Kratak osvrt na životopis šejhul-islama Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao

Životopis islamskog učenjaka Ibn Tejmijje studiozno su izučavali mnogobrojni prijašnji velikani i učenjaci hadisa. No, raznovrsni su ciljevi onih koji su ga izučavali, i to shodno specijalnosti koju su odabrali, tako da nalazimo studije o njegovom ličnom životopisu, kao i studije o njegovom akaidskom gledištu, zatim njegovom poimanju fikha – islamskog prava, kao i studije o njegovom stručnom radu u oblasti hadiskih nauka, koji ga svrstava u red imama u hadisu, zatim studije o njegovim misionarskim metodama, te studije o njegovim pedagoškim i društvenim idejama i mnoge druge studije.

Kao što možemo i sami primijetiti, listajući najznačajnija djela o historiji i velikanima u početku osmog stoljeća po Hidžri, zasigurno ćemo zapaziti kako je najupečatljiviji, a ujedno i najznačajniji životopis o kojem ista djela govore svakako životopis šejhul-islama Ibn Tejmijje, rahimehullah.

Njegova čuvenost prevazišla je granice horizonta, dotle da je moguće da se u pogledu pohvala izrečenih na njegov račun mogu sabrati mnoga djela, kako od prethodnih tako i od sadašnjih učenjaka. U narednim redovima navest ćemo neke najbitnije stavke iz životopisa ovog islamskog velikana.

Ime i nadimak

On je šejhul-islam Tekijuddin, Ebul-Abbas Ahmed, sin šejha, imama, enciklopediste, baklje vjere, Ebu Mehasina Abdulhalima, sin šejha, enciklopediste, šejhul-islam, ponosa vjere, Ebu Berekata Abdusselama, sina Ebu Muhammeda Abdullaha b. Ebu Kasima el-Hadira b. Muhammeda b. El-Hadira b. Alije b. Abdullaha b. Tejmijje el-Harranija.

Kada se kaže šejhul-islam, prvenstveno se misli na njega, kada se kod hanbelija (jedne od četiri najpoznatije pravne škole u islamu) kaže šejh Tekijuddin misli se na njega, ali i kada se kaže Ibn Tejmijja, misli se na njega.

Ko je bio Ibn Tejmijja

Ebu Abdullah b. Ahmed b. Abdulhadi rekao je: “Govorilo se da je riječ o njegovom djedu, Muhammedu b. Hadiru, koji onda, kada je krenuo na hodočašće u Mekku, išao putem Tejme[i], gdje je ugledao neko dijete, pa nakon što se vratio, zatekao je svoju ženu kako se porodila, rodivši mu djevojčicu, na što je on rekao: ‘E, moja Tejmo, moja Tejmo!’, pa je na osnovu toga i sam prozvan Tejmijjom.”[ii]

Dok je Ibn Nedždžar rekao: “Rečeno nam je kako se majka njegovog djeda Muhammeda zvala Tejmijja, a ona bijaše dobar govornik, pa se tako njegov djed prozva i pripisa njoj, te tako i ostade poznat (u narodu).”

Rođenje

Šejhul-islam rođen je 661. godine po Hidžri, u Harranu[iii]. Njegov se otac, zajedno sa njegovom braćom, preselio u Šam u vrijeme mongolske navale… Tako da su do Damaska došli tokom 667. h. g. Rođen je u kući poznatoj po znanstvenom i vjerskom životu.

Njegov otac

Njegov otac, baklja vjere Ebu Mehasin Abdulhalim rođen je 627. h. g. također u Harranu, a umro je 682. h. g., u Damasku. Imam Zehebi o njemu je rekao: “Znanje je stjecao u okviru svoje pravne škole, sve dok naobrazbu nije okončao kod svoga oca, zatim se poslije posvetio podučavanju, a potom i odgovaranju na šerijatske probleme, a bavio se i pisanjem. Postao je šejh grada Harrana nakon svoga oca. Šejh Šihabuddin (baklja vjere) bijaše zvijezda ove upute, koja se sakrila među svjetlom mjeseca[iv] i sunčevog sjaja[v].”

