Kada je Omer b. Hattab, radijallahu anhu, došao u Šam, Muavija, radijallahu anhu, dočekao ga je pompezno, izašavši mu u susret okružen mnogobrojnom svitom i pratiocima. Omer mu priđe i među njima poče sljedeći dijalog:
Omer: Ova masa ovdje, je li to sve u tvojoj službi?
Muavija: Da.
Omer: Ovo sebi dopuštaš, a do mene su došle vijesti da ljudi dugo čekaju pred tvojim vratima da ih primiš kako bi ti se izjadali u vezi s onim što ih muči?
Muavija: Da.
Omer: A zašto tako postupaš? Zašto si meni izašao u susret praćen ovolikom svitom, a ostavio si za sobom ljude koje muče razni problemi?
Muavija: Mi se nalazimo na teritoriji u kojoj sve vrvi od neprijateljskih špijuna. Ovakvim dočekom našeg vladara, pokazat ćemo im da je on izuzetno moćan i utjecajan te ćemo im na taj način utjerati strah u kosti, a ukoliko mi zabraniš da ovako postupam, odmah ću te poslušati.
Omer: E moj Muavija, šta god te upitam, tvoj odgovor me uvijek nanovi iznenadi! Ukoliko je zaista situacija onakva kakvom si je spomenuo, onda je ovakav doček uistinu pametan i mudar potez, a ukoliko to nije istina, tada je posrijedi brilijantan izgovor rječitog čovjeka!
Muavija: “Naredi!”, želeći mu reći da konačnu odluku prepušta njemu, kao halifi i vladaru pravovjernih, i da on slijepo ne brani svoj stav.
Omer: Niti ti naređujem niti ti zabranjujem.
Nakon ovog razgovora, neko je Omeru b. Hattabu, radijallahu anhu, kazao: “O vladaru pravovjernih, kako li je Muavija samo lijepo i mudro odgovorio na tvoje pitanje, te se vrlo vješto izvukao iz nezgodne situacije u koju si ga doveo svojim pitanjem?!”
Omer na to reče: “Zbog plemenitosti njegovog porijekla, njegovog lijepog ponašanja u toku razgovora i njegove svekolike mudrosti, mi smo mu i povjerili ono što smo mu povjerili[1].”
Cijenjena suprugo, dozvoli mužu da on sam donese konačnu odluku i nipošto mu nemoj nametati svoje mišljenje.
Jedna žena pripovijeda šta joj se desilo i kaže: “Jedan automobil mi se jako dopao pa sam odlučila da ga kupim. Imala sam oko deset hiljada eura[2] svoje ušteđevine, međutim, nedostajalo mi je još oko trinaest hiljada eura da upotpunim potrebni iznos. Porazgovarala sam s mužem o svemu, a on je odgovorio da je automobil skup i da ja lično ne posjedujem dovoljnu sumu novca da ga kupim. Iz njegovog odgovora razumjela sam da mi on ne namjerava posuditi iznos koji mi nedostaje da kupim automobil.
Od tada je prošao određeni vremenski period pa sam ga opet upitala za savjet u vezi kupovine automobila. Rekla sam mu da želim automobil sa tačno određenim karakteristikama i performansama. Te performanse posjedovalo je šest vrsta automobila među kojima je bio i automobil koji sam željela od samog početka. Od muža sam tražila da sagleda prednosti i mahane svakog od šest vrsta spomenutih automobila, na što je on i pristao, premda sam ja i dalje potajno željela automobil koji mi je odavno zapeo za oko.
Muž je počeo sa razmatranjem prednosti i mahana svakog od ovih automobila, te je od njih šest, eliminirao četiri tako da su u igri ostala još samo dva, a među njima je bio i automobil koji želim sve vrijeme. Razlika u cijeni između preostala dva modela bila je oko pet hiljada eura, međutim, nakon što smo zajednički sagledali prednosti svakog od njih, moj muž je preferirao kupovinu onog automobila koji sam željela od početka, te me nagovarao da ga i uzmem. Rekla sam mu da nemam dovoljno novaca da ga kupim, a on mi reče da će, koristeći svoje poznanstvo sa nekim uposlenicima u jednom salonu automobila, pokušati sniziti njegovu cijenu, a da će mi on posuditi ostatak novca koji mi nedostaje. Tako je i bilo. Kupila sam željeni automobil, a on je bio ponosan i sretan što mi ga je on lično odabrao, te mi je i pomogao da ga i kupim ali tek nakon što je dobio osjećaj da se on pita i da je konačna odluka bila u njegovim rukama.”
