Ebu Abdullah je redovni oficir u vojsci. Upoznao sam ga nakon okončanja oficirskog kursa koji sam pohađao za vrijeme služenja vojnog roka. Po završetku spomenutog kursa raspoređen sam u jednu kasarnu u kojoj sam trebao ostati na dužnosti do daljnjeg. Na dužnost sam došao polovinom mjeseca ramazana. Bio je ponedjeljak. Sa Ebu Abdullahom sam dijelio sobu. Ko god bi vidio ovog čovjeka, odmah bi znao da se radi o pravoj muškarčini i neustrašivom čovjeku. Međutim, kada me ugledao i primijetio moju bradu, lice mu se namrgodilo i namrštilo. S teškom mukom je odgovarao na pitanja koja bih mu postavio. Iako je bio ramazan, s nama čak ni podne-namaz nije klanjao.
Nakon pet dana, dakle u subotu, ušao sam u kancelariju i Ebu Abdullaha zatekao kako čita islamsku literaturu. U rukama je držao misvak i njime čistio zube. Lice mu je blistalo čudnim sjajem. Nazvao sam mu selam, a on mi je uzvratio nasmiješenog i vedrog lica, odgovarajući mi najljepšim frazama. To me je ohrabrilo da se s njim upustim u ozbiljan razgovor.
“Da li si oženjen?”, upitah ga, a on mi uz najljepši smiješak odgovori: “Ne, ali molim Allaha da mi podari čednu i kreposnu djevojku”, a zatim nastavi: “Da si mi u srijedu postavio ovo pitanje, ja bih ti odgovorio riječima: ‘Allahu se utječem od ženidbe.’”
“Šta se desilo u međuvremenu? Hajde, ispričaj mi!”, rekoh mu, a on me uze za ruku i odvede napolje te započe svoju priču: “Znaj da sam bio mladić bez islama. Namaz i post su mi bili strani pojmovi. Sve što ti od loših i ružnih djela može pasti na um, sve sam to činio i u praksu sprovodio. Ovog ramazana u kojem se još nalazimo, kada bi ljudi izlazili iz džamije sa sabah-namaza, ja bih odlazio u posjetu svojoj djevojci sa kojom bih činio sve ono što čine bračni drugovi. Pred Allahom nisam osjećao ni stid ni strah.
Dok sam prošle srijede sa svojim prijateljima sjedio u gostinskoj sobi naše kuće, u sobu je ušao prijatelj moga brata koji inače drži do vjere i vjerskih propisa. Bratovom prijatelju, koji je također pobožan i bogobojazan čovjek, poželio sam dobrodošlicu, kao i čovjeku koji je došao s njim. Prema njima sam bio učtiv i pristojan samo iz razloga što su prijatelji moga brata. Taj bratov prijatelj počeo nam je dijeliti savjete i upute, a mi smo jedva čekali da završi i da ode. Kada je konačno završio, riječ uze čovjek koji je došao s njim, te nam i on poče vaziti. Podsjetio nas je na teško stanje naše braće muslimana u raznim dijelovima svijeta koji se suočavaju sa velikim problemima, kao što su siromaštvo i bolest, te nas, nakon što je završio, pozvao da se svojim novčanim prilozima uključimo u humanitarni rad. Na njemu se vidjelo da je krajnje iskren i istinoljubiv čovjek, međutim, nama je dosadio i jedva smo čekali da završi i ode. Na kraju svoga izlaganja uručio nam je neke papire koji su bili dio humanitarne akcije, a koje bismo mi, ukoliko se za to odlučimo, potpisali i time se obavezali da ćemo mjesečno izdvajati određenu sumu novca za pomoć potrebnim muslimanima širom svijeta. Sve nam je to išlo na živce, međutim, šutjeli smo iz poštovanja prema mome bratu čiji su poznanici bila ova dvojica.
