Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah dž.š. u Kur’anu je objavio: One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate. (En-Nur, 19.) Prenosi se od Ebu Hurejre da je Poslanik a.s. rekao: ”Čovjek izgovori riječ s kojom je Allah zadovoljan, a na koju on ne obraća pažnju, pa mu Allah zbog te riječi podigne stepene u džennetu, a nekada izgovori riječ koja izaziva Allahovu srdžbu, a on na nju ne obraća pažnju, pa ga Allah zbog te riječi strovali u džehennem.” (Buharija)
Živimo u vremenu u kojem diljem svijeta dominira antiislamska propaganda i islamofobija. Na svjetskoj sceni je, osim vojnog i ekonomskog, pravi ideološko-propagandni rat protiv islama i muslimana. Ta propaganda obilježena je stigmatizacijom islama kojem se pripisuje militantnost, nazadnost, retrogradnost, a njegovim sljedbenicima podmeće se terorizam i sklonost nasilju. Zbog te propagande mnogi zapadano-kršćanski ekstremisti otvoreno pozivaju na paljenje Kur’ana i porede ga sa Hitlerovim Mein kampfom, snimaju se filmovi o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima se on prikazuje kao pedofil i terorista, a sve s ciljem širenja propagande protiv islama kao nazadne ideje koja čovječanstvu ne može ništa dobro ponuditi i protiv muslimana kao potencijalnih terorista koji su najveća prijetnja svjetskom miru, a da bi se opravdale sve okupacije, agresije, zločini i genocid zapadno-kršćanskih sila nad muslimanima širom svijeta.
Muslimane je kroz povijest najviše koštala ”muslimanska” antiislamska propaganda
Međutim, suština problema nije u tome, već u činjenici da danas postoji i jaka antiislamska propaganda od strane nekih muslimana, a koja ima za cilj razbijanje islamskog jedinstva i sijanje smutnje.
Muslimane je kroz povijest najviše koštala antiislamska propaganda od strane samih muslimana, odnosno onih koji su nosili muslimanska imena, ili lažno primili islam, poput utemeljitelja šiizma Abdullaha ibn Sebe’a, jemenskog židova koji je u vrijeme hilafeta Osmana r.a. lažno prihvatio islam i koji je napravio plan kako razjediniti muslimane i u potpunosti uništiti njihovo jedinstvo i njihovu državu. Ta propaganda je išla u dva pravca. Prvi pravac je podrazumijevao širenje određenih vjerovanja koja su bila u suprotnosti sa izvornim islamskim učenjem, kao što je zagovaranje ideje o ponovnom povratku Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na ovaj svijet, a na osnovu proizvoljnog tumačenja kur’anskog ajeta: ”Onaj koji ti objavljuje Kur’an sigurno će te vratiti na onaj svijet.” (El-Kasas, 85.), koji je Abdullah ibn Sebe’ tumačio kao ponovni povratak Muhammeda a.s., na ovaj svijet, jer, govorio je on: ”Ako mi muslimani vjerujemo u povratak Isa a.s., što je istina, pa Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bolji je od svih poslanika i preče je da se on vrati da uspostavi pravdu na zemlji”, i mnogih drugih ideja i nakaradnih shvatanja koja je priprosta muslimanska svjetina olahko prihvatala. Drugi pravac bio je u znaku širenja laži i propagande o muslimanskim vođama, halifi, namjesnicma i ulemi. Upravo je tzv. muslimanska propaganda protiv islama i muslimana ispisala najcrnje i najgorče stranice naše povijesti. Ona je posijala takvu smutnju među muslimanima da se u valovima te smutnje udavilo stotine hiljada muslimana.
Koliko je ta propagnada bila opasna i koliko je njeno dejstvo bilo razorno, svjedoči i to da su Abdullah ibn Sebe’ i njegove pristalice uspjeli ubacit sumnju mnogim muslimanima u pogledu ličnosti Osmana r.a., plemenitog ashaba kojeg su se meleki stidjeli, koji je bio dvostruki Poslanikov zet i koji je svoj život i imetak žrtvovao za islam. Počeli su javno govoriti kako je Osman r.a. uzurpirao vlast, te se zbog toga muslimani moraju dići protiv njega i tražiti da abdicira u korist Alije r.a. Čak šta više, oni su svojom propagandom uspjeli da ubjede ljude kako Osman bespravno uzima imetak iz državne blagajne, iako su svi muslimani, posebno u Medini, znali da je on, kada je postavljen za halifu, imao više deva i ovaca od svih Arapa, a da je kao halifa imao svega tri deve. Zatim su ga okrivili za nepotizam i postavljanje rođaka iz porodice Emevija za namjesnike i druge visoke pozicije, a svima je bilo poznato da od svih visokih pozicija i resora u državi, poput: sudstva, ministarstva hadža, uprave za porez na doprinos, ministarstva rata, policije i pozicije namjesnika, samo su tri pripadale Emevijama, a jedan od emevijskih namjesnika na kojeg su posebno bili kivni, Muavija ibn Ebi Sufjan, bio je postavljen od strane Omera r.a., a ne od strane Osmana r.a. Dok je, naprimjer, nakon Osmanovog ubistva i preuzimanja hilafeta, Alija r.a., postavio svoje bliske rođake za namjesnike u Mekki, Jemenu, Basri, Egiptu, Horosanu i davao im visoke pozicije u drugim državnim institucijama. Naravno, on je to s pravom činio. Međutim, poenta je u tome da munafici nisu prigovarali Aliji r.a. za nepotizam. Važno je bilo posijati smutnju i to je ono što su postigli, a sve pod plaštom islama i borbe za pravdu.
