, zatvoren je na period duži od dva mjeseca, od ševvala 707. do početka 708. godine po Hidžri. Razlog ovog zatvaranja vezan je za prethodni, jer kada je šejhu-l-islam bio na putu za Damask, pristavši da napusti Aleksandriju, sustigli su ga po savjetu Nasra el-Helulija, koji je imao ugled kod namjesnika. Tom prilikom razišli su se u pogledu tema o kojima su razgovarali, pa je šejhu-l-islam završio u zatvoru. To je privuklo veliki broj posjetilaca koji su mu dolazili u posjetu radi učenja i traženja šerijatskopravnih rješenja (fetvi). Ibrahim el-Gajjani, učenik i sluga šejhu-l-islama, prenosi da je tom prilikom imao susret sa trojicom kršćanskih svećenika sa kojima je imao raspravu i koji su tada priznali da je islam bolji od njihovog učenja.
Peto zatvaranje: U Egiptu, zatvoren je na period od sedam mjeseci, od 1. rebiu-l-evvela do 8. ševvala 709. godine po Hidžri. Već spomenuti oponent šejhu-l-islama Nasr el-Heluli, u saradnji sa svojim istomišljenicima, uspio je da aktuelizira priču o šejhu-l-islamu, tako da se nadao ili njegovom ubistvu, ili njegovom protjerivanju, ili trajnom zatvaranju. Kada je to doznao šejhu-l-islam, prokomentarisao je: “Ukoliko me ubiju, to je moj šehadet (smrt na Allahovom putu), ukoliko me protjeraju, to je moja hidžra. Da me i na Kipar otjeraju, pozivao bi njegove stanovnike u islam i sigurno bi se neko odazvao, a ukoliko me zatvore, to će biti moja osama sa Allahom…”
Poslije kratkog vremena došlo je do prevrata u vlasti, tako da se novi vladar obračunao sa poltronima bivšeg vladara, među kojima je bio i El-Heluli. Pustio je šejhu-l-islama Ibn Tejmijju iz zatvora i ukazao mu veliko poštovanje tražeći od njega da izda fetvu kojom će dozvoliti smaknuće tadašnjih sudija i pravnika, koji su djelovali tokom prošle vlasti. Šejhu-l-islam Ibn Tejmijja to je kategorički odbio, pa je sudija Ibn Mehluf el-Maliki poslije toga rekao: “Nismo vidjeli pobožnijeg od Ibn Tejmijje, jer nismo ostavili nijedno sredstvo kojim smo se protiv njega mogli boriti a da ga nismo upotrijebili, a kada je mogao da nam se osveti, oprostio nam je.”
Poslije ovoga vratio se u Kairo i povodom minulih događaja imao je običaj reći: “Oprostio sam svima onima koji su me vrijeđali, a onima koji su vrijeđali Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, molim Allaha da im se osveti.”
Ibn Kesir spominje da je šejhu-l-islam Ibn Tejmijja u periodu od 709. do 712. godine po Hidžri uživao veliki ugled i poštovanje.
Šesto zatvaranje: U Damasku, zatvoren je na period od pet mjeseci i dvadeset sedam dana, od 12. redžeba 720. do 10. muharrema 721. godine po Hidžri. Razlog zatvaranja bila je fetva vezana za valjanost razvoda braka u slučaju zakletve. Tom prilikom napisao je više knjiga, fetvi i odgovora vezanih za ovu temu.
Sedmo zatvaranje: U Damasku, zatvoren je na period od dvije godine, tri mjeseca i četrnaest dana, od 6. Ša‘bana 726. do 20. zu-l-kadeta 728. godine po Hidžri, kada je dočekao neizbježnog gosta. Razlog posljednjeg zatvaranja bilo je pojašnjenje pitanja vezanog za ispravno i zabranjeno posjećivanje kabura. Tom prilikom napisao je knjigu Er-Red ala-l-Ihnā’ī ili El-Ihnā’ījja. Knjiga je štampana u jednom tomu i ima 528 stranica.
Ukopan je na mezarju Sufijje u Damasku. Govori se da je njegovoj dženazi prisustvovalo 50.000 ljudi, a dženaza-namaz u odsutnosti klanjala se u velikom broju islamskih pokrajina.
Iz ovih događaja šejhu-l-islama Ibn Tejmijje, rahimehullah, možemo izvući tri velike životne pouke.
Prva je da se bez obzira na životna iskušenja ili kvalitet življenja uvijek treba održati vjernička produktivnost. I pored toga što je dugo bio u zatvoru, ipak je tokom tog perioda uspio napisati veliki broj knjiga u kojima navodi ajete, hadise, citate ashaba i učenjaka, nazive knjiga a da pri tome nije imao mogućnost korištenja ni jednog jedinog djela. Imam Zehebi navodi da njegova djela dostižu broj od pet stotina tomova. Pored pisane ostavštine, poseban trag i uslugu ummetu ostavio je preko svojih učenika, a od mnoštva njih dovoljno je spomenuti Ibnu-l-Kajjima el-Dževzijja, Ibn Kesīra, Zehebija, Ibn Mufliha, Ibn Abdu-l-Hadija… O pitanju ibadeta dovoljno je spomenuti ono što prenosi njegov učenik Ibnu-l-Kajjim, rahimehullah, koji kaže da je jednom prilikom obavio sabah-namaz sa svojim šejhom, pa je ovaj ostao na svom mjestu spominjući Allaha skoro do podne-namaza, a zatim se okrenuo i rekao: “Ovo je moja hrana i kada je ne bih konzumirao, ostao bih bez svoje snage.” I naposljetku, pored učenja i podučavanja, uspio je da vodi i džihad na Allahovom putu, tako da se borio protiv Tatara u oslobađanju Šama.
Druga pouka koju možemo izvući iz ovog dijela života šejhu-l-islama Ibn Tejmijje, rahimehullah, jeste da nekada zbog jako malih razloga možemo doći na tapetu “moćnika” i možemo izazvati neprijateljstvo neistomišljenika koji su se osjetili ugroženim. Jedan od razloga njegovog zatvaranja bili su njegovi stavovi vezani za bračna prava ili neki propisi slični tome.
Treća pouka, a možda nama danas i najvažnija, jeste njegov odnos prema onima koji su ga zatvarali ili prema onima koji su bili izvršioci tih odluka i presuda. On nije zauzimao neprijateljski odnos prema onima koji su takav odnos imali prema njemu, već je neprijateljski odnos zauzimao prema onima koji su takav odnos imali prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.