Poštovana suprugo, znaj da je spomenuta metoda jedna od najboljih metoda kojima ćeš muža nagovoriti da prihvati tvoje mišljenje. Dakle, predloži mu ono što želiš, a potom zajednički razmotrite više sličnih prijedloga analizirajući prednosti i mahane svakog od njih, a potom konačnu odluku prepusti njemu. Vidjet ćeš da će ta odluka, uz Allahovu pomoć, biti u skladu s onim što si ti predložila.
Nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oslobodio Mekku, Umejr b. Vehb mu reče: “Allahov Vjerovjesniče, Safvan b. Umejje je najugledniji čovjek u svom narodu. Eno ga, pobjegao je iz straha od tebe. Hita ka moru da se u njega baci i u njemu utopi! Hajde, Allahov Poslaniče, garantiraj mu sigurnost, Allah na tebe salavat donio!”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Poštedio sam ga. Ja mu garantiram sigurnost!”
Umejr mu na to kaza: “Allahov Poslaniče, daj mi nešto što će njemu biti jasan dokaz da si mu uistinu garantirao sigurnost.”
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada mu dade svoj turban koji je nosio prilikom ulaska u Mekku. Umejr uze turban te se dade u potragu za Safvanom. Sustigao ga je taman u trenucima kada se ovaj želio baciti u more, te mu reče: “O Safvane, iskupljujem te svojim ocem i majkom![3] Tako ti Allaha, nemoj se upropastiti! Evo, ovo ti je dokaz od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da si amnestiran i da ti on garantira sigurnost”, a potom mu je pokazao njegov, sallallahu alejhi ve sellem, turban.
Safvan mu reče: “Teško ti se! Ostavi me na miru i ništa mi ne pričaj!”
Umejr će na to: “Hej Safvane! Iskupljujem te ocem i majkom, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je najbolji, najdobrostiviji, najblaži i najmilostiviji čovjek! On je tvoj amidžić, njegova moć je i tvoja moć, njegova čast je i tvoja čast, njegova vlast je i tvoja vlast.”
“Ali ja ga se bojim”, odgovori mu Safvan, a Umejr mu uzvrati: “On je isuviše blag i plemenit da bi ti naudio.”
Safvan ga konačno posluša te se zajedno sa Umejrom vrati nazad u Mekku i stade pred Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kojem se Safvan obrati sljedećim riječima: “Ovaj ovdje – pokazujući na Umejra – tvrdi da si me amnestirao i da mi garantiraš sigurnost. Da li je to istina?”
“Da, istinu je rekao”, odgovori Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
“Ako je tako, daj mi dva mjeseca da o svemu razmislim”, reče Safvan, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzvrati mu riječima: “Imaš četiri mjeseca, pa odluči.”[4]
Nakon isteka spomenutog roka, Safvan je primio islam. Dakle, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njemu je prepustio konačnu odluku i dao na volju da izabere hoće li primiti islam ili ne, a za to vrijeme bio je pod njegovom, sallallahu alejhi ve sellem, zaštitom, uživajući mir i sigurnost.
Zbog toga i ti, cijenjena suprugo, mužu daj dovoljno vremena da mu se misli po nekom pitanju iskristaliziraju i da samostalno donese konačnu odluku. Nipošto ga nemoj požurivati jer će tada pomisliti da ga želiš primorati da prihvati tvoje mišljenje što će kod njega samo stvoriti kontrareakciju, te će ti se odlučno usprotiviti i odbaciti tvoje prijedloge.