Ibn Redžeb, pojašnjavajući ove njegove riječi, rekao je: “Ovim Zehebi aludira na njegovog oca (Ebu Berekata el-Medžda) i na njegovog sina (Ibn Tejmijju), jer su se njegove vrline i njegovo znanje prosto izblijedile i utopile se između odlika i znanja ove dvojice.”[vi]

Njegov djed

Njegov djed Medžduddin (ponos vjere) Ebu Berekat Abdusselam bio je karija (vrsni učač Kur’ana), muhaddis (učenjak hadisa), pravnik svoga vremena i jedan od predvodnika i velikana. Rodio se oko 590. h. g., u Harranu, a umro je 653. h. g.

On se ubraja u red najznačajnijih velikana u hanbelijskoj pravnoj školi. Enciklopedista i hafiz Ibn Redžeb u djelu Et-Tabekat, između ostalog, rekao je: “Naši savremenici, i oni prije nas, svi su se oni isključivo, kada je riječ o šejhovima i knjigama, u fikhu (islamskom pravu) vraćali na El-Muveffeka i El-Medžda (tj. djeda Ibn Tejmijje).”

Sâm šejhul-islam Ibn Tejmijja rekao je: “Naš djed bio je čudo u navođenju osnovnih temeljnih knjiga – zbirki, kao i u pamćenju mišljenja šerijatskih pravaca učenjaka i navođenja istih bez ikakve teškoće.”

Dok je enciklopedista Ibn Hamdan rekao: “Dolazio sam na dersove šejha El-Medžda kojima je bilo moguće prisustvovati samo  onda kada se dođe dosta ranije. Prenosio je i navodio mnoga pitanja za koja prije nisam ni znao.”[vii]

Vodio je računa o iskorištavanju vremena

Rekao je Ibn Kajjim: “Pričao mi je brat našeg šejha (Ibn Tejmijje) od svoga oca da je on rekao: ‘Djed bi mi, onda kada bi ušao u zahod, govorio: – Čitaj mi u toj i toj knjizi, i podigni svoj glas ne bih li te mogao čuti i razumjeti.’”[viii]

Na isti ovakav način postupao je i njegov sin Ebu Hatim.

On je bio upitan kako je mogao objediniti sva ona brojna slušanja od tolikih šejhova, zajedno sa svim onim pitanjima koja je slušao od svoga oca, pa je rekao: “Nekada bi on jeo, a ja bih mu čitao, ili bi hodao dok bih mu ja čitao, čak i onda kada bi ulazio u zahod, i tad bih mu čitao. Ponekad bi ulazio u kuću ne bi li potražio nešto što mu je trebalo, a ja bih mu i tom prilikom čitao.”[ix]

Tako su postupali jer su gajili ogromnu čežnju i žudnju za znanjem.

Ibn Kajjim je jednom rekao: “Naš šejh (Ibn Tejmijja) pričao nam je: ‘Zadesila me je nekakva bolest, pa mi je liječnik rekao: – Tvoje znanstveno studiranje i tvoji naučni dersovi samo ti povećavaju tvoju bolest! Na to sam mu ja odgovorio: – Ne mogu se nikako toga odreći. No, eto, ja ću ti dokazati tvojim znanjem i vještinom koju poznaješ. Zar se duša onda kada oboli pa se nakon toga usreći i oplemeni, zar se time ne jača i samo tijelo usljed čega će se nakon toga i sama bolest povući?, a on reče: – Da, naravno! Na to mu ja rekoh: – Pa tako se i moja duša usreći znanjem, tako da mi se i time i samo tijelo ojača, a zbog čega osjećam lahkoću i rahatluk. Tada doktor reče: – Ovaj je iznad domašaja našeg liječenja!, ili slično tome.’”[x]

Od enciklopediste, hafiza i izrazito dobrog poznavaoca rodoslovlja Zubejra b. Bekkara prenosi se da je rekao: “Moja sestrična rekla je mojoj ženi: ‘Moj daidža je najbolji čovjek prema svojoj ženi, niti se ženi drugom, niti ima bilo kakve robinje!’, a na to joj moja žena reče: ‘Tako mi Allaha, ove knjige su mi teže negoli da ima još tri žene.’”[xi]

Njegovo zanje

Broj šejhova od kojih je stjecao znanje prelazi cifru od dvije stotine.

