Piše: Nedim Botić
Drago Srce,
Pišem ti ovo pismo kao podsjetnik. Tolike smo godine zajedno, i ti si jedan od najbližih mojih saputnika. Tvoj sam glas čuo već od samog početka: sreću, tugu, i mnogo toga drugog što je savijalo rešetke tvog kaveza u prsima. Bilo si svjedok svemu što sam proživio: događajima, prijateljima, mjestima, i mnogo čemu što su moja osjetila kušala.
Ukoliko prestaneš da odašilješ krv kroz osjetljive staze u mojim venama, umrijet ću za svega nekoliko minuta. A ukoliko ti ja uskratim činjenje dobra i ibadet, razbolit ćeš se i otvrdnuti.
Tako mi Onoga Koji nas je oboje stvorio, nas smo dvoje nerazdvojivi; jedno bez drugog, nećemo preživjeti.
Znam da ti nije lahko. Iskušenja su na ovom svijetu teška. Istina, proživjeli smo mnoge lijepe trenutke, ali ma koliko to željeli, oni se ne mogu zadržati, niti povratiti; samo proteknu poput rijeke i ostave nam samo – uspomene. Pa čak i one, s vremenom, izblijede.
Tužni su nas momenti također puno puta povrijedili, i ma koliko pokušavali da ih izbrišemo, ožiljaka nas njihovih i dalje prži trag. Depresija, usamljenost i očaj nas poput provalnika stalno salijeću, a njihova je tama često suviše strašna da se s njom možemo suočiti.
Ali baš kao što je naš Gospodar obećao da će nas na putevima našim snaći iskušenja i belaji, zar nam nije također obećao i olakšanje i izlaz?
Nakon svake oluje, nebo se razvedri. Nakon požara koji zahvati šumu, ostane plodna zemlja. Nakon najtamnijeg časa, rađa se osvit zore. Svjetlo izlaza je blizu, i ono čeka da mu se odazovemo.
Možemo spriječiti da se utopimo ukoliko se samo na trenutak prisjetimo, pokajemo i nastavimo s slavljenjem i pokornošću Gospodaru svih svijetova, Kralju svih kraljeva, Vlasniku nebesa i zemlje.
Drago Srce, ukoliko se oboje pokorimo Allahu, azze we dželle – našem Stvoritelju, našem Gospodaru, Onom Koji se o nama stara i brine – tada imamo priliku da nas obasja svjetlo Upute i da se izbrišu masnice i tragovi koje nosimo pod teretom naših grijeha.
Allah je Najmilostiviji i Onaj Koji mnogo oprašta, tako da nikad ne smijemo izgubiti nadu da možemo okrenuti novu stranicu u našim životima.
Srce, da li si nesigurno? Uplašeno? Previše povrijeđeno? Znaj da se naše sumnje mogu raspršiti. Mi možemo pronaći u sebi dovoljno hrabrosti. Još uvijek smo ovdje. I dok god smo živi, imamo priliku da načinimo promjenu i postanemo bolji.
Saputniče moj, možemo odabrati ili da postanemo plemeniti ili da ostanemo na dnu. Možemo se nasmijati ili ostati slomljeni. Možemo se nadati ili očajavati.
To je sve naš izbor.
Allah je ispred nas ostavio otvorenim vrata pokajanja: zar nije tačno da smo mi ti koji ne želimo da se promijenimo? Jedino što nam treba biti bitno je naš zajednički odnos prema našeg Gospodaru.
Dođi, Srce, da zajedno zakoračimo u svjetlo. Da složno koračamo putevima slijeđenja Istine i našega dina, i dovimo za milost, uputu i uspjeh svoj našoj braći muslimanima.
Bismillah, krenimo naprijed…
„one koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju!“ Kur’an, Er-Ra’d, 28.