Jedna žena pripovijeda: “Ja, moj muž i moja djeca stanovali smo u iznajmljenom stanu iako smo i sami na drugom mjestu posjedovali vlastitu kuću koju smo iznajmili jednoj porodici. Moj muž uopće nije razmišljao o tome da bismo se mi trebali preseliti u vlastitu kuću jer je bio vrlo zadovoljan atmosferom u mjestu u kojem smo tada stanovali, a isto tako, dobro su mu došla primanja od kirije kojima je vraćao dugove. Ja sam mu predložila jedan prijedlog koji je, gledano sa strane ekonomičnosti, bio vrlo primamljiv. Predložila sam mu da se mi nastanimo u našu vlastitu kuću koju posjedujemo i da se na taj način otarasimo svih problema koje imamo u iznajmljenom stanu, međutim, on moj prijedlog ne samo da nije prihvatio, već ga je ismijao i kategorički odbio, ne želeći više da uopće na tu temu razgovara. Nakon nekoliko dana, u stanu u kojem stanujemo pojavili su se određeni problemi, nakon čega je kod njega moja ideja polahko počela da sazrijeva i kristalizira se. Tako je bilo i u budućnosti. Kada god bi se u našem iznajmljenom stanu pojavio određeni problem, pa makar se radilo i o nekoj sitnici, on bi na njega gledao samo kao na još jedan dodatni razlog zbog kojeg treba prihvatiti moj prijedlog, sve dok ga na kraju nije vidio kao najbolje rješenje. Naposljetku je ušao kod mene te mi samouvjereno, baš kao da je spomenuti prijedlog otpočetka bio njegov, rekao sljedeće: ‘Vrijeme je da se preselimo u našu kuću. To ja za nas najbolje rješenje.’”
Cijenjena suprugo, nemoj pokušavati namamiti pticu držeći hranu u svojoj ruci, već hranu baci prema njoj i odmakni se, pa će ona vrlo brzo sama prići da je jede. Tako i ti svome mužu nešto predloži, a zatim ga ostavi da on o tome razmisli i više mu ništa po tom pitanju ne spominji, baš kao da si na to u potpunosti zaboravila.
“Nabaci” mu ideju
Direktorica naše škole je najškrtija direktorica sa kojom smo ikada sarađivali. Kada god bi neka od upraviteljica različitih odjela u školi od nje zatražila određena finansijska sredstva kako bi ih utrošila u popravak i renoviranje odjela kojim upravlja, direktorica bi to glatko odbila, osim u izuzetnim prilikama, kada bi na neki način bila primorana na to. Jednog jutra, nakon što su učenice poslije zvona koje je oglasilo početak prve smjene, ušle u svoje učionice, jedna upraviteljica započela je s pripovijedanjem svoga iskustva koje je imala s direktoricom: “Bila sam u društvu direktorice i šetale smo zajedno. Ona me inače nije voljela. Rekoh joj: ‘Imam jedan prijedlog koji ukoliko usvojiš, naša će škola postati najprepoznatljivija u čitavom okrugu i odlikovat će se nad svim drugim školama. Ja bih da ti ga predložim, a ti odluči jer tvoja je riječ zadnja.’
‘A šta predlažeš’, začuđeno me priupitala.
Ja joj rekoh: ‘Formiraj sekciju za prostorno uređenje i uljepšavanje škole. Neka članovi te sekcije budu učenice iz naše škole koje ćeš zadužiti da sarađuju sa polaznicima sekcije likovne kulture. Na taj način će se učenice educirati kako i na koji način dekorirati i urediti prostor, a u isto vrijeme to će biti vid usluge i pomoći školi.’
‘Ali sve to zahtijeva veliko ulaganje i povelika finansijska sredstva’, reče direktorica, a ja joj na to odgovorih: ‘Sve što nam je potrebno jesu dvije kante boje, a ostalo već imamo kod polaznika likovne sekcije. Da li si spremna da odobriš samo pedeset eura za taj projekat?’
‘Spremna sam da u tu svrhu odobrim i dvjesta pedeset eura’, odgovori direktorica.
Ja sam ubrzo formirala sekciju za prostorno uređenje i dekor i odmah smo se dali na posao. Naša škola je ubrzo postala pravi mali umjetnički kutak koji se isticao nad svim ostalim školama u našem okrugu. Direktorica je kasnije ovoj sekciji odobrila više od hiljadu i dvjesta pedeset eura, dakle, daleko više od iznosa koji sam u početku tražila, i to je učinila vrlo rado, zadovoljna i nasmijana.”
