Priredila: Sakiba Mahmutović-Hodžić

Ko je bio čovjek koji nam je ostavio knjigu Sahihul-Buhari za koju su učenjaci rekli da je najbolja i najispravnija knjiga poslije Kur’ana časnog? Ko je velikan koji je svoj život dao da islamski ummet danas ima knjigu sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Ko je imam Buhari?

Njegovo puno ime je Muhammed b. Ismail b. Ibrahim b. El-Mugira b. Berdizbah el-Buhari, a poznat je kao imam Buhari. Bio je veliki islamski učenjak hadisa – muhadis, koji se istakao u vremenu kada je cvjetala islamska civilizacija i kada je na jednom mjestu znalo biti okupljeno po 400 muhadisa sličnih njemu. Ipak, ostao je jedan od rijetkih kojeg će islamski ummet pamtiti do Dana sudnjeg. Imam Buhari rođen je u Buhari (današnji Uzbekistan)  810. god. ili 194. godine po Hidžri. Njegov otac Ismail b. Ibrahim također je bio veliki učenjak i muhadis, samo iza sebe nije ostavio nikakvo djelo po kojem bi bio poznat. Bio je toliko pobožan i jako je vodio računa o halal imetku, tako da je Buhari rođen i odgojen u kući gdje se vodilo računa o halal ishrani i životu uopće. Prenosi se od Ahmeda b. Hafsa da je rekao: “Ušao sam kod Ismaila b. Ibrahima kada je bio na samrtnoj postelji, pa sam ga upitao da li se boji smrti i susreta s Allahom Uzvišenim, a on mi je odgovorio: “Tako mi Allaha, u svom životu nisam imao ništa od harama, čak nijedan dirhem a da sam sumnjao u njegov halal…”. Buharijeva majka također je bila pobožna žena, nažalost, historija nije zapamtila njeno ime. Prenosi se da je Buharija rođen slijep, pa je njegova majka i noću i danju molila Uzvišenog Allaha da vrati vid njenom sinu. Zatim je jedne noći usnila kako joj se neko obraća i kaže: “O majko Muhamedova, Allah je vratio vid tvom sinu zbog mnoštva dova koje si uputila svome Stvoritelju!” Buhari je progledao, a u njegovom se vidu osjetila posebna blagodat, tako da je ponekad, u neimaštini ulja za svijeće, pisao svoju knjigu na mjesečini. Buhari je od malih nogu učio hadis i sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od svog oca i veoma se istakao u hifzu (učenju napamet). Nakon smrti svoga oca, nastavio je učenje kod učenjaka u svom rodnom mjestu. Gdje god bi došao, zapazili bi njegovo znanje i razboritost u pamćenju. Jednom prilikom posjetio je predavanje velikog šejha tog vremena imama Dahilija, gdje su se okupili mnogi učenjaci kako bi slušali njegovo predavanje. Imam Dahili naveo je jedan hadis s lancem prenosilaca, pa je rekao: “Prenosi se od Sufjana, od Ebu Zubejra, od Ibrahima…”, pa je ustao Buhari, tada dječak sa samo jedanaest godina, i rekao: “Uvaženi šejhu, ne prenosi Ebu Zubejr od Ibrahima, jer među njima je veliki broj godina, tj. nisu živjeli u istom vremenu da bi mogli prenositi jedan od drugog.” Tada je šejh ustao i uzeo knjigu da provjeri i našao da je onako kako je rekao Buhari, a zatim je rekao: “Istinu si rekao, dječače!” Znanje je stjecao kod poznatih šejhova tog vremena, kao što su Muhammed b. Selam Bikendi, Abdullah b. Ibrahim el-Musnedi i dr. Prenosi se od Sulejma b. Mudžahida da je rekao: “Došao sam kod šejha Muhammeda b. Selama Bikendija pa mi je rekao: ‘Da si samo malo ranije došao, vidio bi dječaka koji zna 70.000 hadisa’, pa sam izašao da ga sustignem. Stigao sam ga i upitao: ‘Jesi li ti dječak koji zna 70.000 hadisa napamet?’ Rekao je: ‘Jesam, znam i više. Neću ti prenijeti od ashaba a da tačno ne znam kada je rođen, kad je umro i gdje je živio.’”

