Jedan od onih koji su pisali na temu vjerovanja u sudbinu i Božije određenje jeste i poznati spisatelj R. V. C. Bodley[1], autor knjiga Vjetar u Sahari i Poslanik[2], ali i još četrnaest drugih knjiga koje govore o raznim temama. Bodleyeve misli i ideje prenosio je i Dale Carnegie[3] u svojoj poznatoj knjizi Kako zaboraviti brige i naći zadovoljstvo u životu[4], u kojoj je jedan članak posvetio upravo njemu, a članak nosi naslov “Živio sam u Allahovom vrtu”[5].
Govoreći o svome životu, R. V. C. Bodley kaže: “Godine 1918. okrenuo sam leđa svijetu i životu koji sam do tada poznavao, te sam se zaputio u sjeverozapadnu Afriku u kojoj sam, živeći u Sahari zajedno sa beduinima, proveo punih sedam godina. Za to vrijeme usavršio sam beduinski dijalekt, oblačio sam njihovu odjeću, jeo sam njihovu hranu i živio njihovim načinom života. Baš poput njih, posjedovao sam vlastite ovce i spavao u šatorima. Detaljno sam proučavao islam tako da sam čak napisao i knjigu o Muhammedu koju sam nazvao Poslanik. Tih sedam godina koje sam proveo među beduinima nomadima najljepši je period u mome životu, jer sam ga proveo u miru, spokoju i punom životnom zadovoljstvu.
Od arapskih nomada koji žive u Sahari naučio sam kako pobijediti brige i riješiti se nemira. Oni, kao muslimani, čvrsto vjeruju u sudbinu i Božije određenje, što im uveliko pomaže da žive u miru i spokoju, te da na život gledaju na jedan vrlo jednostavan, čak prost način. Oni ništa ne požuruju i ne dozvoljavaju sebi da upadnu u kandže briga, pa da se sekiraju zbog nečega što se desilo. Čvrstog su uvjerenja da će se desiti samo ono što je određeno i da nikoga od njih neće zadesiti ništa drugo osim onoga što mu je Allah propisao.
Ovo nikako ne znači da su nemarni i inertni i da ništa ne poduzimaju u slučaju određene nevolje koja ih zadesi te da sjede skrštenih ruku. Nikako!…”
Nastavljajući dalje svoj govor, Bodley kaže: “Dozvolite mi da vam navedem primjer za ovo o čemu govorim. Tog dana bjesnila je nevjerovatno snažna oluja. Vjetar je bio tako jak da je saharski pijesak preletio preko Mediterana i dospio čak do doline Rhone u Francuskoj. Oluja je bila izuzetno vrela tako da sam imao osjećaj da će mi spržiti glavu i počupati mi kosu iz korijena. Zbog visoke temperature i nevjerovatno žestoke vrućine, mislio sam da ću izgubiti razum.
Međutim, Arapi se uopće nisu žalili. Samo su slijegali ramenima i usputno govorili: tako je zapisano. No, odmah nakon što se oluja stišala, oni su se energično dali na posao. Poklali su sitnu janjad, jer su znali da će od posljedica vreline oluje ionako umrijeti, te su stada potjerali prema jugu, ka izvorima vode. Sve ovo učinili su šutke i mirno i niko se od njih ni na šta nije žalio. Poglavar plemena, šejh, kazao je: ‘Šteta i nije tako velika. Mogli smo sve izgubiti, međutim, Allahu hvala i svaka zahvala, ostalo nam je oko četrdeset posto naših ovaca, što je sasvim dovoljno da krenemo ispočetka.’”
Bodley dalje kaže: “Sjećam se još jednog zanimljivog događaja. Jednog dana vozili smo se preko pustinje u automobilu. Nakon nekog vremena, jedna je guma eksplodirala, a vozač je zaboravio ponijeti rezervnu. Prvo sam se naljutio zbog toga, a potom sam postao tužan i zabrinut. Svoje prijatelje Arape upitao sam: ‘Šta ćemo sad?’ Oni me podsjetiše da ljutnja nimalo ne koristi i da je takvo ponašanje čovjeka vid gluposti i ograničenosti. Krenuli smo dalje vozeći se na samo tri ispravne gume, međutim, automobil se vrlo brzo zaustavio jer je ovaj put nestalo benzina. Čak i u ovoj situaciji, niko od mojih saputnika Arapa nije pokazao nikakvo uzbuđenje, niti se iko od njih uzrujao, već su svi do jednoga ostali mirni i pribrani, te su put nastavili pješice kao da se ništa nije ni dogodilo.”
Nakon što je ispričao svoje iskustvo stečeno među Arapima iz Sahare, Bodley se na njega nadovezao sljedećim riječima: “Sedam godina koje sam proveo u Sahari među beduinima uvjerile su me da svi oni silni umobolnici, psihički bolesnici i alkoholičari kojih su prepune i Amerika i Evropa, nisu ništa drugo do nevine žrtve ubrzanog tempa života koji nameće savremena civilizacija.
Dok sam živio u Sahari, nisam osjećao apsolutno nikakvu brigu niti tugu, već sam tamo, u tom Allahovom dženetu, pronašao potpuni mir, spokoj i duševno zadovoljstvo.”
Svoje kazivanje završio je sljedećim riječima: “Ukratko, čak i sedamnaest godina nakon što sam napustio Saharu, ja i dan-danas u sebi baštinim to čemu su me naučili Arapi, odnosno, da sve što se desi nije ništa drugo do Allahova odredba. To mi pomaže da i u najtežim i naizgled bezizlaznim situacijama ostanem smiren i pribran. Ova predivna vrlina koju sam preuzeo od Arapa učinila je za smirenje mojih živaca više od hiljada sedativa i raznoraznih medicinskih preparata.”[6]
Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
[1] Colonel Ronald Victor Courtenay (R. V. C.) Bodley (mart 1892 – maj 1970) bio je britanski novinar i književnik, inače profesionalni vojnik. Nosio je čin pukovnika. (op. prev.)
[2] Naslov originala: Colonel Ronald Victor Courtenay, Wind in the Sahara (1944) i The Messenger (1946). (op. prev.)
[3] Dejl Karnegi.
[4] Naziv originala: Dale Carnegie, How to stop worrying and start living (1948). (op. prev.)
[5] U originalu: “I Lived In The Garden Of Allah”. (op. prev.)
[6] Dale Carnegie, Kako zaboraviti brige i naći zadovoljstvo u životu, str. 291–295. Također vidjeti: Tarifa b. Saud eš-Šuvejir, El-Imanu bil-kadai vel-kaderi ve eseruhu alel-kalekin-nefsi,str. 74–75.