Sekte i grupacije koje su zalutale u poimanju kadera

Postoji mnogo grupacija koje su otišle u zabludu u pogledu vjerovanja u kader, a glavni razlog za to jeste što su razumu dali prednost nad vjerodostojnom tradicijom, ali i to što su šerijatske tekstove koji govore na ovu temu gledali površno, te prihvatali samo one koji im odgovaraju, dok su se prema onim tekstovima koji im nisu bili po mjeri odnosili kao i da ne postoje.

Nemamo namjeru detaljno odgovarati na sve zabludjele stavove tih sekti, niti se podrobno kritički osvrtati na sve ono što one propagiraju, prvenstveno iz razloga što smo u ovoj knjizi već na više mjesta donekle to i učinili, a također i zbog toga što smo kroz ovo štivo podrobno pojasnili ispravno vjerovanje u kader, bazirajući se primarno na onome što o ovom pitanju naučava ehli-sunnetska akida, što je i više nego dovoljno.

Dakle, neke od sekti koje su zalutale sa Pravoga puta i otišle u zabludu kada je riječ o vjerovanju u kader jesu sljedeće:

1. Kaderije – indeterministi. To su sljedbenici Mabeda el-Džuhenija i Gejlana ed-Dimeškija, kao i sljedbenici mutezila Vasila b. Ataa i Amra b. Ubejda, ali i svih onih koji su se složili sa njima i prihvatili njihove stavove. Sve njih jednim imenom nazivamo kaderije. Doktrina koju su u pogledu kadera naučavali kaže da je čovjek apsolutno slobodan i apsolutno sposoban da svojom voljom čini ono šta hoće, a da volja Uzvišenog Allaha i Njegova moć u tome ne igraju nikakvu ulogu. Oni tvrde da Uzvišeni Allah nije stvorio ljudska djela, već da su ljudi ti koji samostalno kreiraju, tj. stvaraju vlastita djela. Tvrde i da se grijesi ne događaju Allahovim htijenjem. Ekstremne kaderije govore da Uzvišeni Allah nije znao da će ljudi činiti grijehe, poričući tako Allahovu apsolutnu volju i Njegovu moć i sposobnost da istu sprovede u djelo, pa su zbog toga i nazvani medžusijama islamskog ummeta.

Kaderije su se, dakle, svojim zabludjelim vjerovanjem doveli u gotovo identičnu ravan sa medžusijama, koji tvrde da kosmosom vladaju dva božanstva: bog svjetlosti, koji je stvoritelj svakog vida dobra, i bog tame, koji je stvoritelj svakog vida zla. Na ovaj način kaderije su Uzvišenom Allahu pripisali sudruga, i to ne samo jednog, već nebrojeno mnogo, jer smatraju da su ljudi kreatori, tj. stvaraoci svojih djela. Kao dokaz kojim neosnovano argumentiraju svoje nakaradne stavove, navode neke ajete, naprimjer:

Onome od vas koji hoće da je na Pravome putu. (Et-Tekvir, 28)

…pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje! (El-Kehf, 29).

Što se tiče brojnih drugih ajeta, čije značenje ne ide u prilog njihovim stavovima, oni su ih protumačili onako kako njima odgovara, te ih prilagodili svom mišljenju. Takav je, recimo, slučaj sa sljedećim ajetom:

A vi ne možete htjeti ništa osim ono što hoće Allah, Gospodar svjetova! (Et-Tekvir, 29).

Početak zablude u koju su upale kaderije bio je njihov pokušaj odbacivanja i svake pomisli da Uzvišenog Allaha dovedu u bilo kakvu vezu sa nekim oblikom zla, da bi, na koncu, porekli vjerovanje u kader.