Musned Ahmeda b. Hanbela slušao je nekoliko puta, kao i šest osnovnih knjiga u hadisu, zatim sve osnovne zbirke hadisa i one manje poznatije, zatim Mu‘džemul-kebir od Taberanija. Izučavao je hadis, učio Kur’an, bavio se prepisivanjem, naučio je stilove pisanja, matematiku, a napamet je naučio i Kur’an. Posvetio se izučavanju islamskog prava, a gramatiku arapskog jezika učio je kod Ibn Abdulkavijja, nakon čega je njime u potpunosti ovladao. Nakon toga, posvetio se se izučavanju Sibevejhovog djela El-Kitab, sve dok u poznavanju gramatike nije dostigao vrhunac. Onda se u potpunosti posvetio izučavanju tumačenja Kur’ana – tefsiru, sve dok se nije u njemu vinuo i ostale pretekao. Također je usavršio i osnove islamskog prava – usul, i mnoge druge naučne discipline.

Sva ova znanja stekao je u periodu kada je još bio dijete od desetak i nešto godina, tako da su se stanovnici Damaska zabezeknuli njegovom inteligencijom, i jačinom njegovog pamćenja, kao i brzinom njegovog shvatanja.

U vezi s tim bilježi se predanje kako su u tom vremenu u Damask došli neki učenjaci iz Haleba, upitali: “Čuli smo da ovdje živi neki dječačić koji se zove Ahmed b. Tejmijja, a koji je izrazito brzog pamćenja, te smo mi zbog toga i došli ne bismo li se sreli s njim…”

Vrsni velikan Hafiz Ebu Abdillah ez-Zehebi rekao je: “Šejhul-islam Tekijuddin odrastao je potpuno zaštićen, i u jednom čednom, pobožnom okruženju, koje se odlikovalo i u odmjerenom načinu odijevanja i jela. Prisustvovao je i dolazio u škole i na skupove još u ranoj mladosti, te se znanstveno raspravljao i u čudu ostavljao one starije velikane. Činio je ono čemu su se čudili velikani u znanju u mjestu u kojem je boravio. Tako je postao muftija – stasao za odgovaranje na šerijatska pitanja – još onda kada je imao svega devetnaest godina, ili čak još manje. Još u tom vremenu počeo je prikupljati građu i pisati i tome se odao u potpunosti. Tada je umro njegov otac, koji je i sam bio jedan od velikana hanbelijske pravne škole. Nakon toga, naslijedio je svoga oca i preuzeo obavezu podučavanja drugih kada je svega imao dvadeset jednu godinu…  Napredovao je u tefsiru (tumačenju Kur’anu), usulu (osnovama islamskoga prava) i svim drugim islamskim naukama, kako u osnovama istih tako i u njenim ograncima, u onim minijaturnim i onim velikim pitanjima… Potpuno je ovladao naukom o prenosiocima hadisa, njihovoj kritici i pohvali, a bio je poznat i po odličnom poznavanju nauke o hadisu – Poslanikovoj praksi, i raspoznavanju vjerodostojnih od slabih hadisa, uz jedinstveno pamćenje tekstova hadisa, kojim se odlikovao nad svim ostalim učenjacima. Niko u ovom vremenu nije dostigao njegovo mjesto, niti se istom uopće iko i približio. On je, također, prosto čudo u mogućnosti navođenja naučenog napamet, kao i u izvlačenju dokaza iz istog. I on je vrhunac kada je riječ o poznavanju šest najpoznatijih zbirki hadisa.[xii] Tako da se za njega potpuno samouvjereno može reći: ‘Svaki hadis koji ne zna Ibn Tejmijja, uopće i nije hadis…’”[xiii]