U rodnoj Buhari ostao je do svoje šesnaeste godine života, a zatim je s majkom i bratom otišao na hadž  gdje je i ostao kako bi stjecao znanja od šejhova Mekke i Medine. U toku svog stjecanja znanja bio je jako uporan iako je nailazio na razne poteškoće zbog oskudice u imetku. Tako je jedan od njegovih drugova pričao: “Buhari je uvijek bio redovan na dersovima pa ga jedno vrijeme nije bilo. Zabrinuli smo se pa smo otišli do njegove kuće. Pokucali smo i pitali: ‘Jesi li živ?’, a on je odgovorio:  ‘Živ sam.’  ‘Otvori nam vrata!’, rekli smo, a on je rekao:  ‘Ne mogu, nemam šta obući, prodao sam odjeću da bih sebi kupio nešto hrane.’  Otišli smo i donijeli mu drugu odjeću i skupili nešto hrane.”

U Mekki je ostao šest godina, a zatim je otišao u Basru gdje su se okupljali mnogi islamski učenjaci iz raznih krajeva svijeta kako bi jedni od drugih razmjenjivali znanja. U Basri je učio od drugih, a takođe je i podučavao druge. Mnogi su zapazili čvrstinu njegovog pamćenja i preciznost znanja, da su mu se divili. Jedan od njegovih drugova rekao je: “Vidio sam Buharija na dženazi Ebu Osmana Seida b. Mervana, pa mu je prišao Muhammed b. Jahja ez-Zuheli i pitao ga o pojedinim hadisima i prenosiocima hadisa. On je, zbog čvrstine svog znanja, odgovarao i pričao o hadisima i prenosiocima s takvom lahkoćom i preciznošću kao da uči suru Kul-huvallahu ehad.”

Jedan od njegovih učenika bio je i imam Muslim koji je jako volio i cijenio Buharija zbog preciznosti u znanju, a također i zbog preciznosti u podučavanju drugih. On se istakao među mnogobrojnim alimima tog vremena zbog lijepog govora i kulture izražavanja. Mnogi prenosioci hadisa, kada bi ih pitali o nekim hadisima koji nisu vjerodostojni (daif), sa lahkoćom su govorili za njihove prenosioce: “on je lažov, on je pokvarenjak, najveći lažljivac, ne prihvatajte od njega” itd., dok bi imam Buhari, kada bi ga upitali o pojedinim prenosiocima, govorio: “Drugi za njega kažu da je slab, ostavite od njega, ne uzimajte hadis od njega, ljudi ne prihvataju od njega itd.”, birajući riječi s kojima će upozoriti ljude na nepovjerljive prenosioce. U svom govoru nikada nije koristio ružne i neprimjerene riječi. Čuvao je povjerenje kod ljudi, bio je jako iskren, povjerljiv i bogobojazan. Nije dozvolio da ljudi posumnjaju u njegovu čast i iskrenost jer, u suprotnom, ne bi htjeli da prihvataju hadise od njega. U tom vremenu živjeli su mnogobrojni muhadisi, pa su ljudi bili jako oprezni u pogledu toga od koga će uzimati znanje. Imajući to u vidu, Buhari je jako vodio računa o svom ugledu i časti. Jednom prilikom Buhari se ukrcao na brod i u vrećici je imao 1.000 dirhema, što je u tom vremenu bilo pravo bogatstvo. Naravno, on je sakrio taj novac i nikome nije rekao za njega. U toku putovanja prišao mu je čovjek i upoznao se s njim, ispitivao ga određene stvari sve dok nije saznao da Buhari kod sebe ima 1.000 dirhema. Kada je pala noć i svi zaspali, taj čovjek je ustao i povikao: “Opljačkan sam, opljačkan sam, neko mi je uzeo vrećicu sa 1.000 dirhema! Hoću odmah da se pretraže svi na brodu i da se pronađe moj novac!” Tako su izveli sve na palubu i jednog po jednog pretraživali. Buharija je znao da će ga proglasiti kradljivcem ako nađu novac kod njega i niko nikad od njega neće primati hadise, a ako kaže da je to njegov novac, opet će mu neki povjerovati, dok će drugi isto pričati da je lopov, pa je uzeo vrećicu s novcem i bacio je u more. Novac nije pronađen, čovjeka su proglasili lažljivcem i tako se stanje smirilo. Nakon određenog vremena došao je taj čovjek Buhariju i upitao ga šta je uradio s novcem, a Buhari je rekao: “Bacio sam ga u more.” Čovjek je zaprepašteno upitao: “Kako ćeš baciti 1.000 dirhema u more? Zašto?” Buharija reče: “Zar da sve ove moje godine što sam učio znanje i stjecao povjerenje kod ljudi prodam za 1.000 dirhema!?”  