Stoga i ti, cijenjena suprugo, svome mužu “nabaci” ideju, tj. izloži mu svoj prijedlog, ali mu u isto vrijeme i pojasni koristi i prednosti onoga što predlažeš. Potom se povuci i više mu dotični prijedlog ne spominji, već mu prepusti da sam donese konačnu odluku i to na način kako on smatra da je to dobro i da tako treba.
Kurejšije su se opremile za vojni pohod protiv Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. U susret su mu krenuli sa vojskom koja je brojila oko hiljadu boraca, a s druge strane, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je uz sebe svega oko tri stotine ljudi među kojima su se nalazili i muhadžiri i ensarije. Isto tako, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Medinu nije napustio s namjerom da se bori, niti je znao da će doći do okršaja.[5] Ensarije su prethodno obećale Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da će se rame uz rame s njim boriti unutar granica Medine, međutim, nisu se obavezali da će s njim ratovati i van granica Medine, niti su mu dali prisegu na takvo nešto. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada[6] se obrati ljudima i reče: “O ljudi, posavjetujte me!” Tada je progovorio Ebu Bekr, radijallahu anhu, i održao jako lijep govor, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zahvali mu se i pohvali ga, a potom opet reče: “O ljudi, posavjetujte me!” Zatim je riječ uzeo Omer, radijallahu anhu, a kada je završio, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pohvali i njega, a potom opet reče: “O ljudi, posavjetujte me!”, nakon čega se za riječ javi Mikdad, radijallahu anhu, kojeg Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je okončao svoje obraćanje, također pohvali.[7] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, još jednom zatraži savjet, nakon čega se za riječ javi poglavar i starješina ensarija Sa‘d b. Muaz, radijallahu anhu, te reče: “Kao da tim riječima aludiraš na nas[8], o Allahov Poslaniče?” “Da, mislim na vas”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Tada Sa‘d b. Muaz reče: “Mi smo u tebe istinski i iskreno povjerovali, i posvjedočili smo da je sve ono s čime si došao istina. Zbog toga, o Allahov Poslaniče, slobodno nas povedi uz Allahov blagoslov. Kada bi nam i ovo more koje je pred nama pokazao, a zatim ti u njega zagazio, i mi bismo svi do jednoga, za tobom u more zagazili. Mi smo strpljivi u ratu i iskreni pri susretu s neprijateljem. Nadam se da će sutra Allah dati da vidiš ono što će te u vezi nas razveseliti i obradovati, stoga, povedi nas uz Allahov blagoslov!”[9]
Ove riječi su Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jako razveselile i obradovale.
Poštovana suprugo, nikada mužu nemoj nametati svoje mišljenje, pa čak ni onda kada si sigurna da će na tvoj prijedlog pristati, već od njega zatraži savjet i konačnu odluku prepusti njemu, jer ćeš u suprotnom baš možda potrefiti trenutak kada će se u njemu probuditi inat i kapric, te će glatko odbiti prijedlog za koji si bila sigurna da će ga prihvatiti.
Indirektno ga navedi na ono što želiš
Jedna djevojka pripovijeda sljedeće: “Studentica sam i suočena sam sa jednim problemom. Moj otac mi ne dozvoljava da predavanja iz jednog predmeta pohađam u poslijepodnevnom terminu samo zato što se ta predavanja održavaju nakon trinaest sati, jer je to vrijeme kada se porodično okupljamo na ručku, čemu cijela porodica pridaje veliku pažnju i značaj. Međutim, ja sam jednostavno bila primorana da u ovom semestru upišem jedan predmet baš u terminu koji počinje u trinaest sati, jer u suprotnom, zbog problematičnog rasporeda ispitnih rokova, neću moći okončati studije u sljedećem semestru. Ni sama nisam znala kako s ocem uopće da započnem razgovor na tu temu jer ga vrlo dobro poznajem i znam koliko je strog i rigorozan kada je riječ o poslijepodnevnom porodičnom okupljanju, tako da sam mislila da unaprijed znam njegov odgovor. Zbog toga, nisam mu direktno spomenula da želim pohađati poslijepodnevni termin, već sam mu se požalila na probleme s kojima se susrećem, navodeći mu problematičnost rasporeda ispitnih rokova kao i upitnost moga diplomiranja u ovom semestru. Nakon što me saslušao, odmah je lično od mene zatražio da spomenuti predmet upišem u poslijepodnevnom terminu, tj. tačno u trinaest sati, što je mene toliko iznenadilo da nisam mogla vjerovati vlastitim ušima. Dugo sam ga i začuđeno gledala, a on na to nije obraćao pažnju, već je insistirao da požurim s prijavom tog predmeta prije nego što istekne vrijeme prijave.”