Enciklopedista Kemaluddin ez-Zemlekani, šafijski vrhovni kadija i muftija u svom vremenu, rekao je: “Kada bi bio upitan o kakvoj nauci, onaj koji bi ga gledao i slušao, pomislio bi kako ne zna niti jednu drugu nauku osim nje, kao što bi, zasigurno donio sud da niko dotičnu nauku ne poznaje poput njega. Islamski pravnici drugih pravnih škola, onda kada bi sjedili kod njega, okoristili bi se njime u svojim pravnim školama, ukoliko ga prije nisu poznavali. Nije poznato da se upustio u znanstvenu raspravu ni s kim, pa da je prekinuo, niti je ikada oko bilo koje nauke i znanja progovorio, bez obzira radilo se to o islamskim ili drugim naukama, a da pri tome nije prevazišao i specijaliste u istim, ili one koje se istim pripisuju.”

Rekao je Hafiz b. Redžeb el-Hanbeli: “Do mene je vjerodostojnim putem došlo od Ibn Ez-Zemelkanija da je on bio upitan o šejhul-islamu (Ibn Tejmijji) pa je rekao: ‘Od petstote godine nije viđen neko jačeg pamćenja od njega!’”[xiv]

Njegova borba

Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, učestvovao je u ratu, i o tome je od njega preneseno mnogo zanimljivih događaja, kao naprimjer, događaj koji prenosi Ibn Kesir, autor Tefsira:

“U danu džume, sedmog ševala 697. h. g., šejh Tekijuddin Ibn Tejmijja organizovao je sastanak o borbi – džihadu, u kojem je podsticao na borbu, kao što je vrlo dobro i u najboljem svjetlu pojasnio i ukazao na obilne nagrade boraca, i to bijaše jedan prepun i izvanredan sastanak.”

Isto tako, Ibn Kesir o događajima 699. h. g. Naveo je: “Tatarska se vojska približila, a Kabdžak (zamjenik namjesnika Damaska u tom vremenu) posla zamjeniku kule prijedlog  da je preda tatarskoj vojci. No, vladar kule Erdževaš tome se žestoko usprotivi. Ali, Kabdžak sakupi velikane grada koji su ga također na isto nagovarali, no i pored toga on se ne odazva ni njima, i ustrajao je na tome da kulu neće nikako predati tatarskoj vojci sve dok u njoj ima oka koje trepće. Tada je šejh Tekijuddin Ibn Tejmijja pisao emiru kule Erdževašu, u kojem je podržao njegovu odluku, pa makar od kule ne ostao nijedan kamen, poručivši mu da, ukoliko ikako može, ne predaje kulu. Ovo je urodilo plodom, Allah je stanovnicima Šama sačuvao ovo utvrđenje i bedem kojeg je Allah učinio štitom za stanovnike Šama (Damaska), a koja je i do dan-danas stjecište imana i sunneta, sve dok se u njoj ne spusti Isa, sin Merjemin.”

Ibn Kesir je rekao o bitki Šakhab: “Šamska ga je vojska zamolila da ode do sultana i da ga podstakne da se vrati u Damask, pa je on to i učinio i podstakao ga je da se vrati u Damask, nakon što se umalo nije vratio u Egipat. Tako da su obojica došli, pa je sultan od njega zatražio da zajedno sa njim stane u bitku radi borbe, na šta mu je šejh rekao: ‘Sunnet je da čovjek stane ispod zastave svoga naroda, i ja sam pripadnik šamske vojske, tako da ću biti zajedno sa svojom vojskom.’ Zatim je podstakao sultana na borbu i obradovao ga pobjedom, zaklinjući se Allahom, mimo kojeg drugog božanstva nema, da će oni pobijediti ovaj put. Na to mu emiri rekoše: ‘Reci: Ako Bog da’, a on reče: ‘Ako Bog da zasigurno, a ne samo onako da se kaže.’

