Svjedoci smo stanja u kojem se nalazimo. Prave vrijednosti posakrivale su se iza maski lažnog morala i nevjerovanja… Ljudi su spremni i ono malo vjere što imaju da prodaju za jeftinu ovodunjalučku korist. Bez ikakvih kriterija i pravila hrli se ka visokoj plati, položaju, ugledu, a zaboravlja insan da je ugled samo kod Allaha. U svom tom moru beznađa i teške situacije u kojoj se nalazimo danas, sljedeća priča zvučala mi je kao bajka, priča koja je svakako nesvakidašnja.
Uvijek je bila odvažna i puna sebe, samouvjerena, samostalna i obrazovana žena. Svi su je poštovali, cijenili i uvažavali. Bila mi je čast imati takvu nastavnicu. Svaka njena priča bila je puna koristi, jednostavno plijenila je svojom harizmom, umijećem i talentom… Prototip jedne obrazovane moderne žene koja je uspjela u životu. Njene radove prikazivali su na državnoj televiziji, kao mladi profesor bila je primljena kao član najpoznatijeg udruženja umjetnika u zemlji, na koje su ostali čekali i po dvadeset godina. Imala je sve. Ali, ustvari, nije imala ništa. Bila je daleko od Allaha…
Kao danas sjećam se trenutka kad je ušla u učionicu u dugoj tamnoj haljini. Svi smo bili iznenađeni. Gdje je nestala ona naša moderna nastavnica, moderna odjeća, moderna frizura? Možda je to bio neki novi modni trend? Nije prošlo dugo vremena kad je u istoj takvoj haljini, ali i sa mahramom na glavi, ušla u učionicu. Bili smo zatečeni jer tada pokrivenih žena nije bilo puno. Ona je bila među rijetkima, a i ostala je među rijetkima. Nedavno je stavila i nikab.
Bila mi je čast da čujem njenu priču koju ću vam sada prepričati da biste znali, eto, da ima i ovakvih primjera:
“Majka me je uvijek učila da moram da budem uspješna i samostalna žena. Obrazovala sam se radi toga i vrlo brzo sam postigla velike rezultate. Zaista velike, posebno jer je tada bilo veoma bitno ime i prezime, odakle si. Posao sam odmah našla. Gdje god sam otišla, uspjela sam, na koja god vrata sam pokucala, otvorila bi se. Pale su mi napamet majčine riječi. ‘Uspjela sam’, govorila sam sebi. Ali sebi nisam vjerovala. Bila je tu jedna teška praznina u mom srcu, duši, koju ni najveći moj uspjeh nije mogao da nadoknadi. Pitala sam se: ‘Šta je sad, u čemu je problem, zbog čega sam i dalje nezadovoljna?!’
Dugo sam razmišljala o tome. Bila sam u velikom neznanju što se tiče islama, nisam čak znala ni koliko dnevnih namaza ima! Ali, Allah me je počastio pa sam počela da se družim sa Kur’anom. S prvim ajetima, odmah sam dobila odgovor na sve, našla sam srž problema i svog nezadovoljstva! S velikim poletom počela sam da izučavam islam, svaku bih sekundu koristila za to. Sve je teklo ubrzano… Kad sam saznala za propis hidžaba, nisam oklijevala. Sakupila sam svu svoju odjeću, modernu, markiranu odjeću na koju sam bacila tone para i na kojoj bi mi sve nevjernice pozavidjele, i sa zadovoljstvom je bacila u đubre. Nisam htjela da to iko više nosi. Sašila sam sebi dvije duge haljine i dugo sam vremena samo to nosila. Čak su sestre koje su me tek upoznale počele da prikupljaju novčanu pomoć za mene jer sam im sa oduševljenjem pokazivala svoje prazne plakare! Subhanallah! Da su samo znale…
Bila sam srećna, ispunjena… Upoznavala sam se sa islamom, sestrama, propisima… Uprkos tadašnjem teškom stanju što se tiče islama, nastavila sam da radim u školi, svi su me prihvatili, na moje veliko iznenađenje. Skoro da nisam imala ama nikakvih problema. Imala sam svoj poseban kabinet, izbjegavala sam svaki kontakt sa muškarcima, dobila veliku podršku i od direktora i od pedagogice… Sve je naizgled bilo savršeno. Ali, bila je tu jedna boljka, srce mi je žudjelo za nečim višim. Saznala sam za propis nikaba.
Ali kako? Pitala sam se neprestano, zar da dunjaluk bacim tek tako, zar da tek tako kažem mužu da neću više raditi, zar da ovaj lagodan život bacim tek tako?! Da dam otkaz na mjesto za koje se ljudi bore godinama, daju mito i silne pare da bi se zaposlili?! Punih šest godina vodila sam borbu sa sobom, a ljubav prema nikabu rasla je iz dana u dan. U školi je sve meni bilo prilagođeno, čak mi se profesori (muškarci) uglavnom više nisu ni obraćali, već ako bi htjeli nešto da mi kažu, napisali bi to na ceduljici i poslali sa dnevnikom! Sam šejtan htio je na sve načine da me odvrati od nikaba!
Dani su prolazili, ali ja nisam imala dovoljno snage. Sve do jedne večeri. Stala sam na namaz, a pored mene je bila moja kćerkica. Krenule smo da klanjamo… Ali, odjednom mrak: mrak preda mnom, mrak u mojoj glavi! Nisam mogla da se sjetim ni jednog jedinog ajeta, ni početne dove, ama baš ništa! Subhanallah! Dok me je kćerkica udarala da počnem učiti, dovila sam Allahu da me izbavi iz ove situacije! Zar je Allah digao din iz mog srca?! Dokle će mi dunjaluk biti preči od Allahovog zadovoljstva? Dokle?!
Ovo mi je bio jasan znak kako treba da postupim. Donijela sam konačnu odluku, dajem otkaz. Otišla sam u školu i direktoru saopćila svoju odluku. Ubrzo se proširila vijest. Svi su bili šokirani. Pedagogica me je molila da se vratim, govorila mi da sam ja stručnjak kojeg oni ne mogu da nadoknade, pitali me šta mi fali, bili su spremni na sve, samo da ostanem, molili me da uzmem bolovanje koliko god mi je potrebno, opet da lijepo razmislim. Ali, moje je srce htjelo nešto drugo…
Otišla sam sa mužem da podignem sa računa zadnju platu i da sa tim konačno završim. Dala sam mu karticu, a ja sam ostala u autu. Pošto već dugo vremena nosim nikab u torbi, osjetila sam veliku želju i potrebu da to sad uradim. Izvadila sam nikab iz torbe i užurbano ga stavila, više nisam mogla da čekam ni jednog jedinog trenutka! Allah me je počastio. Stavila sam nikab.”
Subhallah! Ja sam samo pokušala da vam prepričam ono što mi je ova izuzetna ličnost ispričala, ali, tako mi Allaha, to samo može da se doživi! Ovo sam vam ispričala da pokažem da danas, među nama koji hrlimo dunjaluku glavom bez obzira, postoje i ovakve ličnosti. Ličnosti koje idu u drugom pravcu. Da pokažem de te sestre nisu jadnice kojima je neko “bacio peču na glavu”, već su to ličnosti vrijedne spomena, stabilne i postojane, žene koje znaju šta hoće i šta im je cilj. Da ih Allah nagradi i učvrsti! Amin!
Nejla H.