Potvora na šejhul-islama Ibn Tejmijju

Preveo: Abdurrahman Kuduzović

Zabranjeno je poduzimanje putovanja radi posjete mazara dobrih ljudi i odabranih mjesta, a radi traženja blagoslova i namaza na njima. To su ashabi zabranjivali. Tabiin Kaza rekao je: “Upitao sam Ibn Omera mogu li posjetiti Sinajsku goru, na šta mi je odgovorio: ‘Pusti Sinajsku goru, nemoj ići na nju; putovanje se poduzima samo u tri džamije.’”[1]

Ali mnogi od onih što slijede strasti dopustili su ovu novotariju. Njima se suprotstavio šejhul-islam Ibn Tejmijja. Zato je i uzet kao “primjer suprotnog mišljenja”, i kada god hoće reći da postoji neistomišljenik, kažu: “Poput Ibn Tejmijje…” To su iskoristili neki prvi učenjaci kada su inicirali kampanju protiv njega i rekli: “Ahmed b. Tejmijja zastranio je, ne slijedi put vjernika i dobrih generacija, suprotstavio se imamima i mudžtehidima, izjašnjavajući se da posjećivanje kabura vjerovjesnika i dobrih ljudi nije dopušteno, posebno kada je riječ o kaburu posljednjeg poslanika Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem.”

Šejhul-islam živio je u vremenu kada su živjeli ljudi koji nisu poznavali džahilijet, paganstvo, pa su počeli uvoditi njihove običaje, a za vođe uzeli neznalice koje su ih odvele na stranputicu, koje ne žele da ljudi dokuče njihovo stvarno neznanje, jer time bi se prekinula njihova dominacija nad običnim svijetom i zarađivanje varanjem, pa su pribjegli učvršćenju temelja praznovjerja koje su uspjeli podići zahvaljujući tome što tadašnja generacija nije poznavala Kur’an i Hadis. Usljed toga izgrađene su kupole i kaburovi koje su ljudi obožavali mimo Svevišnjeg Allaha, kod njih su klanjali, oko njih tavafili, njima se zavjetovali.

I u blagoslovljenoj okolici Damaska šejhul-islam pozivao je u ispravno shvatanje islama, i to je dalo dvostruke razultate: tamo je zasijalo sunce hadisa obasjavajući i Istok i Zapad; glas istine proširio se. Ljudska priroda, koju su šejtani iskvarili, počela se popravljati. Okoštali običaji na kojima su se generacije rađale i umirale, zbog kojih je zapostavljen Kur’an – osim kojih ljudi ništa drugo nisu poznavali ni držali za mjerodavno – počeli su nestajati. Ta je sahva, buđenje, uzdrmalo vođe neznalice i pobilo njihove tvrdnje i novotarije. A kada su vidjeli da je, Allahovom, dželle šanuhu, voljom, njihova laž otkrivena, posegnuli su za izvitoperivanjem stvarnosti i iskrivljavanjem riječi, nakon što su shvatili njihovo pravo značenje: vidiš ih kako iskrvljuju značenje jasnih i autentičnih šerijatskih tekstova, da bi onaj ko ne poznaje šejhul-islama Ibn Tejmijju, njegov pravac i shvatanje vjere u koje poziva ljude – pogrešno razumio.