Kada je stigao do mene, pružio mi je spomenuti papir i ja sam ga uzeo. Čim su moje ruke preuzele dotični papir, istog trena su se i zatresle. Nakon što sam ga pogledao, prvo što sam vidio da na njemu piše bilo je sljedeće: ‘Kada čovjek umre, sva njegova djela se prekidaju osim troje: trajna sadaka koju je zavještao, znanje (koje je iza sebe ostavio i) koje će koristiti drugima, i dobro dijete koje će za njega doviti.’[1] Moje oči se odjednom ispuniše suzama, a inače sam čovjek čije suze niko od ljudi nikada nije vidio jer sam uvijek smatrao da plakanje pred drugima narušava imidž muškarčine. Međutim, i pored činjenice da se nalazim u društvu svojih prijatelja, ovoga puta suze nisam mogao sakriti. Uzeo sam dotični papir i zaklonio svoje lice kako moji prijatelji ne bi vidjeli suze koje su tekle poput bujice. Odjećom sam prekrio lice i brzo napustio gostinsku sobu. Vani sam nastavio plakati baš kao djevojčica, i gušio sam se od plača. Da, plakao sam i pored toga što sam osoba koja nikada u životu nije plakala. Dok sam tako plakao, začuo sam glas imama koji je u obližnjoj džamiji klanjao noćni namaz. Inače, učenje imama se prenosilo preko zvučnika tako da se glas čuo u čitavoj mahali. Pohitao sam u kupatilo, okupao se i uzeo abdest, a potom se žurno uputio u džamiju gdje su ljudi klanjali noćni namaz. Pridružio sam im se i klanjao prvi namaz u životu.
Ujutro, nakon što sam u džamiji obavio i sabah-namaz, prišao sam imamu i ispričao mu svoju situaciju. Upitao sam ga hoće li mi Allah oprostiti, a on mi umjesto odgovora prouči riječi Uzvišenog Allaha: ‘I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onome svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je’ (El-Furkan, 68-70). Kada je završio, osjetio sam ushićenost i neopisivu radost. Vratio sam se kući preporođen, prsa ispunjenih radošću i spokojem.
Članovi moje porodice se po običaju svaki dan u podne okupljaju kod moga oca. Moj brat kojeg sam ranije spomenuo, obrati se ocu i reče: ‘Oče, želim da ovih zadnjih deset dana ramazana provedem u Mekki. Hoću da obavim ‘umru’, a ja se nadovezah te povikah: ‘I ja želim ići s tobom!’
Moj brat se naljutio jer, kako me je vrlo dobro poznavao, bio je siguran da ga provociram i ismijavam, te mi reče da se ne nadovezujem na njegovu priču i da ništa ne komentiram. Međutim, ja sam bio uporan te sam ga i drugi put zamolio da mi dozvoli da idem s njim. Njegova srdžba je samo porasla te mi je ljutito uzvratio da ga ne provociram i priprijetio mi. Tada sam ga zamolio i treći put, a on samo što ne ustade da svoje prijetnje sprovede u djelo, međutim, tada se umiješa moj otac i reče mu: ‘Sine moj, vidiš da je iskren i da uistinu želi ići s tobom na ‘umru!’
Od šoka i nevjerice, moj brat nije mogao progovoriti ni riječi, a ja mu rekoh: ‘Govorim istinu i ozbiljan sam.’ On tada progovori: ‘U redu. Ideš sa mnom, ali pod uvjetom da ja na sebe lično preuzmem troškove. Ja ću za tebe platiti ‘umru iz svoga imetka.’ Međutim, ja na to nisam želio pristati, već mu rekoh: ‘Ne, nego ću ja platiti troškove ‘umre i za tebe i za sebe jer želim učiniti dobro djelo i zaraditi sevape…’”
Ovako mi je Ebu Abdullah kazivao svoju priču i nastavi: “Danas sam od glavnokomandujućeg oficira tražio dopust u ovih deset zadnjih dana ramazana. Kada sam mu pristupio sa zahtjevom, on mi reče: ‘O Ebu Abdullah, zar te nije stid?! Sačekaj barem da ramazan prođe, a zatim idi i provodi se kako želiš!’, u nevjerici mi je govorio glavni oficir.
