Priredila: Hanka Vlahovljak
Mislio sam da onog trenutka kada počnem praktikovati vjeru, ozbiljnost i požrtvovanost moje cijele ličnosti mora biti vidljiva čak i na mom licu, koje bi trebalo biti više namršteno negoli bezbrižno i nasmijano. Smatrao sam da Allah voli takvu ozbiljnost Svojih robova, pa sam postao vječito smrtno ozbiljan i nije me briga šta ljudi misle, jer je zadovoljstvo ljudi nedostižan cilj, a smijanje odraz nemarnosti i zaslijepljenosti dunjalukom.
Ali, zapravo sam otkrio da je blagi osmijeh vjernika najbrži način pridobijanja ljudskih srca koja se boje islama, u mnoštvu lažnih neprijateljskih spletki i glasina, te da za obični osmijeh musliman biva nagrađen kao da je udijelio sadaku. Otkrih i da se ozbiljnost vjernika ne ogleda kroz namršteno i mrzovoljno lice od kojeg se grči srce, već se ogleda kroz redovno obavljanje noćnog namaza kad ostali ljudi spavaju, redovnim pristizanjem na početni tekbir u džematu, dijeljenjem milostinje kada niko od ljudi ne vidi…
Pa sam donio odluku kako će osmijeh biti moje najjače oružje kojim ću se okititi i pokušati promijeniti iskrivljenu sliku o muslimanima koji praktikuju vjeru, pa se usuđuju nazivati ih ekstremistima, vehabijama, isposnicima, budalama i sektašima. Želim osmijehom poručiti svijetu da se muslimani jedni drugima osmjehuju potpuno bezuvjetno i bez ikakvog interesa, kako bi zaradili dobro djelo kod Uzvišenog Allaha.
***
Mislio sam da, ako počnem praktikovati islam, moram se odreći svega što je vezano za ovaj svijet, ali nisam se mogao zamisliti kako po cijele dane provodim u kući ili ne izlazim iz džamije klanjajući neprestano, a zaposlen sam čovjek koji želi obezbijediti krov nad glavom i zadovoljiti lične potrebe. Iskreno, bojao sam se da, ako se “predam vjeri”, neću se nikad oženiti, nikad zabaviti kao ostala omladina, niti ću podnijeti tolike zabrane i granice. Ne, nije to za mene.
Ali, zapravo sam otkrio, sasvim spontano, pozornije promatrajući vjeri predane ljude, kako nikad ne kasne namaz, ali ni na posao; ne vodaju cure, ali oženjeni su i imaju uzorne brakove bez skandala i ratnih sjekira; ne vuku se pijani po ulicama, ali izlaze na izlete sa društvom i porodicama mnogo češće negoli ja i svi moji prijatelji. Ostao sam zapanjen kada sam se raspitao i dobio objašnjenje da je upravo islam vjera progresa u svim porama života, i kako je došao da ljude usreći na ovom prolaznom, a i budućem vječnom svijetu.
Pa sam donio odluku da balansiram između Božijih naredbi i izazova svakodnevnice, snabdijevajući se duhovnom energijom i srećom, koja će mi pomoći da prebrodim sve dunjalučke kočnice zbog kojih sam sebi ponekad htio uzeti ovaj mladi život. Praktikovanjem vjere, ja ću ostati stari ja, samo mnogo bogatiji i ispunjeniji, a tome svi stremimo.
***
Mislio sam, kad sam tek počeo klanjati, da moram odmah istog trena natjerati sve ostale ukućane da i oni budu kao ja, ne birajući sredstvo ni načine, jer ih ne mogu pustiti da gore u Vatri kao najgori nevjernici, a ja sam sve to spoznao. Zapalit ću svu maminu nepropisnu odjeću, razbit ću im televizor, a internet istog trena moram isključiti ma kakva cijena bila – brat i sestra više ne smiju gledati zabranjene klipove. Ne, dok sam ja živ, neće! A i s momkom će da prekine koliko je sutra, jer nije lijepo da mi džematlije kasnije prebacuju. A ona sestrina violina ima da leti kroz prozor jer se zlo mora rukom mijenjati. Kud puklo da puklo!
Ali, zapravo sam otkrio da islam nije vjera prisile i naglih promjena i da svaki čovjek radi ili ostavlja nešto isključivo želeći Allahovo zadovoljstvo, a ne zadovoljstvo ljudi. Kako sam ja spoznao Allahove granice i shvatio da ih je Zakonodavac odredio radi mog dobra i sreće, tako i ja moram pokušati objasniti svojim ukućanima da je svijet malo drugačiji nego što smo mi do sada mislili.Tjeranjem ne radim ništa. Tjeranjem rušim sve.
Pa sam donio odluku da ću se maksimalno truditi da usrećim sebi najbliže ljude blagim odnosom i velikim strpljenjem, što će trajati tačno onoliko koliko Allah bude želio, a ne koliko ja imam u planu sprovesti. Prisjećat ću se da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio u stanju uputiti svog amidžu Ebu Taliba, a zašto ja mislim da mogu uputiti svoju majku, brata ili sestru, kad je Allah taj koji uputu daje kome hoće. Odlučio sam stvari mijenjati praktičnim primjerom više nego praznom pričom, a onda kad vide da se moj život potpuno promijenio nabolje, sami će željeti isti efekat.
Nastavit će se, ako Bog da