Zbog antiislamske propagande od strane muslimana, Osman r.a. je nakon dvadeset dva dana opsade njegove kuće, mučki ubijen dok je učio Kur’an. Ta antiislamska propaganda podjelila je ashabe na dva suprostavljena tabora i izazvala sukob između Alije r.a., s jedne strane i Muavije i Aiše r.a., s druge strane, i u tom sukobu na Sifinu, stradalo je 30 000 muslimana. Ista ta propaganda odnijela je kasnije i život Alije r.a., četvrtog pravednog halife, Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, zeta i jednog od najumnijih i najboljih ashaba i muslimana općenito. Njega nije ubio nemusliman, već ”musliman” (haridžija) koji je četrdeset dana kovao i oštrio sablju da njome ubije: ”najvećeg munafika”, kako je govorio. Valovi te propagande odveli su u smrt i Alijinog sina, džennetskog princa, Husejna, radijallahu ‘anhu, i mnoge druge ugledne ashabe i muslimane.
Islamska država Endelus – Španija, koja je osam vijekova bila jedino svjetlo u evropskoj tmini neznanja i neznaboštva, srušena je, između ostaloga i snagom antiislamske propagande od strane muslimana, a njenim nestankom nestalo je islama i muslimana na Pirinejskom poluotoku. Ta ista propaganda godinama je rastakala i Osmansko carstvo i bila je prethodnica rušenja Osmanske imperije.
Ko ne nauči lekcije iz historije mora je ponavljati
Tragovi i strašne posljedice muslimanske propagande protiv muslimana i islama, vidljivi su i danas diljem islamskog svijeta. Antiislamska propaganda od strane naših dušmana jeste teška, ali ona ni iz bliza nije opasna kao ona koju vode muslimani. Osim pokvarenjaka i munafika, mnogi čestiti muslimani nasjedaju na tu propagandu i onda učestvuju u njenoj distribuciji.
Rat u Siriji, rušenje legalne i legitimne islamske vlasti u Egiptu, borba za vlast u Tunisu i Libiji, rat u Somaliji, u Jemenu, građanski rat u Pakistanu i svi drugi sporovi i sukobi među muslimanima vode se putem žestoke propagande i kampanje u koju su uključeni mediji, razna udruženja, državne institucije, političari i ulema. Ta antiislamska propaganda odnijela je desetke hiljada muslimanskih života u Egiptu u toku nedavnog rušenja islamske vlasti i svrgavanja predsjednika Mursija. Moćna medijska ofanziva je uspjela izmanipulirati naivne muslimane i ona je uistinu postala prava opasnost i dovela je muslimane u vrlo tešku poziciju. Posebno ona teško pada običnim muslimanskim masama koje osjećaju da gube tlo pod nogama, jer su svjesni da je malo muslimanskih intelektualaca i vođa na koje se mogu osloniti, čak i među ulemom, a sami su nemoćni da se na ispravan način bore i izbore protiv dvostruke antiislamske propagnade. Kakva je korist što se na kraju ispostavilo da je general Es-Sisi, zapravo ovovremeni egipatski Abdullah ibn Sebe’, čovjek koji je najvjerovatnije židovskog porjekla, a koji čitav svoj život, pod muslimanskim imenom i u ime muslimanskih interesa, vrši antiislamsku propagandu i ruši temelje muslimanskog jedinstva.
Rat u Siriji se najviše koristi u vođenju antiislasmke kampanje i propagande od strane muslimana, odnosno onih koji sebe smatraju muslimanima. Osim propagande i smutnje koja je bila zahvatila islamski ummet poput požara, nakon ubistva dr. Butija, ovih dana aktuelna je još jedna strašna propaganda vezana za Siriju. Naime, svi svjetski mediji bruje o tome kako navodno muslimanke iz Tunisa dobrovoljno odlaze u Siriju zbog džihada radi seksa sa pobunjenicima kako bi imali što bolji motiv za ratovanje protiv Bašaravog tiranskog režima. Spominje se da takve muslimanke navodno imaju odnos i sa po stotinu mudžahida, posebno pripadnika Al Kaide, i da se uglavnom trudne vraćaju kući.