‘Ali ja sam potpuno ozbiljan i ići ću na ‘umru!’, rekoh mu, a on je i dalje bio sumnjičav te mi reče: ‘Ma ti se šališ?!’
‘Ne šalim se, već govorim ozbiljno!’, opet mu uzvratih. On me pogleda i reče: ‘Ako je tako, dopuštam da ideš, ali pod uvjetom da ti ja platim troškove putovanja!’”
Iz cijelog ovog događaja vidimo kako iskrenost u potpunosti mijenja stanja i prilike kod ljudi. Jedan od one dvojice prijatelja Ebu Abdullahovog brata iskreno je posavjetovao prisutne, što je imalo ogroman utjecaj na Ebu Abdullaha i njegov život, te ga, Allahovom voljom, promijenilo iz korijena. Zbog toga i ti, cijenjena suprugo, dok vodiš razgovor s mužem, budi krajnje iskrena i istinoljubiva, i vidjet ćeš da će se situacija, uz Allahovu pomoć, odvijati u tvoju korist.
Kazao je Abdurrahman el-Evza’i: “Nakon što je pogubio članove dinastije Benu Umejje[2], abbasijski halifa Abdullah b. Alijj tražio me želeći se susresti sa mnom. Bilo mi je teško zbog toga i mrzovoljno sam otišao kod njega. Kada sam ušao, upitao me: ‘Šta veliš na ovo što smo učinili? Uspostavili smo novu, abbasijsku državu nakon što smo uništili i srušili emevijsku?’, a ja mu odgovorih: ‘Allah da popravi stanje našeg vladara i učini ga od najboljih!’[3] ‘Ne može tako, već mi otvoreno kaži šta misliš o svemu!’, reče mi.
Ja sam malo razmišljao, a zatim se odlučih da budem iskren i uistinu mu kažem ono što mislim, iako sam znao da time na neki način potpisujem svoju smrtnu kaznu. Dok sam tako razmišljao, on opet povika: ‘O Abdurrahmane, kakav je tvoj komentar na to što sam pogubio Emevije?!’, a ja mu odgovorih: ‘Pričao mi je Muhammed b. Mervan prenoseći od Mutarrifa b. Eš-Šehira, a on od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Muslimana nije dozvoljno ubiti osim u tri situacije: oženjenog ili udatu nakon što učine blud, glava za glavu (tj. onoga ko nekoga namjerno ubije i onoga ko se odmetne od islama i napusti muslimansku zajednicu).’[4] ‘A reci mi šta misliš o hilafetu[5]? Zar to nije pravo nas Abbasija? Zar Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije nama oporučio pravo na vlast?’, a ja mu odgovorih: ‘Da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, isključivo Abbasijama oporučio hilafet, u tom slučaju Alija, radijallahu anhu, ne bi dozvolio da iko prije njega bude halifa.’ ‘A šta kažeš o emevijskom imetku? Da li je halal ili ne?’, a ja mu odgovorih: ‘Ako je taj imetak njima bio halal, onda je tebi strogo zabranjeno da ga uzmeš, a ako je njima bio haram, onda je tebi još haramniji.’ Kada sam završio, naredio je da me izbace iz prostorije i puste me da odem.”
U razgovoru s mužem budi krajnje iskrena i istinoljubiva, pa ćeš, uz Allahovu pomoć, uspjeti u ostvarenju svojih namjera.
Samo Allah ukazuje i upućuje na Pravi put, pa zato hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova!
Kraj
Naslov originala: Hakeza istesleme zevdži el-‘anid li re’ji (هكذا استسلم زوجي العنيد لرأيي)
Serijal: U okrilju bračne ljubavi
Knjiga br. 4
Autor: Adnan Abdul-Kadir
Preveo: Amir Durmić
Redaktura prijevoda: mr. Ahmed Purdić, hfz. Fahrudin Haseljić