Odgovore na ove zablude djelimično smo već spomenuli kada smo govorili o vrstama Allahove volje i Njegovog htijenja, o stvorenosti ljudskih djela, o tome da li je vjerovanje u kader u proturječnosti sa vjerovanjem da čovjek ima slobodnu volju po kojoj djeluje, o mudrosti u stvaranju zla i mudrosti koja se krije u stvaranju i predodređenosti grijeha, međutim, pored svega spomenutog, dovoljan odgovor na njihove tvrdnje kako su ljudi stvaraoci, tj. kreatori svojih djela, jesu riječi Uzvišenog Allaha, koji je rekao:

Allah je stvorio (i) vas i ono šta radite (Es-Saffat, 96).[1]

2. Džebrije – deterministi. “(Džebrije) su, baš poput kaderija, pretjerali i otišli u krajnost, ali u krajnost sasvim suprotnu onoj u koju su otišle kaderije. Dok su kaderije poricale kader, džebrije su ga toliko forsirale da su porekli da je čovjek u suštini uopće sposoban da samostalno čini bilo kakva djela. Shodno njihovom izopačenom vjerovanju, čovjek uopće ne posjeduje slobodu, niti sposobnost da uradi neko djelo, već kažu da je njegov primjer kao primjer perceta u vrtlogu vjetra koje se kreće tamo gdje ga vjetar usmjerava. Oni tvrde i da se sva djela čovjeku pripisuju samo metaforički, a ne suštinski, pa kada se za čovjeka kaže da klanja, posti, da je ubio, ukrao i tome slično, to je isto kao kada kažemo: sunce je izašlo, vjetar puše, kiša pada itd. Ovakvim i sličnim tvrdnjama džebrije su svoga Gospodara optužili za nasilje, tvrde da ih je On opteretio sa onim što oni nisu u stanju učiniti, ali i da će ih On nagraditi ili kazniti za ono što u suštini nije njihovo samostalno djelo. Također, ovakvim uvjerenjima Allahu su pripisali ispraznost i apsurdnost, te porekli sve mudrosti koje se kriju u Njegovim naredbama i zabranama. Uistinu je loše kako prosuđuju!”[2]

Džebrije u suštini tvrde da je Uzvišeni Allah istinski počinitelj ljudskih djela, što je sušta suprotnost stavu sljedbenika ehli-sunneta koji kažu da je Uzvišeni Allah stvoritelj, a da je čovjek počinitelj tih djela, pa će zbog toga čovjek i biti primjereno nagrađen, odnosno kažnjen za ono što je počinio.

Džebrije su nazvane i idolopokloničke kaderije, tj. mnogobožački indeterministi, jer u svojim stavovima nalikuju mnogobošcima koji su govorili:

…Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši… (El-En‘am, 148).

3. Kaderije iblisovci –  kaderije sotonisti. Ova skupina načelno priznaje da je Uzvišeni Allah sve odredio i da je neke stvari ljudima strogo naredio, a druge im strogo zabranio, međutim, oni istovremeno to smatraju kontradiktornošću i proturječnošću. Ovakvim ubjeđenjem kaderije iblisovci deklarirali su se kao neprijatelji i protivnici Uzvišenog Allaha, pa su zbog toga i nazvani iblisovcima, tj. sotonistima, jer vjeruju i govore slično kao Iblis, koji je, kako nam to Kur’an pripovijeda, kazao sljedeće:

“Budući da si odredio pa sam u zabludu pao” – reče – “kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati” (El-A‘raf, 16).[3]

4. Ekstremne sufije. Neke sufije vjeruju da je čovjek prisiljen činiti ono što čini. “Među njima ima onih koji tvrde da je za uzdizanje na visoke stepene duhovnosti dovoljno shvatiti i stalno svjedočiti činjenicu da je Allah vrhovni Gospodar koji svim upravlja i da su sva stvorenja prinudno Allahovi robovi. Zato oni smatraju da su sva čovjekova djela, bez obzira radilo se o nevjerstvu, nepravdi i griješenju, ustvari vid iskazivanja istinske pokornosti Uzvišenom Allahu, jer se sve dešava shodno onome što je On Svojim kaderom odredio, a On određuje samo ono što voli i sa čime je apsolutno zadovoljan. Tako se, shodno ovom izopačenom vjerovanju, svaki onaj koji prekrši granice šerijata i učini neke od strogo zabranjenih djela u suštini pokorio Uzvišenom Allahu, jer je postupio po Njegovoj volji i izvršio ono što On hoće i želi. Tako je, prema mišljenju ove skupine ekstremnih sufija, onaj ko se pokori Allahu i Njegovoj odredbi i predodređenju isti kao i onaj koji Mu se pokori u Njegovim naredbama i zabranama: i obojica su ispunili obavezu robovanja samo Allahu.”[4]

