Prevela: Hanka Vlahovljak
Vidio sam dječaka koji je onesviješten pao na zemlju, uzeo sam ga i požurio da mu pružim liječničku pomoć. Kada se osvijestio i otvorio oči, upitao sam ga: “Ko si ti?“ “Ja sam palestinsko dijete”, odgovorio je.
“Pala je granata na naš dom i tom prilikom poginuli su moj otac, majka i sva moja braća i sestre, a ja ću nastaviti borbu sve dok ne oslobodimo našu zemlju i ne podignemo zastavu pobjede, uz Allahovu pomoć, makar nas to koštalo svih naših živih duša. Mi smo treća generacija.”
Potpuno začuđen, upitao sam: “Treća? Kako misliš treća generacija?”
Mirno je odgovorio: “Omer el-Faruk oslobodio je Palestinu prvi put, Salahuddin el-Ejjubi drugi put, a mi ćemo treći put, ako Bog da.”
“Židovi posjeduju mnogo jače snage i oružje od vas”, podsjetio sam ga.
Rekao mi je: “Jesi li čuo za vojsku koja se boji slabašnijeg protivnika čije je oružje ručno napravljeno i koji osim imana i Kur’ana nema drugih izvora snage? I pored toga, traže pomoć i podršku velikih svjetskih sila, boje se suočiti se sa slabijim od sebe, pa mučki ubijaju žene i djecu, uništavaju džamije, bolnice i škole. I pored osmogodišnje okupacije, mi smo se hrabro suočili sa stvarnošću te smo proizveli rakete, iskopali tunele spasa, dali mnoge šehide ovoj zemlji, no to nije sve. Naša zemlja ponosi se visokim procentom hafiza Kur’ana i još većim natalitetom. Samo prošle godine u Palestini je rođeno 57.804-ero djece, što nam daje dodatnu volju i snagu. U julu 2010. godine rođeno je 4.006-ero djece, što je, kad pretvorimo, 129-ero djece dnevno uz samo 5 smrtnih slučajeva u toku jednog dana. Ako se oni prse atomskim oružjem, mi imamo onaj početni atom bez kojeg ni oni ne mogu, a to je bitnije.”
Zapanjeno sam izustio: “Čudan li si ti dječak! Imaš malo godina, a izustio si velike riječi!”
“Istina se ne poznaje po godinama. Gaza je zemlja čuda. Sigurno pratiš medije, pa reci mi jesi li ikada vidio da je neko veća kukavica od židova? Mi smo zemlja sa najviše šehida djece i naš je podstrek slučaj dječaka u kolijevci koji je rekao majci: ‘Majčice, ne žalosti se, mi smo na istini.’
Znaš li da je Tel Aviv ovog mjeseca napustilo više od milion ljudi iz straha od naših granata, te da je Izrael izgubio na budžetu zbog manjka turizma koji im inače unosi milione. Osim toga, izgubili su ugled u svijetu kao nikad do sada.”
“Ti si veoma pametan dječak za svoje godine i potpuno politički osviješten”, nekako izustih.
“Da, i ja volim igračke i uživam u čokoladama, ali, nažalost, svako jutro me bude zvukovi granata ili sirena, potpuno nesigurnog da li ću tog dana imati nešto za utoliti glad ili smjeti otići u školu ili uopće preživjeti. Kur’an ih opisuje: ‘Ti ćeš, sigurno, naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mnogobošci.’ Zaista su mediji židovima dali mnogo podrške i slobode, pa lahko ubijediše svijet da je istina na njihovoj strani i da su oni žrtve, ali, i pored toga, oni su najveći lažovi i prevaranti na svijetu. Uzvišeni Allah dao je Musau, alejhis-selam, devet nadnaravnih čuda, kako bi mu povjerovali, no i pored toga oni su ostali nevjernici”, reče mi mali prijatelj.
Nije mi preostalo ništa drugo osim da mu kažem: “Sretan sam što si ti dječak sa veoma velikim imanom i razboritošću”, ali mi je i to lahko objasnio.
“Da, nas od rođenja odgajaju da smo obavezni bdjeti nad svojom zemljom i da je Allah baš nas odabrao za tako uzvišen posao koji se zove oslobađanje Mesdžidul-aksaa i, usput rečeno, cionistički pokretim za cilj uspostavu jevrejske države na palestinskoj zemlji, a mi, osim što štitimo našu zemlju, štitimo i vas od njihovog doseljavanja vama.
Da, mi smo narod koji ima krvi i suza u izobilju, ali naša krv miriše ljepše nego najljepši mošus, naši su bolovi naše nade, bili smo ‘djeca kamenja’ kad smo jevreje gađali kamenicama i praćkama, ali smo postali ‘djeca raketa’, uz Allahovu pomoć. Uskoro, ako Bog da, čut ćeš da smo dobili novo ime, ljepše od svih ostalih – ‘djeca pobjede’. Rodio se Palestinac kojeg svijet još nije upoznao i baš zbog toga mi smo meta židova koji su ubijeđeni da smo mi ona treća generacija koju ti spomenuh.”
Tada sam mu rekao: “Tako mi Allaha, dok sam te slušao, poredio sam ambicije i brige palestinskog djeteta i druge djece u svijetu, i osjetio sam stid.”
“Učite od nas, mi smo praktični primjer institucije ispravnog plodonosnog odgoja budućih vođa ummeta.”
Nasmiješio mi se i rekao: “Da li znaš koliko procentualno ima djece u Palestini? Sudeći po statistikama iz 2000. godine, onih koji imaju manje od 18 godina je 50%, a od toga je 56% iz Gaze. Danas je to mnogo više, i to je ono što plaši židove kojima je cilj da nas istrijebe.”
Tada mi nije ostavio drugog izbora osim da mu priznam: “Bit ću iskren i direktan: razmišljao sam u sebi dok sam ti čistio rane koje si zadobio, kako si ti jedan mali jadni jetim nad kojim se srce cijepa, ali sad vidim da sam zapravo ja to siroče koje je od tebe naučilo lekcije koje ni na jednom univerzitetu neću čuti. Molim Allaha da te pomogne! S vama smo do kraja, do pobjede, uz Allahovu pomoć, zaista jesmo!…”
Prekinuo je moja obećanja i nasmiješio se: “Ne brini, sa mnom je Allah, On će mi put ukazati. Raduj se bliskoj pobjedi, jer je Gospodar uz nas makar se svi vi okrenuli od nas i našeg stanja.”
Zamišljeni dijalog na osnovu istinitih događaja i stanja: Džasim Mutav’a.
Postavlja se pitanje koga više treba žaliti: nas ili ovaj hrabri ponosni narod Palestine?