Cijenjena suprugo, ukoliko osjetiš da je muž trenutno krut i nepopustljiv i da po nekom pitanju neće prihvatiti tvoje mišljenje niti tvoj prijedlog, bez obzira što si u velikoj potrebi da on taj prijedlog prihvati, najbolje ti je da mu nenametljivo izložiš svoj problem ne insistirajući ni na čemu, a potom da od njega zatražiš savjet i pomoć u vezi rješenja tog problema. Tako ćeš imati daleko veće šanse da ti on sam predloži rješenje na koje u suštini i sama ciljaš, a u suprotnom, ukoliko mu direktno predložiš ono što smatraš rješenjem, skoro je izvjesno da će tvoj prijedlog energično odbaciti.
Profesor Alijj el-Džedavi bio je kaburija, tj. obilazio je kabure i mauzoleje navodnih evlija i dobrih ljudi, te kod njih učio dove i njima se obraćao za pomoć. Do njega je doprla vijest kako izvjesni dr. Džemil Gazi, rahimehullah, nemilosrdno napada i kritizira one koji obilaze kabure evlija i kod njih čine razne vidove ibadeta, te je upriličio susret s njim i u vezi tog događaja pripovijeda nam sljedeće: “Raspravljao sam se i polemizirao sa dr. Džemilom, te sam nakon izvjesnog vremena osjetio da su moji argumenti spram njegovih slabi i “tanki”. Prilikom polaska na susret sa mnom, on je ponio knjigu koju mi je u suštini želio pokloniti, međutim, on mi tu knjigu nije odmah dao, a samo iz razloga kako se ja ne bih osjećao isprovociranim niti obaveznim da je pročitam i prihvatim mišljenja i stavove koji su u njoj izneseni, i kako ne bih osjetio da je on tom knjigom koju mi je poklonio ustvari iznio jasne dokaze protiv mene i mojih ubjeđenja. Radilo se o knjizi o životu i djelu šejha Muhammeda b. Abdul-Vehhaba, rahimehullah. Na koncu sam lično od njega zatražio dotičnu knjigu, međutim, on je odbio da mi je pokloni odmah, ali mi je obećao da će mi jedan primjerak te knjige dati neki drugi put. Međutim, ipak sam uspio da nekako ugrabim primjerak te knjige i otpočeo sam s čitanjem. Čitao sam je, i nisam se od nje mogao odvojiti. Osjetio sam da se sve u meni i oko mene mijenja. Knjigu nisam zaklopio sve dok je nisam u potpunosti pročitao. Kada sam završio, bio sam drugi čovjek. Nakon toga, Allahovom voljom i Njegovom milošću, i nakon truda koji sam uložio, pravim putem je krenuo povelik broj mojih rođaka koji su do tada također bili kaburije.”
Poštovana suprugo, nemoj mužu nametati svoje lično mišljenje niti svoj stav po određenom pitanju, već ga, na mudar i pronicljiv način, ostavi da sam dođe do zaključka koji i sama preferiraš.