Gledajući na pitanje kadera na ovako izopačen način, oni su zaključili da “nikoga ne treba koriti niti grditi (zbog onoga što čini), jer se svako sa svojim djelima pokorava Uzvišenom Allahu i upravo On želi i hoće da se oni tako ponašaju. Ovakav pristup ovom pitanju vjerovanje faraona čini ispravnim, kao i vjerovanje obožavalaca teleta, ali vjerovanje jevreja, kršćana i medžusija”.[5] Ovu zabludu jasno je u svojim stihovima potvrdio Ibn Arebi, poznati sufija i mistik, koji je rekao:

Nekada sam drugu svome vjerovanje poric’o

Kada nije poput mene na isti način vjerov’o

Al’ srce moje evo posta domom forme svake

Gazelin je pašnjak ono i samostan sljedbe kršćanske

I hram kumirski, a i Kaba za sve hodočasnike

I ploče Petoknjižja[6] i stranice kur’anske

Sl’jedim vjeru ljubavi ma kud ona da krene

Ljubav je religija moja i moje vjerovanje.[7]

Slično je kazao i Abdulkerim el-Džili, jedan od zagovornika i sljedbenika panteizma[8]:

Svoju dušu prepuštam strastima da je vode

Što voljeni odluči, tome se ne opire(m)

Čas me vidiš u džamiji kako u njoj klanjam

A ponekad sam u crkvi, ja i u njoj uživam

Ako se šerijatom ubrajam u grješnike

Pokoran sam ja da znaš u sv’jetu metafizike.[9]

Još jedan od ekstremnih sufija kaže:

Na što Bog me uputi, tome se i prepustim

Svako djelo svoje smatram djelom pokornim.

Ovo je uistinu jedan od najodvratnijih i najizopačenijih načina razmišljanja, a nevjerstvo njegovih sljedbenika ne treba dovoditi pod znak pitanja. Ukratko, ovo je bez sumnje jedan od najgorih vidova nevjerstva i bogohulništva.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja rekao je: “Onaj ko se (za nedjela koja čini) opravdava kaderom i svjedočenjem da su sva stvorenja prinudno Allahovi robovi, i ne pravi nikakvu razliku između naredbi i zabrana, vjernika i nevjernika, pokornih robova i grješnika – takav ne vjeruje ni u jednog od Allahovog poslanika, niti u jednu od Njegovih knjiga i smatra da su Adem i Iblis, Nuh i njegov (nevjernički) narod, faraon i Musa, kao i prvi muslimani i nevjernici Mekke, u svakom pogledu na istom nivou i da među njima nema nikakve razlike.”[10]

5. Filozofi. “(Filozofi) načelno priznaju da Uzvišeni Allah ima opće znanje o onome što se dešava (u kosmosu), međutim, oni u isto vrijeme poriču da je On upoznat sa svim pojedinostima tog dešavanja. Ako podrobnije razmislimo o njihovim riječima, shvatit ćemo da one u konačnici znače da Uzvišeni Allah ništa ne zna, pošto je, ustvari, sve što se dešava satkano od pojedinosti i detalja.”[11]

Kao odgovor na  zabludu ove skupine sasvim je dovoljno citirati sljedeći ajet:

U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne a da On za njega ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog a da to nije u Knjizi jasnoj (zapisano). (El-En‘am, 59)