Desilo se da je 726. godine po H. šejhul-islamu postavljeno pitanje u vezi s poduzimanjem putovanja u posjećivanju kaburova vjerovjesnika i dobrih ljudi, pa je na njega odgovorio, i neistomišljenici su pročitali odgovor. Međutim, šejhul-islam i prije odgovora na temu pisao je u brojnim djelima: Iktidaus-siratil-mustekimi ve muhalefetu ashabil-džehim; Kaidetun dželiletun fit-tevessuli vel-vesila, te u djelu Minhadžus-sunnetin-nebevijjeti fi nakdi kelamiš-šiati vel-kaderijje. U tim je djelima opširnije govorio nego u odgovoru na postavljeno pitanje, na koji se pozivaju neistomišljenici. Tada je počela prava pometnja: čula-kazala, zlonamjerno iznošenje potvora i laži na šejhul-islama Ibn Tejmijju. Govoreći o tome, veliki islamski autoritet hafiz Ibn Abdulhadi rekao je: “U Damasku se sastalo vijeće poznate skupine radi razmatranja pitanja šejhul-islama Ibn Tejmijje. Jedan od njih predloži: ‘Protjerajte ga!’, pa protjeraše njega; drugi kaza: ‘Odsijecite mu jezik!’, pa jezik odsjekoše njemu; treći reče: ‘Izbičujte ga!’, pa izbičevaše njega; posljednji predloži: ‘Utamničite ga!’, pa utamničiše njega. To mi je prenio čovjek koji je nevoljko prisustvovao vijećanju. Druga se skupina protiv šejhul-islama digla u Egiptu i povela veliku kampanju protiv njega. Na vijeće su pozvali vladara i dogovorili se da ga ubiju, ali se vladar s tim nije složio.”[2]

Nakon toga, stvar se mnogo pogoršala: pojavile se velike smutnje, iskušenja i nedaće. Za šejhul-islama strahovalo se od vodećih ljudi u Egiptu i Šamu. Spletka neistomišljenika bila je tolika da su uspjeli nagovoriti vladara da zatvori šejhul-islama. I, uistinu, 6. šabana 726. godine po H. poveli su ga u tvrđavu. Bio je postojan. Smiren. Iskreno se oslanjao na Živog, Koji ne umire. Bio je neobično veseo[3], mnogo se obraćajući Svevišnjem Allahu. Nekim njegovim učenicima teško je palo kolikim je mukama i patnjama bio izložen.[4] A sve zbog toga što su nikogovići našli pisanu fetvu u vezi s poduzimanjem puta radi posjete kaburova vjerovjesnika i dobrih ljudi, pa su je izvitoperili, iskrivljavajući istinu i varajući vladara.

U četvrtak, 11. zul-kade iste godine kadija Džemaluddin b. Džemla i predsjednik Islamskih vakufa Nasiruddin ušli su kod njega i upitali ga u vezi s fetvom o posjećivanju kaburova. Na to je bio već odgovorio, zapisavši odgovor u pisanku. Našli su je i poslali u Egipat, i to nakon što je šafijski kadija Damaska ispod fetve napisao sljedeće: “Odgovor na pitanje uporedio sam s tekstom napisanim od Ibn Tejmijje.” Međutim, na Ibn Tejmijjinu fetvu kadija je dopisao sljedeće: “Po konsenzusu učenjaka, kategoričkom dokazu, zabranjeno je posjećivanje Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura i kaburova drugih poslanika.”[5]

Hafiz Ibn Abdulhadi, komentirajući izmjenu i iskrivljavanje šejhul-islamovih riječi, rekao je: “To su kadijine riječi; pogledaj kakvu je laž iznio na šejhul-islama. Odgovarajući na pitanje, šejhul-islam Ibn Tejmijja nije zabranio posjećivanje kaburova vjerovjesnika i dobrih ljudi, samo je naveo dva mišljenja učenjaka kada je riječ o poduzimanju putovanja radi posjete kaburova, a usputno posjećivanje bez poduzimanja posebnog putovanja i poduzimanje posebnog putovanja radi posjete dva su potpuno različita pitanja. Šejhul-islam Ibn Tejmijja ne zabranjuje usputnu posjetu, štaviše, smatra je poželjnom, i djela koja je napisao o obredima hadža dovoljan su pokazatelj. A u spornoj fetvi opće nije ni spomenuo ovu vrstu posjete: nije za nju rekao da je zabranjena, niti se pozvao na konsenzus kada je riječ o njoj, a Sveznajući Allah zna sve tajne.”[6]