Dvojica islamskih učenjaka imam Šafija i Ishak b. Rahuje[10] polemizirali su oko pitanja čistoće, odnosno nečistoće kože uginule životinje nakon što se ista uštavi. Imam Šafija smatrao je da je koža uginule životinje nakon štavljenja čista, a kao argument za svoj stav naveo je hadis koji prenosi majka vjernika Mejmuna, radijallahu anha, u kojem navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s uginulom životinjom rekao: “A zašto niste iskoristili njenu kožu?”[11] Ishak b. Rahuje je na ovaj argument odgovorio protuargumentom te su ušli u određenu vrstu polemike, a imam Šafija ju je prekinuo svojom šutnjom, ne trudeći se više da Ishaka b. Rahuju ubijedi u ispravnost svoga stava. Nakon nekog vremena, Ishak b. Rahuja odbacio je svoj stari stav i prihvatio mišljenje imama Šafije.
“Nabaci” mu svoju misao i ideju, a zatim mu više to ne spominji, već njemu prepusti konačnu odluku.
Nastaviće se inšallah…
Naslov originala: Hakeza istesleme zevdži el-‘anid li re’ji (هكذا استسلم زوجي العنيد لرأيي)
Serijal: U okrilju bračne ljubavi
Knjiga br. 4
Autor: Adnan Abdul-Kadir
Preveo: Amir Durmić
Redaktura prijevoda: mr. Ahmed Purdić, hfz. Fahrudin Haseljić
[1] Tj. namjesništvo i vlast u Šamu. (op. prev.)
[2] Autor ove brošure je Kuvajćanin pa je, razumljivo, u originalu cijene i vrijednosti navodio u kuvajtskim dinarima. Međutim, kako bi čitaoci imali jasniju predstavu i orijentaciju o kojim sumama je riječ, kuvajtske dinare smo preračunali u približnu vrijednost u eurima. (op. prev.)
[3] Ovo je poznata uzrečica koju su koristili Arapi kada su željeli nekome iskazati svoje poštovanje i svoju ljubav prema njemu, a ujedno i spremnost da se za njega žrtvuju. Ashabi su je često koristili pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a on ju je šutnjom odobrio. (op. prev.)
[4] Ovu predaju bilježi Ibn Ishak.
[5] Radi se o Bitki na Bedru. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao je s vojskom iz Medine s ciljem da presretne kurejšijsku karavanu, a ne s namjerom da se bori protiv Kurejšija, međutim, Allahovom voljom ove dvije vojske će se susresti na Bedru gdje će i doći do čuvene bitke u kojoj će muslimani izvojevati brilijantnu pobjedu. (op. prev.)
[6] Tj. nakon što je saznao da mu je velika kurejšijska vojska krenula u susret s ciljem da odbrane svoju karavanu, a ujedno i porazi njega i njegovu vojsku. (op. prev.)
[7] Tom prilikom, Mikdad b. Amr je kazao: “Allahov Poslaniče, postupi onako kako ti je naredio Uzvišeni Allah. Mi smo s tobom. Nećemo ti reći onako kako su potomci Israilovi rekli Musau: ‘Idite ti i tvoj Gospodar pa se borite, mi uistinu ovdje ostajemo’, već ti kažemo: ‘Idite i ti i tvoj Gospodar pa se borite, a i mi ćemo zajedno s vama!’ Tako nam Onoga koji te poslao s istinom, kada bi nas poveo sve do Berkul-Gimada (mjesto na najudaljenijem kraju Jemena), mi bismo se s tobom borili sve dok do tamo ne bi stigao!” (op. prev.)
[8] Tj. na ensarije. (op. prev.)
[9] Osnovu ovog događaja bilježi Buhari, Sahih, br. 4609. (op. prev.)
[10] Neki ime ovog učenjaka čitaju kao Rahevejh. (op. prev.)
[11] Ovaj hadis bilježe Buhari i Muslim, ali i mnogi drugi, međutim ne prenosi ga Mejmuna, radijallahu anha, kako to tvrdi autor, već Ibn Abbas, radijallahu anhuma. U hadisu se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pronašao mrtvu ovcu koja je bila poklonjena Mejmuninoj oslobođenoj robinji, a koju su željeli baciti ne iskoristivši ništa od nje jer je uginula, pa su smatrali da im je sve od nje zabranjeno, međutim, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada im je rekao: “A zašto niste iskoristili njenu kožu?” Dakle, hadis ne prenosi Mejmuna, već Ibn Abbas, pa je očito da se radi o previdu autora, a Allah najbolje zna. (op. prev.)