Imam Buhari vodio je računa o tome da drugima ne nanese štetu ili nepravdu, ili da nekoga ne povrijedi. Jedan od njegovih učenika kazuje: “Volio je da gađa kopljem, baca strijele, pa je jednog dana izašao sa svojim drugovima, učenicima, pored rijeke. Gađali smo strijelama drvo na koje su ljudi vezali čamce. Buhari, s obzirom na to da je bio vješt u gađanju i jakog udarca, kada je pogodio strijelom drvo, ono se odmah rascijepilo. Tada je zamolio Ebu Džafera da ode kod vlasnika čamca i da mu kaže da ga je on, tj. Buhari, slomio i da upita vlasnika šta želi: ili da mu to popravi  ili da mu plati odštetu. Kad je vlasnik čuo da je to Buhari uradio, od ljubavi prema njemu rekao je: “Ma kad je Buhari to uradio, ne bi mi bilo žao da je sve polomio, sav svoj imetak dao bih za Buharija.” Buhari se toliko obradovao tome da nam je taj dan čitao 500 hadisa, a inače je dnevno čitao 50 do 60 hadisa i udijelio je sadake 300 dirhema.

Pripovjeda se da je jednom prilikom imam Buhari držao predavanje u mesdžidu. Tako je naveo jedan hadis, pa dok je govorio  taj hadis, zapazio je čovjeka po imenu Ebu Mašer ed-Dari koji je slabo vidio, pa je zatvorio svoje oči i, u zanosu hadisom, klatio se tamo-ovamo. Buhari se osmjehnuo u sebi, jer mu je bilo dirljivo vidjeti da se tako čovjek zanese hadisom,  pa mu se na kraju predavanja obratio: “O, Ebu Mašer, hoćeš li mi halaliti?” Ebu Mašer, onako presretan što se imam Buhari njemu obratio, reče: “Šta tebi da oprostim?”, pa mu Buhari ispriča kako ga je vidio u zanosu…

Dakle, pazio je da na bilo koji način ne povrijedi ljude i da ni na koji način ne zapadne u gibet – ogovaranje, ili nemimet – prenošenje tuđih riječi.

Nakon godina provedenih u Basri, odlučio je vratiti se u svoju domovinu Buharu i tamo podučavati ljude znanju. Ljudi su ga zavoljeli i okupljali se oko njega, pa ga je namjesnik (vladar) Buhare Halid b. Ahmed ez-Zuheli pozvao da dođe na dvor i da podučava njega i njegove sinove. Buhari je to odbio i ponudio im da dolaze u džamiju kao i svi drugi i da slušaju hadis od njega , jer puno je ljudi željelo učiti od Buharija. Namjesnik mu je poručio da će doći u džamiju sa svojim sinovima, ali da želi da predavanje bude samo za njega i sinove. Buharija je to odbio rekavši da je on hadis i sunnet učio da podučava sve ljude, a ne samo za njega i njegove sinove. Tako se namjesnik Buhare naljutio se na Buharija i zabranio mu da drži predavanja u Buhari. Imam Buhari odlazio je u okolna mjesta i podučavao ljude.  Kako je vrijeme prolazilo, sve je više bio poznat i prihvaćen, ljudi su ga voljeli i poštovali.

