Priredila: Hanka Vlahovljak
Mislio sam da čovjek musliman zbog neophodne stalne brige o svom završetku na budućem svijetu, od smrti pa do vječnog staništa, te zbog brige o mnogim iskušenjima na koja naiđe tokom svog života prije smrti, ne može misliti na šalu i dozvoljenu zabavu, te da, ako odlučim postati vjernik, uvijek moram biti tužan, zamišljen i dubokoumno orijentisan, jer ću u protivnom izgubiti položaj kod Allaha. Ne, ja to ne mogu podnijeti!
Ali, zapravo sam otkrio, čitajući životopis poslanika islama Muhameda, sallallahu alejhi ve sellem, da je on bio osoba sa najviše briga i zadataka, kao i sa najviše znanja o strahotama i ljepotama budućeg svijeta, ali se prigodno šalio vodeći računa o emocijama ljudi, želeći na taj način pridobiti njihova srca i opustiti njihove duše u trenucima teškoće.
Pa sam donio odluku da se zaista moram odreći bezveznih i nemoralnih šala na koje smo do sada navikli, prepričavanja viceva o Sulji i Muji koji se ismijavaju našim umovima i pokazuju ništavnost ljudskog razuma; ismijavanja sa određenim grupacijama ljudi povrjeđujući njihov ponos i čast, iznoseći mnoge laži koje će zavađati ljude, i da ih moram zamijeniti prigodnim, poučnim i stvarnim šalama koje će unositi radost u srca moje braće i sestara i širiti pozitivne moralne vrijednosti mene kao pojedinca, zatim postepeno mijenjati sliku cijele zajednice.
***
Mislio sam da su svi imami i učeni ljudi, kao i drugi vjernici – savršeni ljudi i kako ih u slučaju prve greške trebam zauvijek otpisati. Ili će bit’ kako treba ili neće nikako. Neće meni hodža pričati o vjeri, a vidi mu sina po kafani, a ni kćerkino maslo mu “nije za ramazana”.
Ali, zapravo sam otkrio da smo svi mi ljudi i da svi pravimo greške. Ako ja imam razlog da sam danas tužan, namršten ili pognute glave, tako i ljudi vjernici imaju svoje teške trenutke. Ako kćerka ili sin nekog od vjernika ili učenih ljudi čini pogrešne stvari, to ne govori nužno o njemu i njegovom zadovoljstvu time, jer on nije taj koji ih može uputiti i usmjeriti na Pravi put, ako to Allah nije odredio. Ako dotični imam kaže za neki propis jedno, a drugi smatra drugačije, poštovat ću obojicu jer imaju dokaze za ono što govore.
Pa sam odlučio da ću sve vjernike gledati kao Allahove robove koji nisu nepogrješivi i čije živote ne moram stavljati pod mikroskop svaki put kad uočim nešto što možda i jeste greška. Odlučio sam da se istina ne poznaje po njenim sljedbenicima, već se oni poznaju po istini. Ako neko od njih pogriješi, on je samo čovjek koji po prirodi griješi, ali se kaje i ispravlja greške, nadajući se Allahovoj milosti. Također, neću mrziti učene ljude koji se međusobno razlikuju u mišljenjima, to nije razlog da otpisujem nekoga jer ne kaže kao “moj šejh”, posebno ako svoja mišljenja zasnivaju na dokazima.
***
Mislio sam da, kada je u pitanju neki grješnik koji čini različite gnusne grijehe, a povrh svega ne vjeruje u Allaha niti u onaj svijet, kako ne smijem gubiti vrijeme i moram svim raspoloživim sredstvima promijeniti zlo koje se nalazi pri njemu: pije alkohol, puši cigarete, viđam ga sa različitim djevojkama u nepropisnim vezama, a hoda u šorcu kraćem negoli nečiji donji veš. Čim ga vidim, sve ću mu to reći, da je haram i da nas zbog njega Allah može kazniti.
Ali, zapravo sam otkrio kako u islamu postoje prioriteti. Posavjetovan sam da čovjeku koji ne vjeruje u postojanje Allaha i budućeg svijeta, nema svrhe pričati da je alkohol haram ili kako mu je zabranjeno imati vanbračne veze. Shvatio sam da bih svojim namjerama dotičnog samo udaljio prvo od sebe, a zatim predstavio islam u pogrešnom svjetlu s pogrešnim ciljevima, što bi njemu, sa strane gledajući, bio dokaz više za istinitost Marksovog pogubnog mišljenja da je “vjera obični opijum čovječanstva”.
Pa sam odlučio i shvatio da se zlo otklanja po njegovoj veličini i prioritetima po principu prvo veće, a zatim manje. Trudit ću se, ako je već u mojoj blizini, da na lijep i sasvim mudar način otvaram teme o pogubnosti ateizma, kako bih ga logičkim dokazima, kur’anskim ajetima i sopstvenim primjerom, doveo na “svršen čin” priznanja da čovjek nije nastao od majmuna, kao što je Darwin podvalio nauci, niti je nastao slučajno bez cilja i povoda, niti je sam sebe stvorio, te kako postoji Gospodar Tvorac koji savršeno upravlja univerzumom.
***
Mislio sam da, ako su mi roditelji ljudi koji još uvijek ne poznaju islam niti ga praktikuju, da oni meni nisu “niko i ništa” i da sam konačno slobodan da radim šta želim. Hvala Bogu. Oni su nebitni, ništa ne znaju i ne interesuje me njihovo mišljenje ni o meni ni o mom životu. Šta god da kažu, pogriješe i njihov stav nema osnove ni u čemu, s obzirom na to da ne klanjaju. A i roditelji moje buduće izabranice su baš kao i moji, džahili, pa pošto ne daju da je oženim, ja ću je uskoro ukrasti. Nužda dozvoljava zabranjeno.
Ali, zapravo sam otkrio, čitajući kur’anske imperative i hadise Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je mjesto roditelja u islamu toliko važno da je spomenuto odmah uz imperative obožavanja samo Allaha i nepridodavanja Mu sudruga. Teško se meni, saznao sam da im ni “uh”, ta dva nebitna slova, ne smijem reći, nebitno da li su ateisti, kršćani ili nešto treće.
Pa sam donio odluku, nakon što sam ostao zapanjen koliko je velika počast pokazana majci u islamu, da se gorko kajem za svoj pogrešan odnos prema njima. Reći ću i vjerenici da je ne mogu oženiti dok ne dokažem njenom babi da je zaista zaslužujem i dok mi ne da pristanak. Moji roditelji su mi najpreči da se prema njima lijepo odnosim, a ako su nevjernici ili ljudi koji odbijaju praktikovati islam, onda su mi još preči za lijep odnos prema njima, kako bih pokušao spasiti ih Vatre, uz Allahovu pomoć.