Priredio: Abdurrahman Kuduzović
Neki ljudi tvrde da mogu vidjeti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uživo, pa smatraju da je on još uvijek živ, ili pak drže da je umro, ali da se oni, zbog svoje blizine Uzvišenom Allahu, mogu s njime sresti i razgovarati bez posrednika. Bilo kako bilo, od njih se traži da podastru dokaz, ajet, hadis ili konsenzus islamskih učenjaka da je takvo šta moguće. Baveći se dokazima na koje se pozivaju neki od onih što tvrde da se Poslanik islama može sresti na ovom svijetu, našli smo da su to obične priče, zapisane u nekim knjigama, a u kojima stoji da su neki dobri ljudi vidjeli Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, uživo. I nije nam nepoznato da se iste te priče ne mogu uzeti kao dokaz u pogledu pitanja koje se odnosi na gajb, onostrano. Osim toga, postoji mogućnost da su te iste priče izmišljene, odnosno da je neko od tih dobrih ljudi usnio Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i pomislio da ga je sreo, odnosno da se šejtan pretvorio u lik sličan Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, liku, odnosno da se nekome od njih urezalo u svijest da se sreo s Poslanikom islama, a nije, i tako dalje.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je obični čovjek koji je umro kad mu je došao smrti čas. Allah, džellešanuhu, kaže: “Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, a i oni će, također, pomrijeti…” (Ez-Zumer, 30). Imam El-Buhari (3667) zabilježio je predanje u kojem se kaže da se Ebu Bekr, radijallahu anhu, obratio muslimanima nakon Poslanikove smrti: “Onaj ko je obožavao Muhammeda, neka zna da je Muhammed umro! A ko je obožavao Allaha – pa, Allah je Živi, On ne umire!” Ako su ashabi, radijallahu anhum, najbliži i najodaniji Poslaniku islama, sallallahu alejhi ve sellem, shvatili da je Resulullah zaista mrtav i da se s njime, na ovom svijetu, više nikad neće sresti – na kojem temelju neki ljudi tvrde da se sreću s Poslanikom i da s njime razgovaraju?! Imam El-Alusi, u tefsiru “Ruhul-meani”, 22/38, 39, kaže sljedeće: “Nekim prvacima iz redova sufija, onima što padaju u zanos, pripisuje se da su se susreli s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti i tražili od njega stanovita rješenja; ne znamo da se takvo šta dogodilo bilo kome od ashaba. Nakon Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti, ashabi su se razišli u pogledu mnogih vjerskih i svjetovnih pitanja, i niko od njih nije kazao da se susreo s Poslanikom islama i saznao od njega rješenje za određeni problem. To pogotovu nisu kazali Ebu Bekr i Alija, kojima se pripisuje većina sufija koji tvrde da su vidjeli Poslanika nakon njegove smrti.” Šejh Ibn Baz, rahimehullah, u djelu “Medžmuu fetava”, 3/181-183, rekao je: “Nužno poznata stvar u vjeri islamu, na osnovu šerijatskih dokaza, jest to da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne može nalaziti na više mjesta, već je njegovo tijelo u kaburu, u Medini, a duša u džennetu (…). Protivna je svakoj logici i sasvim neutemeljena tvrdnja nekih sufija da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poznaje gajb i da prisustvuje njihovim skupovima, mevludima, i tome slično. Oni u tome i jesu zalutali zbog toga što ne poznaju časni Kur’an, ni sunnet, ni vjerovanje dobrih generacija. Molimo Svemogućeg Allaha da nas sačuva onoga čime je iskušao sufije i da nas uputi na Pravi put. Allah je blizu i uslišava dove.” Mogućnost da čovjek susretne Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti, isključili su brojni islamski učenjaci: hafiz Ibn Hadžer el-Askalani, Ibn Kesir, Es-Sehavi, šejhul-islam Ibn Tejmijja, imam El-Kurtubi, Es-San‘ani, Mulla Ali Kari…
Onoga ko kaže da se može susresti s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, na ovom svijetu, Iblis će možda toliko zavesti, pa će tvrditi da se meleki pretvaraju u njegov lik, možda će se obraćati mrtvima za svoje potrebe, možda će se baviti zapisima, a takav čovjek nije musliman jer čini djela koja ga izvode iz vjere islama, a koja se ne mogu opravdati neznanjem.