6. Eš‘arije. “(Eš‘arije) su pokušali izmiriti i usaglasiti stavove kaderija i džebrija, te su razvili tzv. teoriju stjecanja ili postizanja[12], koja u konačnici nije ništa drugo do goli determinizam, jer poriče da čovjek ima ikakvu mogućnost da samostalno djeluje i utječe na svoju okolinu. Ova teorija u suštini nije ništa drugo do svojevrsna filozofska teorija koju ne razumiju čak ni same eš‘arije, pa kako onda da druge njoj podučavaju?! Zbog toga je rečeno:

Teorija njihova shvatljiva baš nije

Razum nju negira, smjelo je odbacuje.[13]

7. Rafidije. Ova skupina smatra da je el-bedā svojstven Svevišnjem Allahu, a to znači da je sasvim moguće da Njemu Uzvišenom neke stvari postanu očite nakon što za njih uopće nije ni znao ili nakon što sa njima odranije nije bio upoznat, što je optuživanje Allaha za neznanje i zaborav. Tako oni vjeruju da Uzvišeni Allah može biti “iznenađen” nekim događajima za koje nije znao da će se desiti ili “zatečen” time što su se ti događaji odigrali drugačije od onoga kako je On znao da će se desiti.[14]

Rafidije vjeruju da njihovi imami znaju ono što je bilo u prošlosti i ono što će se desiti u budućnosti i da ne postoji ništa što im je strano ili nepoznato. Tvrde da znaju i datum svoje smrti, ali i umiru samo svojom voljom i vlastitim odabirom. Kažu i da njima ništa nije skriveno ni na nebesima ni na Zemlji, da poznaju sve pojedinosti onoga što je u Džennetu i Džehennemu, da u ljudima prepoznaju istinsko vjerovanje ili pak licemjerstvo i da posjeduju knjigu u kojoj su zabilježena imena svih džennetlija, kao i imena pripadnika njihove sljedbe, ali i njihovih neprijatelja.[15]

 Među rafidijama ima i onih koji kažu da Uzvišeni Allah ne poznaje stvari prije njihove egzistencije, tj. postojanja, i onih koji kažu da On ne zna pojedinosti svih dešavanja, sve dok se ti događaji ne dese.[16]

Sve spomenuto očita je zabluda u poimanju kadera, jer se vjerovanje u kader primarno temelji na vjerovanju u Allahovo sveznanje, što rafidije poriču, te (kroz ubjeđenje da njihovi imami imaju znanje koje je svojstveno samo Allahu) Uzvišenom Allahu pripisuju sudruga. Na ovaj način rafidije su u potpunosti porekli kader, a samim time i zanegirali svoje vjerovanje u njega.

Kako bi ovakva zabludjela vjerovanja uopće mogla imati bilo kakav legitimitet kada znamo da je Uzvišeni Allah kazao:

U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna… (El-En‘am, 59)

Reci: “Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna što će se dogoditi…” (En-Neml, 65)?

8. Svi oni koji vjeruju da zvijezde i sazviježđa, kao i lična imena, utječu na sudbinu stvorenja. Ovakav je stav astrologa koji posmatraju zvijezde kako bi iz njihovog poretka i položaja navodno pronikli u tajne sudbine i predodređenja, ili onima koji iz značenja imena neke osobe žele saznati njenu sudbinu. Između ostalog, oni govore: “Ukoliko se osoba rodi pod određenim horoskopskim znakom ili bude nosila određeno ime, tog i tog dana desit će joj se to i to”, ili: “Iz (značenja) svog imena shvatit ćeš svoju sudbinu”, ili: “Mjesec u kojem si rođen otkrit će ti sudbinu”[17], i još dosta ovakvih i sličnih izjava koje nisu ništa drugo do izmišljotine i besmislena trabunjanja. Sve ovo se, kada je u pitanju vjerovanje u kader, ubraja u očitu zabludu, jer kader spada u domen gajba, tj. onostranog, skrivenog i nedokučivog, koje ne poznaje niko osim Uzvišeni Allah.

Nastaviće se…

Naslov originala: El-Imanubil-kada’ivel-kader

Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu

Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed

Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio:Abdulaziz b. Abdullah b. Baz

Recenzija prijevoda: prof. dr. ZuhdijaHasanović.

Preveo: Amir Durmić