Ibn Kesir prenio je slične riječi od imama El-Berzalija, koji je još dodao: “…i šejhul-islam Ibn Tejmijja dobro zna šta znače Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ‘Posjećujte kaburove, jer oni vas podsjećaju na onaj svijet.’ A Svevišnji Allah zna sve tajne, i ništa Mu nije skriveno: ‘A zulumćari će sigurno saznati u kakvu će se muku uvaliti.’ (Eš-Šuara, 227).”[7]

Pravedan i nepristrasan čovjek vidjet će kolika je potvora iznesena na šejhul-islama Ibn Tejmijju, zbog koje je nepravedno zatvoren. Potvoru je inicirao i predvodio malikijski kadija u Egiptu Ibnul-Anhai, Allah mu se smilovao.[8]

 Šejhul-islam za vrijeme svog boravka u zatvoru ukazao je ne neke detalje: “Neka je hvala Svevišnjem Allahu, Koji nas uvijek obasipa novim brojnim blagodatima. A jedna od najveće blagodati jeste publiciranje mojih djela, i jedva sam čekao da do vas dospiju neka od njih, da pročitate moj odgovor. Nisu im bile po volji publikacije sljedbenika Ibnul-Anhaija, ali je Svevišnji Allah učinio da sve izađe na vidjelo i da se mišljenja sukobe, pa da postane očita istina, s kojom je Svemogući Allah poslao Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Većina ljudi nije poznavala ova pitanja, evo sada ih poznaju; i čija namjera bude da sazna istinu, Allah, dželle šanuhu, uputit će ga; ko bude težio neistini, pa, protiv njega je uspostavljen dokaz, i zaslužio je da ga Svemogući Allah ponizi. Ne želim da ijedna kvaka slova koje sam napisao bude zatajena, čak i od ljudi koje ne volim. A vaš sam odgovor primio, i veseo sam zbog toga kao nikad. Ponovo kažem: uživamo u Allahovim, dželle šanuhu, blagodatima koje ne mogu pobrojati, neka je velika hvala Svevišnjem Allahu.”[9]

Nakon što su šejhul-islamovi nesimpatizeri uvidjeli da ga tamnica neće odvratiti od dostavljanja Allahovih ajeta i dokaza koji su uništili neistomišljenike, oduzeli su mu pera, tintu, papir, čak i – literaturu.[10]

Tada je svojim učenicima ugljem napisao sljedeće: “U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog! Neka je s vama mir, Allahova milost i Njegov blagoslov! Odista uživamo u velikim Allahovim blagodatima, i one se povećavaju iz dana u dan. Sve što Allah odredi, u tome je pomoć za islam i jedna od Njegovih velikih blagodati: ‘On je poslao Poslanika Svoga s uputom i vjerom istinitom da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan svjedok!’ (El-Feth, 28) Ali je šejtan iskoristio svoju partiju izvitoperivajući dini-islam, zbog kojeg je Svevišnji Allah slao poslanike i objavljivao knjige. Svevišnji je Allah postavio zakon: kada želi uzdići Svoju vjeru, učini da joj se ljudi usprotive, pa Svojim riječima uzvisi istinu, a unizi laž, i učini da istina laž nadvlada.

Ovo što je šejtanova partija željela učiniti ne samo da je u otvorenoj koliziji s Resulullahovim, sallallahu alejhi ve sellem, vjerozakonom nego je u koliziji sa svim vjerozakonima i pravcem svih poslanika počev od Ibrahima, preko Musaa i Isaa, pa do posljednjeg poslanika, Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem.