Tom prilikom ljudima izdade i da fetvu da prekunu post radi bitke, kao što se i on sam iftari. Hodao je između bojnih redova i obilazio vojskovođe, jedući ono što je imao pri ruci, ne bi li ih naučio i praktično pokazao kako im je vrednije da prekinu post ne bi li bili jači i bolji u bitki, tako da i ljudi počeše iftariti. Tako je Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi protumačio da se odnose i na ove Šamljane: ‘Vi ćete se susreti sa neprijateljem sutra, tako da vam je jelo bolje radi snage (negoli post).’[xv] Ovim je hadisom Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio svojim drugovima da se u godini oslobođenja Mekke iftare, kao što je to navedeno u ovom Ebu Seidovom hadisu…

I muslimani su onda izvojevali pobjedu protiv tatarskih neprijatelja, Allahu neka je sva hvala na blagodatima… U  ponedjeljak, četvrtog mjeseca (702. h. g.) ljudi su se vratili iz Kisve u Damask i obradovali ljude pobjedom. U tom danu šejh Tekijuddin Ibn Tejmijja ušao je u Damask sa svojim saborcima, pa su se ljudi obradovali i dovili za njega i čestitali su mu za hajr koji je Allah dao na njegovim rukama.”[xvi]

El-Bezzar[xvii] je rekao: “Više je ljudi ispričalo kako je šejh, Allah bio zadovoljan njime, onda kada bi izašao sa muslimanskom vojskom u borbu i rat, bio bi njihov zaštitnik, vrhunac i halka njihove pribranosti i ustrajnosti. Ako bi kod nekog od njih vidio ili primijetio paniku, strah, mehkoću, kukavičluk, ohrabrivao bi ga, obećavajući mu postizanje pobjede i nadmoći, kao i osvajanje ratnog plijena. Takvima bi pojašnjavao odlike, fadilete i vrijednosti borbe i boraca, kao i Allahovo spuštanje smiraja na borce. Kada bi uzjahao konja, omotao bi se odjećom prekrivajući se i usmjerio bi se ka neprijatelju šetajući se među njihovim redovim, poput najhrabrijeg čovjeka. Napadao bi kao najčvrstiji konjanik, onako kao što napada čovjek koji se ne plaši smrti, donoseći tekbire (veličavši Allaha), ubijajući neprijatelje i nanoseći im veliku štetu.”

Borba protiv krstaša

Također se prenosi da je prilikom osvajanja Akre[xviii] (690. h. g. od kršćana –krstaša) Ibn Tejmijja ispoljavao takvu hrabrost, kakavu čovjek nije u stanju ni da opiše, tvrdeći da je glavni razlog njenog osvajanja od strane muslimana bio upravo on, jer je vojskovođama dao prave savjete zasnovane lijepom promišljanju i odličnoj strategiji.”[xix]

S obzirom na to da je osvajanje Akre bilo 690. godine, šejh Ibn Tejmijja u tom je vremenu imao svega trideet godina, tako da se ne može negirati njegovo učešće u ovoj bitki, a posebno imajući u vidu Ibn Kesirove riječi o ovoj godini: “U ovoj godini došao je glasnik u Damask, na samom početku rebiul-evvela, kako bi se pripremila oruđa za opsadu Akre, kao što su se onda u Damasku pozivale gazije na Allahovom putu za učestvovanje u oslobađanju Akre… Tako da su se tada odazvali kako običan narod, tako i dobrovoljci, koji su nabrzinu krenuli, čak i šerijatski pravnici, učitelji i dobri pobožni ljudi…”[xx]

Borba protiv rafidija

Osim spomenute borbe protiv tatarske i kršćanske vojske, šejh se također borio i protiv rafidija koji su se onda utvrđivali po planinama. Tako je šejh 704. h. g., na početku mjeseca zul-hidže, sa vojskom otišao njima, te su od njih zatražili da se pokaju, što su pojedini i učinili, dok je ostale primorao na povinovanje šerijatskim naredbama.[xxi]

 Na početku 705. h. g., tačnije drugog muharrema, Ibn Tejmijja, sa skupinom vojske i zamjenikom sultanata Efremom, krenuo je ka rafidijskim uporištima, pa ih je Allah pomogao protiv njih, tako da su dio njih pogubili. Usljed samog prisustva šejha Ibn Tejmijje u ovoj bitki desio se veliki hajr, a sama bitka je objelodalila šejhovo znanje i njegovu hrabrost, a onda kada su se sa zamjenikom Šama vratili kao pobjednici, srca njegovih neprijatelja napunila su se ogromnom zavisnošću prema njemu.[xxii]

Također, šejh se i svojim perom borio protiv jevreja, hrišćana, filozofa, kao i protiv kojekavih zabludjelih novotarskih sekti. Njegova djela, koja su i dan-danas trn u očima pojedinaca i skupina iz reda novotara, najbolje svjedoče ovoj činjenici.