Jednom prilikom bio je pozvan u Basru da drži predavanja, pa je rekao učenicima: “Prenijet ću vam hadise koje ste čuli od svojih šejhova, ali s drugačijim lancem prenosilaca”, pa im je tako navodio hadise sa senedom koji su oni učili, a zatim im je navodio te iste hadise s drugim senedom. Divili su se njegovom znanju i preciznosti.

Poznati događaj, kao dokaz čvrstine njegovog znanja, desio se u Bagdadu, gdje su bili okupljeni mnogobrojni učenjaci i muhadisi. Pozvali su ga kod halife i rekli da žele da mu naprave ispit kako bi provjerili njegovo znanje, s obzirom na to da je uspješan i da podučava mnoge ljude. Okupilo se deset muhadisa i uzeli su 100 hadisa, pomiješali im senede prenosilaca, tako da mu naprave ispit. Počeli su ispitivati imama Buharija jedan po jedan hadis, navodeći sened i hadis, a Buhari je na svaki hadis odgovorio da ne zna i da nije čuo za taj hadis i tako do stotog hadisa. Kad su završili, rekli su mu:  “Tvrdiš da imaš znanje, a ne znaš nijedan od navedenih hadisa!?”, pa im Buhari reče: “Ne znam te hadise kao takve i mislim da su neispravno navedeni, nego hadisi glase ovako…”, pa je navodio jedan po jedan hadis, navodeći prvo njihov hadis s pogrešnim senedom, zatim svoj hadis s ispravnim senedom i tako sve do stotog hadisa. “Subhanallah!”, rekoše, “ne znamo čemu više da se divimo: tvom znanju i poznavanju hadisa ili brzini hifza kojim si zapamtio naše ispreturane hadise.”

Jednom prilikom u Semerkandu se okupilo 400 muhadisa među kojima se Buhari daleko istakao po svom znanju, sigurnosti u znanju i preciznosti.

Tako je jednom rekao o sebi: “Jednu noć sam se zamislio o tome ko sve prenosi od Enesa, radijallahu anhu, pa sam nabrojao 300 prenosilaca.”

Nakon nekog vremena, opet je odlučio da se vrati u Buharu gdje ga je narod dočekao s radošću. Međutim, namjesniku Buhare opet je smetalo što se ljudi okupljaju oko njega, pitaju ga i slušaju, pa je nastojao da mu pokvari ugled kod ljudi. Nisu mogli da mu podmetnu lažne hadise, ali su mu podmetali fetve koje on nije govorio. Jedna od takvih fetvi jeste da je imam Buhari rekao da dvoje djece, ako piju mlijeko od iste ovce, da su braća po mlijeku, tako da su se neki ljudi počeli ismijavati tome. Međutim, Buhari je aktivno radio i podučavao druge, tako da je dostigao 60. godinu, a bio je u snazi. Namjesniku Buhare sve više je rasla zavist prema Buhariju, nije bio zadovoljan, pa je naredio šejhu Hurejsu b. Ebu Verku, koji je inače izdavao fetve, da smisli jaku fetvu kojom će Buhariju pokvariti ugled za sva vremena. Tako su rekli da je Buhari izdao fetvu o tome da je Kur’an stvoren. To je unijelo veliki nemir i nepovjerenje među ljude, da su ga protjerali iz Buhare. Buhari je tužan napustio Buharu i nastanio se u selu Hartenek blizu Semerkanda. Ljudi iz Semerkanda zvali su Buharija da dođe kod njih jer tamo je veći grad, ima više ljudi za podučavanje, ali je Buhari odbio. Jednom prilikom krenuo je u Semerkand da održi predavanje, ali kada je htio da sjedne na svoju jahalicu, obuzela ga je slabost. Njegovi učenici unijeli su ga u kuću gdje ga je oblio znoj i to je tako trajalo sve dok nije ispustio svoju plemenitu dušu. Preselio je na ahiret u svojoj 62. godini života u posljednjoj noći ramazana, tj. 1. ševvala 256. godine po Hidžri ili 872. god.

