Piše: Nedim Botić
„O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.“ Kur’an, Fatir, 15.
Dobro razmislimo o slijedećem primjeru:
Jedan čovjek cijeli život je proveo radeći za građevinsku kompaniju. Kada je ostario, došlo je vrijeme za penziju.
Otišao je kod direktora i obavijestio ga o svojoj namjeri.
Direktor reče da može otići u penziju, ali pod uvjetom da izgradi još jednu posljednju kuću.
Čovjek je prihvatio taj uvjet i odmah je prionuo na posao, želeći da ga što prije završi.
Međutim, bio je nemaran na poslu; vrata nije pravilno postavio, a i zidovi su bili klimavi. Potom je hitro obavijestio direktora o završetku radova, i predao mu ključeve novo izgrađenog doma.
Međutim, dočekalo ga je iznenađenje. Direktor ga obavijesti da je ta kuća poklon njemu od firme koju je vjerno služio tolike godine.
Nema potrebe ni spomenuti, da je čovjek ostao bez teksta. Počeo je sebe kritikovati: „Ehhh, da sam samo znao da će kuća na kraju biti moja, zašto se nisam više potrudio…“
___________________________
Slična je situacija poput ove priče je i s našim ibadetima, dobrim djelima, farzovima i nafilama koje činimo u ime Allaha.
Milostivi Allah traži od nas da ih činimo, ali od njih On nema koristi, već isključivo mi. Allahu Uzvišenom nismo mi potrebni, već je On potreban nama. Mi smo siromasi, a Allah je Bogat. Mi smo slabi, a naš Gospodar je Jak. Mi smo zavisni od Njega, a ne On od nas.
Na Sudnjem danu dobra djela će biti nama od koristi, ne nekome drugom, zato je potrebno da radi nas samih više povedemo računa o njima.
Stoga, hajde da upotpunimo naše ibadete, jer ćemo prije ili kasnije shvatiti da smo ih činili radi naše dobrobiti, kako se ne bismo kajali kad već bude kasno, poput čovjeka iz ove priče.