A željeli su da pripadnici Allahove i Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, skupine ne objave nijedan tekst ni djelo, bojeći se i prevlasti Ibnul-Anhaijevih sljedbenika, pa je Svevišnji Allah učinio da posljedice budu daleko gore: morali su ispitivati i proučavati njegove publikacije, a htjeli su ga osramotiti. U njegovim riječima tražili su dokaz za sebe, a našli protiv sebe; pokazali su se njihovo neznanje, laž i nemoć, ljudi su to saznali. To je bio kadar učiniti samo Svemogući Allah, Koji im nije dopustio da nađu ijednu mahanu vezanu za naše shvatanje Šerijata. Najviše što su mogli kazati jeste da protivrječimo riječima nekih ljudi, a čovjeku, ma ko on bio, kada stane nasuprot Kur’anu i Hadisu, nije se obaveza pokoriti, štaviše, to je zabranjeno po jednoglasnom mišljenju svih muslimana.

Neki od njih govorili su: ‘Ibn Tejmijja pomaže novotarije’, i to je očito svakom razumnom čovjeku, ali, i sam onaj ko je ovo izgovorio zna da nije tako. Novotarije pomaže onaj čije je znanje oskudno kada je riječ o Resulullahovom, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetu: ‘A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu?’ (El-Kasas, 50) Zar je novotar onaj ko bolje poznaje Hadis od njih, dalji od slijeđenja svojih strasti i namjernog suprotstavljanja Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem: ‘A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju, jer te oni nikako ne mogu od Allahove kazne odbraniti; nevjernici jedni druge štite, a Allah štiti one koji Ga se boje i grijeha klone.’ (El-Džasija, 18-19)

To je, uistinu, bio veliki događaj, i njegove će se posljedice vidjeti kasnije.”[11]

Dalje je nečitko, pobrisano je; kako su mu oduzeli pera, tintu, papir i knjige, šejhul-islam Ibn Tejmijja ovo je napisao ugljem pa se to s vremenom obrisalo.[12]

A iza nečitkog dijela zapisane su njegove sljedeće riječi: “U djelu Ez-Zemlekanijja[13] navedeno je oko pedeset aspekata da je njihovo mišljenje oprečno konsenzusu muslimana. Da su to oni namjerno učinili poznavajući Hadis, bili bi otpadnici od islama, ali oni su se upustili u stvari koje ne poznaju, a usto nisu se nadali da će se vlast okrenuti protiv njih. I stvar je veća nego što mislite, i hvala Svevišnjem Allahu, mi vodimo borbu na Njegovom putu kao što smo je vodili u Bici na Gazanu, kao protiv džebelija, džehmija i bezbožnika. Ovo je jedna od velikih Allahovih blagodati prema nama, ali većina ljudi ne zna.”

Jedan od promicatelja potvore na šejhul-islama Ibn Tejmijju bio je i Ebul-Hasan es-Subki, koji je s tim u vezi napisao djelo Šifaus-sikami fi zijareti hajril-enam.[14]

Njegov sin Abdulvehhab zapisao je: “Moj otac počeo je djelovati kada je Ibn Tejmijja, Allah mu oprostio, pomiješao stvari, kada ga je šejtan navratio na polemiku o ovoj preciznoj stvari, kada je potpuno zatvorio vrata tevesula, umiljavanja Allahu – tevesula nas ne lišio, kada je zanegirao poduzimanje putovanja radi posjete mezara – ne dao Allah da naše posjete mezarima prestanu! Otac se borio za istinu do pobjede ne zloupotrebljavajući ponuđenu pomoć. Otkrio je šta srca skrivaju. Istinu je dosljedno slijedio, zaslužio nagradu na ovome i budućem svijetu i olakšao posjetu Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, mezaru, i skoro da su ljudi prestali posjećivati ga, a toga su bili žedno željni. Nejasnoća koju je Ibn Tejmijja donio unijela je zbrku i poremetila shvatanje islama. Zamislite, posjetiti Resulullahovu, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju pa otputovati, a ne posjetiti njegov kabur! Da njega nije bilo, ne bi se znalo koja je džamija bolja, na to mjesto ne bi pobjegli oni što bježe od razbojnika, ni njihovi spasitelji. Da njega nije bilo, to mjesto ne bi bilo sveto niti bi tu opće bila izgrađena džamija. Otac je i prije toga branio konsenzus učenjaka kada je riječ o drugim stvarima, neka ga Svevišnji Allah obilno nagradi…”[15]