Njegov pomoćnik (sekretar), koji mu je pomagao u prikupljanju spisa za pisanje knjige Sahihul-Buhari, rekao je : “Sanjao sam Buharija kako ide iza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kad god Poslanik podigne svoju stopu, na to mjesto Buhari stavi svoju stopu, i tako ga je pratio u stopu.” Isti san je sanjao i Nedžm b. Fudejl, pa su protumačili da je Buhari, Allah mu se smilovao, bio jedan od onih koji su slijedili sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u stopu i živjeli u skladu s njim.

Kako je nastala knjiga Sahihul-Buhari

Pomoćnik imama Buharija kazuje: “Jednom prilikom bili smo okupljeni kod Ishaka b. Rahuje, pa je on rekao: ‘Kamo sreće da imamo jednu knjigu u kojoj se nalaze samo sahih hadisi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili Poslanikovu knjigu.” To je Buharija dotaklo u srce i odlučio je napisati sahih. Svoj Sahih pisao je šesnaest godina. Od 600.000 hiljada hadisa koje je poznavao, izdvojio je samo oko 4.000 hadisa koje je uvrstio u svoj Sahih. Nakon što bi se uvjerio u ispravnost hadisa i lanca prenosilaca hadisa, prije nego što bi svaki hadis zapisao u svoj Sahih, prvo bi abdestio, zatim klanjao dva rekata i zamolio Allaha, subhanehu ve te‘ala, da ga uputi na ispravnost odabira hadisa, tako da možemo reći da je svaki hadis koji se nalazi u njegovom Sahihu napisan uz Allahovo dopuštenje. Njegov pomoćnik kazuje: “Znao je ustati u jednoj noći i 15 do 20 puta pa dopisivati i prepravljati svoj Sahih.” Knjigu je pisao tri puta i prepravljao, a zadnju prepravku napravio je u Mekki gdje je svoju knjigu i završio, zatim ju je dao Ahmedu b. Hanbelu i drugim učenjacima da je pregledaju i kažu svoje mišljenje o njoj. Učenjaci su njegovu knjigu jednoglasno ocijenili kao sahih, u potpunosti.

Prenosi se od Ebu Sehla el-Mervezija da je Ebu Zejd el-Mervezi, Šafijin učenik, jednog dana zaspao u Mekkanskom haremu između Crnog kamena i Mekami Ibrahima, pa je usnio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako mu govori: “O Ebu Zejde, do kada ćeš učiti Šafijinu knjigu? Zašto ne učiš moju knjigu?” Na to je on rekao: “Allahov Poslaniče, zar si nam ostavio svoju knjigu?”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Moja knjiga je knjiga Muhammeda b. Ismaila.”

Molim Uzvišenog Allaha da mu se smiluje i nagradi ga za njegov trud, da bude proživljen u društvu najboljeg stvorenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg je toliko volio, cijenio i svoj život posvetio izučavanju njegovih hadisa. Amin!

Molim Allaha da uzmemo pouku iz njegovog primjera, zaista je divan uzor upornosti, skromnosti, iskrenosti, bogobojaznosti, mudrosti i čestitosti, i još puno lijepih osobina može se izvući iz njegovog lijepog ophođenja prema ljudima. Allahumme amin!

Prema predavanju šejha dr. Muhammeda b. Abdurrahmana el-Arifija