Piše: Hanka Vlahovljak
Sjećate li se skoro sasvim iščezlog lijepog vremena prije dolaska moderne tehnologije, kad smo umjesto na mobitelima i laptopima datume provjeravali na kalendarima obogaćenim fascinantnim slikama bosanskih džamija ili pejzaža, koji su nezaobilazno ukrašavali naše zidove?
Onda se sigurno možete sjetiti i kad nas je svaki put mnogo više zanimala ilustracija budućih mjeseci od one tekuće, koja se činila tako dotrajalom i monotonom, da je svakodnevno bila trn u oku koji je remetio dekor enterijera.
Možda i svaki dan, okrenuli bismo list ili dva da “provirimo” sljedeću sliku, nestrpljivo iščekujući kad će doći vrijeme tih, u našim očima, ljepših prizora.
A kad dođu, i oni bi bili manje zanimljivi od budućih.
Nebitno opažanje i prisjećanje, zar ne?
No, jesmo li tako apsurdni i sitničavi kada se radi o naizgled nevažnim sitnicama kao što je papirni kalendar u nečijem domu?
Kao prosječni ljudi, uvijek smo više naklonjeni misaonom pojmu “sutra” u izvršavanju obaveza od ovog realnog nam “danas”, osim kada je materijalizam u pitanju.
Svakodnevno na policama marketa koje posjećujemo, na televizijskim i internet reklamama i printanoj štampi, možemo uočiti neodoljive natpise koji zasljepljuju razum i vid: “Cijena dana”, “Prilika koja se ne propušta”, “Sniženje do isteka zaliha” itd. – koji nas ubjedljivo svaki put primame i koje zbilja ne propuštamo niti ostavljamo za sutra, radi navodne uštede, iako nas često natjeraju pa kupimo nešto što u osnovi nismo ni planirali.
Također, kad smo u radnom odnosu, trudimo se riješiti stambeno pitanje, vratiti dugove i aranžirati lični enterijer, jer već sutra ne znamo šta nas na ovako tmurnoj današnjici očekuje i da li ćemo biti zaposleni.
Takve ponude i prilike nikada ne ostavljamo za drugi put, jer znamo da ga možda uopće nećemo dočekati.
A, postoji li odlaganje za “sutra” koje redovno sprovodimo, a koje će nas nekada koštati?
Uprkos ažurnosti u materijalnim segmentima života, ono što najmanje iskorištavamo i čije prolaznosti smo najmanje svjesni, jeste činjenica da ako se na ovom dunjaluku “danas” ne pripremimo za budući, sutrašnji svijet, doći ćemo u stanje općeg kajanja, kako nam Svemogući opisuje one koji će tada od problema zapomagati: “Da sam, bogdo, zemlja ostao!“ (En-Naba, 40)
U tim trenucima, svim nemarnim ljudima, svim oholim nevjernicima, bit će potpuno jasno da je život na ovom svijetu bio jedinstvena prilika da se adekvatno opskrbe potrebnim za “sutra” koje su dočekali.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je na pogubnost odlaganja i neiskorištavanja trenutnog blagostanja, koji ljudi najviše prokockaju tokom životnog vijeka, a to je gubitak “…mladosti prije starosti, zdravlja prije bolesti, bogatstva prije siromaštva, slobodnog vrijemena prije zauzetosti i života prije smrti”.
Čovjek koji je svjestan istinitosti prolaska ovog i dolaska budućeg svijeta, ubjedljivo priželjkuje drugi više od prvog svijeta, jer čvrsto vjeruje da je dunjaluk zastrt iskušenjima, maštajući tako o vremenu kada će vječno uživati u blagostanju i onom zaista boljem “sutra”.
No, kako kome.
“I kad se tog Dana primakne Džehennem; tada će se čovjek sjetiti – a na što mu je sjećanje?! – i reći: ‘Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!’ (El-Fedžr, 23–24)
Zaista, ako zamijetimo, nevjernici prilikom svakog većeg iskušenja koje ih zadesi, priželjkuju smrt kao sinonim za kraj patnji i vječni spokojni počinak, ne sluteći šta ih tamo sljeduje od iskušenja i haosa.
Tako nalikuju na potpuno neiskusnu osobu koja je, tvrdoglavo i bez ikakvog vodiča, prvi put krenula na Havaje, plativši greškom kartu za ledeni sjever Kanade. Dolaskom na odredište, shvatila je da je promašaj više negoli katastrofalan, no kasno je, ostat će tu gdje je otišlo nekoliko mjesečnih primanja koje je mukotrpno zaradila.
Misliš da ti se to ne može desiti, zar ne? I ne dešava se nikome, jer takvo nešto za dunjaluk nikad ne griješimo.
Na isti način, pravdajući se optimizmom i (lažnom) nadom, mi vjernici, u našem svakodnevnom životu često odlažemo krucijalne stvari koje se tiču nas i našeg uspjeha, a koje su znatno bitnije od Havaja.
U našim životima vlada teorema, kako mi šaljivo nazivamo “bosnitiv”, da će se sve uskoro nekako srediti, riješiti, popraviti i posložiti, ali mi to ne želimo u njegovo vrijeme pogledati u oči, jer smo navikli ostavljati prilike za sobom, ploveći ka moru nemara i belaja koje sami prouzrokujemo.
“Sutra” se kajemo Allahu, “sutra” ostavljamo pušenje i alkohol, “sutra” počinjemo učenje, “sutra” posjećujemo rodbinu, a “sutra” liči na najobičniju laž i iluziju u koju ni sami više ne vjerujemo, a koja nam je prešla u veoma lošu naviku. Naše sutra nikad ne osvane.
Vrijeme je da počnemo planirati sutrašnji dan:
Danas si mlad – sutra oronuli, snage željan starac. Kasno je.
Danas si zdrav – sutra sa dijagnozama nemoćno zakovan za bolnički krevet. Tuga je.
Danas si bogat – sutra kucaš na vrata za običnu koricu hljeba. Nestalo je ponosa.
Danas si živ – a sutra samo prah potonuo u vlažnoj mračnoj zemlji. Tvoje tijelo postalo je prah.
Pa kad ću sve stići?
1. Misliš li uspjeti u bilo kojem dunjalučkom poslu – ne čekaj bolje dane, jer je sigurno da ih nekad nećeš uspjeti dočekati, osim ako misliš da si besmrtan.
2. Misliš li ostvariti svoje snove, lijenošću i odlaganjem nećeš se uspješnim zvati, osim ako vjeruješ da se na ovom svijetu sve samo od sebe rješava.
3. Misliš li se spasiti na Sudnjem danu, danas počni dok još ovo čitaš, produktivno planirati i graditi svoje mjesto na Sudnjem danu, osim ako si ubijeđen da je tebi Džennet zagarantovan?!
Za sva tri navedena polja rada i truda, odgovorit ćeš odrično: nisi besmrtan, ne misliš da se samo išta čudima rješava, Džennet ti nije zagarantovan.
Stoga ponavljaj: “Sad je najbolje vrijeme za sve!”
Jer, istina je jedna: “…i kunem se rumenilom večernjim i noći, i onim što ona tamom obavije, i Mjesecom punim, vi ćete, sigurno, na sve teže i teže prilike nailaziti!” (El-Inšikak, 16–19)