Priredio: Bilal Isaković
Kada sam se vratio sa umre, mnogi su me upitali za utiske. Zaista riječima nisam mogao opisati sve te osjećaje i hal u kojem se čovjek nađe kad stane pred Kabom, onaj osjećaj kad ostaneš sam pored milion drugih ljudi u dva komada bijelog platna. Šta reći svima koji me pitaju o tome? Jednostavno nema dovoljno riječi kojima bih i pokušao opisati samo stajanje pred Kabom, a kamoli da vam govorim o namazu, ezanu, o klanjanju pored Kabe, da kažem nešto o Revdi ili selamu Allahovom poslaniku Muhammedu,sallallahu alejhi ve sellem…
Jednostavno nemam riječi…
Sada kada gledam i slušam video koji smo snimili mobilnim aparatom, osjećam se kao da sam sanjao najljepši san iz kojeg nikako nisam želio da se probudim.
Kada sam krenuo, rekli su mi da je neki sahat, tj. toranj sagrađen u blizini Harema, ali kada sam ušao u Harem, nisam vidio ništa i nikoga osim Kabe, srce nije vidjelo ništa, niti je željelo išta drugo osim da se kao magnet prilijepi uz Kabu i da tu ostane vječno.
Emocije su bile toliko jake da sam se nesvjesno u tavafu izdvojio od svoje grupe i ostao sam, i uopće nisam ni pomislio gdje su, sve su misli bile usmjerene na to kako doći do Kabe, spustiti ruke na nju i zamoliti Allaha za ono što iz srca samo izađe. Dodirnuti Hadžerul-esved ne samo da je bilo teško, nego jako naporno i zahtjevno, a kada se nađete u dijelu ograđenom polukružnim zidom, koji ima vrijednost kao da ste klanjali unutar same Kabe, tu nastaje veliki haos. Vidio sam ljude kako klanjaju, a drugi ljudi idu i gaze preko njih. U tom trenutku pomislio sam da je nemoguće klanjati na tom mjestu, ali kada se ukazala prilika, klanjao sam i nisam vidio nikoga ispred sebe. Tu nastaje erupcija emocija i mislim da se ne možete zaustaviti a da ne pustite suzu, ne suzu nego takav plač i jecaj duše i traženja od Allaha oprosta od grijeha. U tom ograđenom dijelu pored Kabe svi su plakali i svi su klanjali iako je gužva za metar zemlje na kojoj biste učinili sedždu bila nevjerovatna, a sama sedžda skoro kao nemoguća misija.
Shvatio sam, ustvari, nadam se da sam shvatio, da je Kaba, kako meni, tako i svima koji su bili tamo, bila poput magneta koji nas je privlačio nekom neobjašnjivom energijom, energijom koja vam puni srca i povećava iman. I kada tako u ibadetu ispiješ gutljaj zemzem-vode, kao da osjetiš neki smiraj, kao neki blagi povjetarac koji sa srca skida ono crno što se godinama nakupljalo. Molim Allaha da je to tako i da nas sve očisti od grijeha – amin!
Pripremam montažu cijelog video materijala i mislim se: “A šta to da pokažem, ili šta da izostavim?” Znam samo da pred sobom imam jedan od najtežih zadataka otkako se bavim novinarstvom i video montažom, ali znam da nijedna riječ, niti video snimak neće biti dovoljni da vam to dočaraju, jednostavno to morate da doživite. Da se utopite u masi vjernika i da vas ponese rijeka osjećaja koji postoje samo na tim mjestima. Poneseš sa sobom nešto od toga, više kao uspomene, ali stvarni hal i stvarni osjećaji samo su tu, u Haremi-šerifu, pored Kabe…
Molim Allaha da vas počasti posjetom Allahovih svetih mjesta u Meki i Medini!