(Ali hafiz Ibn Abdulhadi napisao je djelo Es-Sarimul-menikijju fir-reddi ales-Subkijji, gdje je pobio potvoru imama Es-Subkija, i trebalo bi da je svaki učenik i svako ko teži istini pročita, jer u njoj su koristi vezane za fikh, Hadis i historiju.)

Zejni Dahlan i El-Kevseri nanovo su inicirali potvoru na šejhul-islama Ibn Tejmijju ratujući protiv afirmatora tevhida šejha Muhammeda b. Abdulvehhaba. U tome su ih slijepo slijedili brojni savremenici. Jedan od njih žestoko i iz inata okomio se na šejha Muhammeda. Svoje novine i stranice uprljali su ovom potvorom, kao da je riječ o istini kojoj je laž strana s bilo koje strane. Tvrde da su svi muslimani do dan-danas, osim Ibn Tejmijje, jednoglasni da je dopušteno poduzeti putovanje radi posjete Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, kaburu.

Kamo sreće da su konsultovali knjige i fetve šejhul-islama Ibn Tejmijje, koje se nalaze u svakom gradu, da se lično uvjere u stvarnost, jer one su prepune konstatacija koje pobijaju iznesenu potvoru i jasno ukazuju da je poželjno šerijatsko posjećivanje mezarja, posebno Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, mezara; to se zaključuje i iz njegovog pristupa i načina pisanja.

Šta im je, pa ne razumiju ono što im se govori! Šejhul-islam Ibn Tejmijja otvoreno je pozvao neistomišljenike da čitaju njegova djela, da ga ne optuže za neznanje i zabludu, pa da se poslije kaju zbog onoga što su učinili.

Zbilja se desilo: neki su se pokajali zbog nepravde nanesene šejhul-islamu. Jedan od najvećih islamskih historičara imam Ez-Zehebi poslao je pismo Ebul-Hasanu es-Subkiju (zabilježeno u djelima Šezeratuz-zeheb, 6/83-84, i Er-Reddul-vafir, str. 52) u kojem ga kori zbog nepravde prema šejhul-islamu Ibn Tejmijji. A imam Es-Subki odgovorio je: “Moj šejhu, kada se radi o tvojoj primjedbi u vezi s Ibn Tejmijjom, samo kažem: Allahov se rob uvjerio u njegovu vrijednost, duševno bogatstvo, veliko šerijatsko znanje, poznavanje logike, pronicljivost i veliki stupanj idžtihada. Uvijek ću kazati da šejhul-islam Ibn Tejmijja kod mene uživa i veći ugled. Odista je Svevišnji Allah pri njemu objedinio skromnost, bogobojaznost, privrženost vjeri, iskreno pomaganje istine i istupanje s njom, slijeđenje prvih generacija i najljepše rukovođenje njihovom praksom. Ljudi kao on usamljenici su u ovom i dolazećim vremenima.”

Ove Es-Subkijeve riječi navodimo s poštovanjem, i kamo sreće da se svi inicijatori potvore prođu nerazumnih postupaka, da se oslanjaju na Kur’an i Hadis, a ne da slijede strasti ostavljajući istinu i nakon što im se ona objelodani. Kamo sreće da ih mržnja prema šejhul-islamu Ibn Tejmijji ne navede na nepravdu prema njemu! Kamo sreće da su svoga šejha Es-Subkija slijepo slijedili u dobru, kao što su ga slijepo slijedili u potvori šejhul-islama, jer slijepo slijeđenje u dobru manje je zlo od slijepog slijeđenja u zlu: zla se ipak razlikuju.