Borba protiv novotarija

Šejh, Allah mu se smilovao, bio je vrlo poznat po naređivanju dobra i odvraćanju od zla, i na tom putu nije ga sprečavalo nikakvo kuđenje kojekakvih neznalica ili zavidnika. Nije mario da naredi na dobro i odvrati od zla i po cijenu svoje časti i slobode. Ovakvi primjeri su mnogobrojni, mi ćemo navesti samo jedan od njih koji je naveo Ibn Kesir u djelu El-Bidaje ven-nihaje rekavši o događajima iz 704. h. g., između ostalog, sljedeće: “U redžebu ove godine preda šejha Tekijjuddina Ibn Tejmijju doveden je čovjek izrazito velike i široke odjeće, zvao se Mudžahid Ibrahim Kattan. Šejh je naredio da se njegova odjeća skrati, tako da su ga ljudi sa svih strana opkolili i navalili na njega te su mu istu sasjekli tako da od dodataka nije ništa ostalo. Također je šejh naredio da se obrije, jer je bio izrazito velike i bujne kose, i skratio mu je nokte koji su također bili ogromni. Dao mu je skratiti brkove koje su mu prekrivali usta, a što je u suprotnosti sa sunnetom. Također je od njega zatražio da se pokaje od ružnog govora i konzumiranja kojekakvih opijata koji negativno utječu na razum i od svega što spada u red zabranjenih stvari.

Nakon njega, pred šejha je doveden Muhammed Habbas el-Belasi, od kojeg je šejh također zatražio da se pokaje od konzumiranja zabranjenih stvari kao i miješanja sa štićenicima-kršćanima, te je napismeno zatražio da isti ne smije govoriti o tumačenju snova i sličnom o čemu nema nikakvog znanja.

I upravo u ovom mjesecu, šejh Tekijjuddin Ibn Tejmijja uputio se ka džamiji Narendž, te je ondje naredio svojim drugovima, među kojima je bilo i klesara, da rasparčaju stijenu koja je ondje bila postavljena uz rječicu Kalut[xxiii], a koju su ljudi obilazili i gdje su prinosili žrtve. Tako rasparčaše tu stijenu, i na taj način rasteretiše muslimane od nje, kao i od praktikovanja širka kod te stijene, i ukloniše od muslimana sumnju čije zlo bijaše ogromno. Upravo zbog ovoga i ovakvim sličnih postupaka, kao što je i slučaj njegovog verbalnog napadanja Ibn Arebija i njegovih pristalica, zbog kojeg bijaše omržen i zbog čega su šejhu zavidjeli i prema njemu javno ispoljili svoje neprijateljstvo. No, i pored svega ovoga, on se na Allahovom putu nije pribojavao ničijeg prijekora, niti je strahovao. Takvi mu nikakvo zlo nisu mogli učiniti, a najviše što su postigli bilo je šejhovo pritvaranje, no i pored toga, on nije prekidao sa svojim naučnim istraživanjem u zatvoru, bilo to u Egiptu ili pak u Damasku. Nisu ga mogli optužiti ni za kakvo nedjelo, već su ga napadali i zatvarali dignute glave. A Allahu će se sva Njegova stvorenja vratiti, i On će im suditi!”[xxiv]

Šejh je često pisao i slao pisma u razne dijelove islamskog svijeta: u Bahrein, kao i raznim arapskim kraljevima, zatim vojnicima u šamskim rovovima, vojskovođama na odbrambenim linijama tadašnjeg islamskog svijeta, kao što je pisao i u Tarabolis i u mnoga druga mjesta, i to zbog općih interesa koji su bili usko povezani s naređivanjem na dobro i odvraćanjem od zla.[xxv]

Nastaviće se…

Priredio: Miralem Misini, student postdiplomskog studija na Islamskom univerzitetu u Medini