Ovu strašnu antiislamsku propagandu prvi su započeli šiitski mediji a sada je podržavaju i neki arapski politički krugovi iz redova sunija koji se bore za vlast kao što su neki političari iz Tunisa. Šiije dobro znaju gdje, kada i kako treba udariti propagandom i u tome su puno vještiji od nemuslimana kojima za sve ove godine tako nešto nikada nije na um palo. Perfidni šiitski krugovi posebno vješto koriste internet kao medij i preobučeni u ”islamska” odijela dalje šire ovakve priče i truju naš prostor.
A onda tu prljavu kampanju i propagandu šire i dalje guraju oni koji mrze tzv. vehabije, selefije i slično, i nažalost, mnogo je danas neopreznih muslimana koji se uhvate na taj mamac i koji nasjedaju na priče o mrskim vehabijama i selefijama, da bi se onda islam ubacio u taj propagandni bubanj i pisali kilometarski komentari puni uvreda, prijetnji i psovki na račun muslimana neistomišljenika.
Zar treba ponavljati općepoznatu činjenicu da su i u našoj Bosni i Hercegovini muslimani, novinari, politički moćnici, a nerijetko i pojedini imami i uposlenici Islamske zajednice, a ne nemuslimani, plasirali priču o vehabijama, kao potencijanlim teroristima, kao onima koji ”dolaze po našu djecu”, koji primaju 50 KM za brade, a njihove žene 100 KM za nikabe. Ta, zar bi uopće nekom Srbinu i Hrvatu i njihovim medijima, nakon agresije na našu državu, naumpalo da pričaju o nekakvim vehabijama kada nisu ni znali šta to znači?! Bošnjaci sa muslimanskim imenima, a prije svega oni u čijim rukama su mediji i vlast, izmišljali su terorističke kampove, a zatvarali i zat.varaju oči pred kampovima fašističkih grupacija koje su nas jedanaest puta u kontinuitetu klali.
Muslimanski političari i novinari izmislili su priču o 3000 potencijalnih terorista među tzv. Vehabijama. Oni su poslali šestericu nevinih ljudi na Guantanamo i u crno zavili njihove porodice. Oni su Ebu Hamzu strpali u pritvor da tamo čeka svoj dunjalučki kraj, bez ikakve krivice, izmislili su i izmišljaju horor-priče o muslimankama koje njihovi muževi selefije muče i torturišu metodama na kojima bi im i Džek Trbosjek pozavidio. I sve to netom nakon krvave agresije i strašnog genocida nad našim narodom, što samo govori o katastrofalnim posljedicama antiislamske propagnade od strane muslimana.
Kako se sačuvati antiislamske propagande i smutnje?
Ono što je najgore u ovoj priči jeste da će se, na osnovu trenutačnog stanja, a Allah najbolje zna, tzv. muslimanska antislamska propaganda u budućnosti intezivirati do neslućenih razmjera, što bi nas neminovno vodilo u stanje općeg haosa i smutnje u kojoj bi se malo ko mogao snaći.
Zbog svega toga osjećamo potrebu da skrenemo pažnju Bošnjacima muslimanima na opasnost od ove vrste propagande i da apelujemo na njihovu vjerničku i ljudsku svijest, da ne dozvole bilo kome da manipuliše njhovim vjerskim osjećanjima, te da im ljubav prema muslimanima i čuvanje njihove časti, obraza i života, bude na prvom mjestu. Jer, znak neiskrenosti prema Allahu i nedostatka bratske ljubavi, upravo je želja da se šire glasine i propaganda o drugim muslimanima. Imam Buharija je u svom djelu Edebu-l-mufred, zabilježio predaju od Alije r.a. koji je rekao: ”Isti su i onaj ko izmišlja i onaj ko širi glasine o muslimanima.” A Ibn Ebi Hatim u svom tefsiru spominje predaju od Ata’a da je rekao: ”Ko širi glasine o muslimanima zaslužuje kaznu makar to bila i istina.” Ono što nama muslimanima danas fali upravo je iskrenost prema Allahu i samilost jednih prema drugima. U prijašnjim generacijama na desetine hiljada muslimana plakalo je u jedan glas na dženazi nekog muslimana, žaleći za odlaskom s dunjaluku njihovog brata po vjeri. Danas desetine hiljada dženaza bude u nekoliko dana i skoro niko od muslimana ni suzu ne pusti. Muslimani se ubijaju diljem zemaljske kugle, hiljade muslimanki je silovano i obeščašćeno, ali umjesto suza, umjesto tuge i iskrene dove za njih, mi koji još uvjek hodamo po dunjaluku vrijeme trošimo u raspravama, svađama, potvorama, ogovaranju, prenošenju tuđih riječi, i kao da jedva čekamo da neki musliman ili muslimanka počine grijeh, pogrešku, dožive poniženje ili iskušenje, pa da širimo glasine i propagandu protiv njih. A ako smo iskreni prema Allahu dž.š. onda bi morali raditi i govoriti onako kako je govorio muslimanski namjesnik Ibn Hubejre, svojim nižim službenicima: ”Trudite se koliko god možete da pokrijete sramote muslimana, jer je njihovo obznanjivanje zapravo sramota za sve muslimane.”
Saff