Odgovarajući na El-Anhaijevu nepravičnu i nasilnu potvoru, na samom početku, šejhul-islam Ibn Tejmijja odgovora mu: “Dobro znaš da moja djela i fetve obiluju izjavama da je posjećivanje mezara poželjno. Kada čitaš o obredima hadža, vidiš da uvijek spominjem poželjnost posjećivanja mezarja El-Bekia, šehidskog mezarja na Uhudu, i objašnjavam kako je najbolje posjetiti Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, mezar.”

Odgovorajući mu u djelu El-Dževabul-bahir, dalje kaže: “Baveći se hadžskim obredima spomenuo sam da je poduzimanje putovanja radi posjete Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, džamije i mezara – što i ostali imami ubrajaju u haždske obrede – poželjno, dobro djelo. U nekoliko navrata spomenuo sam šta je sunnet u vezi s tim, kako će nazvati selam Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, da li će se okrenuti prema kibli ili prema mezaru – u vezi s tim postoje dva mišljenja.”[16]

Da bismo između šejhul-islama Ibn Tejmijje i njegovih neistomišljenika razriješili nastali spor, u obzir ćemo uzeti činjenice. Kada je riječ o nauci, emanet je da u njegovim djelima potražimo izjave s tim u vezi, a ne da prihvatamo nepromišljen i ishitren govor svakog pobornika halabuke.

Naime, na zahtjev vladara da ponovo istraži pitanje kako bi se uklonila nanesena nepravda, šejhul-islam Ibn Tejmijja u djelu El-Dževabul-bahir, koje je napisao, izazivajući neistomišljenike da iznesu svoje argumente, ako istinu govore, i ponude mu ostatak znanja – napisao je sljedeće: “Poslije navedenog, ja, Ahmed b. Tejmijja, kažem kako sam saznao cilj vladara, Allah ga pomogao i učvrstio u dobru, bio sam napisao konciznu fetvu, jer se od mene tražio hitan odgovor. Pređašnja fetva sažetog je karaktera (što je inače karakteristika fetve), pa ću je ovdje detaljnije objasniti. Naime, vladar, Allah ga pomogao i učvrstio, zatražio je moje izjašnjenje u vezi s posjećivanjem Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, mezara, pa predlažem da pogleda djela prvih i potonjih učenjaka: četverice imama, njihovih sljedbenika, ali i drugih islamskih autoriteta, u kojima su navedeni Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, hadisi, izjave ashaba i tabiina koji idu u prilog izdatoj fetvi. I niko ne može naći nijedan Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis, ni ijednu izjavu ashaba i tabiina, ni ijedno rješenje četverice imama da potkrijepi svoje mišljenje. Našem mišljenju suprotstavlja se samo onaj ko govori bez znanja, koji svoj stav ne može dokazati ni hadisom ni izjavom ashaba ni izjavom tabiina ni rješenjem ma kojeg mjerodavnog imama. Nama protivriječi samo čovjek koji nije upućen u to da su ashabi i tabiini posjećivali Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, mezar i druge mezare, a o tome posjedujem brojne fetve koje sam svojeručno napisao.

Neka vladar ponudi svim učenjacima na Istoku i Zapadu da o ovome opširno napišu, neka traži da navedu ime i prezime učenjaka koji je isto mišljenje zastupao prije njega, neka traži argumente, pa neka najbolji vladar ovog vremena, Allah mu povećao znanje i pomogao ga, uporedi moju i njihove fetve i neka sam zaključi šta je istina – a ona sjaji kao sunce, može je razaznati najmlađi vladarev dvorjanin, jer nju može razaznati svako; istina s kojom je Svevišnji Allah slao poslanike nije slična laži, i razuman čovjek će istinu od laži jasno razlučiti kao što zlatar lahko odvoji pravo od falsificiranog zlata.”[17]

Iz knjige: “Enciklopedija zabrana u islamu”

Prijevod: Abdurrahman Kuduzović