Piše: Nedim Botić
(Poučan i realističan dijalog oca i sina)
„Sine, sad je najvažnije je da završiš fakultet, samo uči. Kad već nije babo mogao, završi ti školu, ponose babin.“
„A šta poslije, babo, šta ću nakon škole?“
„E, nakon toga mi se zaposliš, nađeš stan, kupiš auto. Da ti mati i ja nekad u posjet dođemo, da se ponosimo, da sva čaršija bruji kakvog sina imamo.
Još ti onda nađemo kakvu hajirli mladu. Ali nemoj ti sam birati, mi ćemo tebi to odraditi, mati i ja. Ti si neiskusan, naivan. Možeš naletit na kakvu, Bože sačuvaj, da ti sve što si stekao odnese. Najbolje da zovnemo dajdžu Ramiza u Švici, da vidi ima li tamo kakva cura. Kamo sreće da odmah i papire sebi izganjaš, ako imadneš priliku bježi iz zemlje ove.“
„A nakon ženidbe, šta ću onda?“
„E, onda da se skućiš, pa djecu stekneš. Da vodamo unuke majka ti i ja. Ali nemoj puno djece, težak je vakat, nema se plaho. Nego, viđam ja, nisam ćorav, sve se češće družiš s onima što idu u džamiju. Pusti ih kraju, vidiš da ništa ne rade, samo klanjaju. Ne dao Bog da te uvuku u nekakvu sektu, ne daj im da ti isperu mozak, samo nam još to fali. Ih, te sramote i belaja!“
„Ama, dragi babo, kako ti nije smetalo da se družim s Mirnesom, a znaš da on nema šta ne radi, a ovamo ti smeta društvo onih koji nit piju niti puše niti idu na svakakva mjesta? Evo, de mi reci, ima li iko od danas garanciju na život, u šta će nam čitav život proći? Zar se sve svodi na posao, kuću, ženu, djecu? U čemu je svrha tolike borbe, ako ništa od toga ne mogu ponijeti s sobom na drugi svijet?“
Babo se zamisli, hmm…možda po prvi put da ne znade odgovoriti sinu. Da uistinu šta mu reći? Zar nisu to snovi svih ljudi koje poznaje, diploma, posao, kuća, žena, djeca…nema se dalje šta tražiti od života, čini se. To je sve što život pruža, tako je odvajkada bilo…hmm. Međutim, sina su mučili ti silni planovi, zar ću čitav život odgađati sreću, pa i povratak vjeri?
„Ali, babo, sjećaš se Ibre, od amidže Safeta? Zar nije i on išao na nekakve škole, i na kraju se razbolio? Preko noći s svijeta ovog ode, a nijednom nije u džamiju ušao?“
Babo pretrnu, kako da se ne sjeća Ibre. Familija se nije do dana današnjeg oporavila od šoka. U njega su ulagali velike nade, i posao mu našli preko nekih veza u Švicarskoj. A onda se on razboli, okopni kao snijeg i svijet ovaj napusti. Pogleda babo sina s ljubavlju, ne dao Bog da mome nešto bude tako, pomisli, i tri puta pljucnu na lijevu stranu. Sin je pak znao da ljudski život vrijedi više, i samo te vjera može učiniti istinski sretnim.
_________________________________
Pretražujući internet prije neki dan, naiđoh na tekst s slijedećih par pitanja:
„Ko si ti? Po čemu si poseban/na?
Šta si u životu napravio i podijelio s drugima?
Kad bismo u ovom momentu preselili na ahiret, šta bi ostalo o nama zapisano?
Šta smo to mi uradili za islam i za Allaha?
Koja je naša misija i životna vizija, i da li je nastojimo ispuniti?
Kad bismo danas na ahiret preselili, šta bismo od djela iza sebe ostavili?“
Ovakva bismo pitanja trebali sebi postavljati svaki dan, svaki čas. Zašto uvijek nešto čekamo, i šta je to u čemu tražimo sreću mimo blizine s Uzvišenim? Zar ne znamo da je sve mimo islama, prolazno i s kratkim rokom trajanja?
Duboko u nama, znamo da istina je to…naš život je sad, u momentu ovom, a mi ga stalno odgađamo, čekamo. U čekanju nam prođe i mladost, pa i starost na vrata pokuca, a mi i dalje čekamo…s svakom sekundom i minutom koja prođe, mi smo bliži odlasku s svijeta ovoga.
Nema tu straha, da se razumijemo, samo činjenica. Kad shvatimo da će jednom svemu kraj doći, i snovima, i radu, i dugovima, i bolesti, i uživanjima, imamo više volje da cijenimo SVAKI trenutak naših života…
Ovozemaljski život nas konstatno tjera da želimo samo se njemu posvetimo. On želi da samo o njemu mislimo, da zbog njega vjeru zaboravljamo. Stoga, ukoliko ne uzvratimo s još jačim ibadetom Allahu, srca će nam ugušiti grijesi i materijalizam.
Na kraju, poslušajmo savjet našeg Gospodara Koji nas upućuje samo na dobro:
„O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, biće izgubljeni.
I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: ‘Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!’“ Kur’an, El-Munafikun, 9-10.