Ne idi dalje, ne prelistavaj dalje vijesti o dešavanjima u zemljama gdje su dvorišta okićena olovnim cvijećem, metalnim krošnjama i spaljenom travom! Jesi li svjestan da gledaš video u kojem majka u hidžabu doji dijete, kraj kojeg pada ogromna granata, a koje ustvari ne zna ni zašto, ni kako. Zar da ostaneš ravnodušan na takav prizor? Ako si ravnodušan na scenu gdje nevini dječačić leži na sredini ulice, pogođen snajperskim metkom i cvileći doziva svoju svega deset metara udaljenu majku, kojoj su trbuh i noge izbušene metalom i olovom, teško tebi! Ona gleda svoje čeljade kako nemilosrdno umire, a nije u stanju da mu pomogne… Zar si ravnodušan, brate moj? Zar možeš da bez ikakve reakcije odgledaš video u kojem kraj tvog brata muslimana, umjesto kiše, padaju meci koji su ciljano poslani da mu oduzmu život?
Brate moj, jesi li toliko škrt da ne možeš da ustaneš jednu noć i pokloniš je našoj braći kraj kojih teku potoci krvi? Brate moj, znaš li da, dok ti odgađaš noćni namaz u toplom domu, tvoj brat negdje tamo ispušta dušu izgovarajući riječi šehadeta… Ispušta dušu kako bi ti bio slobodan, kako bi ti imao svoje – JA!
Teško tebi, teško nama, brate moj! Teško nama koji, držeći u rukama laptop vrijedan tri hiljade maraka, ugledamo vijest u kojoj piše: “Homs u rukama šiija”, i samo kažemo: “Subhanallah!”, te nastavimo dalje da listamo Facebook, Twitter, ili gdje smo već ulogovani. Teško nama ako se ne brinemo za ovaj ummet!
Dragi moj brate! Jesmo li mi to toliko škrti i bezbrižni? Dragi moj brate, je li to nama šejtan okovao srce mrskošću i ohološću da ne možemo iskreno da padnemo Allahu na sedždu, samo kako bismo zatražili od Njega da pomogne našu braću i sestrice? Je li nas to tolika hladnoća obuzela da ne možemo da podignemo ruke i pustimo suzu za našu nevinu dječicu, moleći Allaha da njihova igrališta ne budu krvavi pijesak i lutke natopljene krvlju. Ili, bolje rečeno, da li se oni uopće igraju? Da li malena djevojčica zna za lutku na koju mi potrošimo pola ušteđevine kako bismo umirili svoju razmaženu djecu, koja su naučena da dobiju sve što požele! Ne, brate moj, ta djevojčica sigurno ne zna za tu lutku, za laptope i mobitele koje danas možemo naći u svakom džepu djeteta koje nema ni deset godina. Ta djevojčica ne može da bira da li će za ručak jesti pizzu ili špagete. Ona jedva da pojede komad kruha za cijeli dan, dok će naša djeca, ako nisu dobila pizzu umjesto sirnice, koju je mama spremila, dignuti grad na noge samo da dobije šta žele.
Da li malena djevojčica zna za olovku i papir ili krvlju ispisuje na zidovima – slobodna zemlja?
Ne zna djevojčica za olovku, ne zna djevojčica za mobitel koji takneš i pišeš šta želiš, ne zna djevojčica…
Čak ne zna ni da li će sutra vidjeti majku, oca, brata, sestru, ili ih je već odavno izgubila… Pa sad čuči iza neke zidine, skupljenih ručica, bosih nožica i čupave kose, udišući prašinu koju su podignuli ispaljeni ubojiti projektili… ne mareći da li će sutra da doručkuje ili će da proguta glad, kao što nevina guta rat, koji traje samo zbog toga jer je njen babo kratkih nogavica i duge brade, jer je njena majka čedna muslimanka, pokrivenog tijela i sa krunom na glavi.
Ona samo zna da je Allah, azze ve dželle, uz nju, da je Njegovi meleki krilima čuvaju od neprijatelja islama i zlobnih oholnika i nasilnika.
Gospodaru, pomozi našu braću u zemljama krvi i nepravde! Amin!
Približilo se obećano vrijeme, ummet se dijeli na 72 skupine! Sudnji dan je pred vratima, a mi nemarni sjedimo, ne brinući se za brata kojem, evo, upravo zuji roj metala oko glave. Naš mili brat, koji tekbira, gledajući u ogromnu tenkovsku cijev, čekajući svoj zadnji uzdisaj… čekajući svoj vrhunac, svoj šehadet… Čekajući, brate moj, da ovaj ummet prestane krvariti. On je siguran da je obećana pobjeda blizu. On je sretan jer će da oženi 72 ljepotice, krupnih očiju, bijeloga tena, koje nestrpljivo čekaju da ga prime u vječni zavičaj. Pa zar, brate moj, ne želiš da uputiš dovu? Samo jednu, jedinu dovu… Zar si okovan tolikom ohološću? Toliko si škrt i nemilostan! Žalosno, brate moj!
Približilo se obećano vrijeme, a mi i dalje sjedimo brinući se da li će nam isključiti internet, jesmo li platili račun od televizora, telefona… Mi se i dalje brinemo jer nemamo dovoljno kredita na mobilnom računu. Brinemo jer imamo samo nekoliko stotina u novčanicima. Gospodaru naš, koji jad i nemar! Gospodaru, koja sramota za ovaj ummet! O Gospodaru, jesmo li uopće zaslužili da živimo? Jesmo li uopće zaslužili da se ikad nasmijemo?
Olakšaj ovom ummetu, Gospodaru Jedini! Pomozi ovaj ummet, Gospodaru! Uništi kufr i nevjernike, ponizi oholnike i nasilnike! Ponizi i uništi, Gospodaru naš, neprijatelje islama i Kur’ana! Allahumme amin!
Lavovi naši, ima nas mnogo koji vas se rado sjećamo i koji noći provodimo plačući kako bismo molili svoga Gospodara da vas pomogne i ojača vaše snage. Među nama ima mnogo onih koji žele da vam pristignu u pomoć, ali nismo u mogućnosti. Mnogo nas je koji se brinemo, koliko i vi, za ovaj ummet.
Mnogo nas je, mudžahidi naši, koji vas svake sekunde spomenemo čvrsto vjerujući da će se jednog dana zavihoriti zastava islama i tevhida. Mnogi od nas jedva čekaju pobjedonosnu kasidu koju će pjevati cijeli dunjaluk. Uz vas smo, želeći vam ono što želimo i sebi samima, uz vašu smo dječicu, želeći im ono što želimo i svojoj dječici. Mudžahidi naši, lavovi naši! Ponosni prskosnici nevjernika i neprijatelja islama, budite čvrsti i ustrajte, mi smo uz vas… Mi smo uz vas! Vaša braća kratkih nogavica i dugih brada, vaše sestre poniznih i stidljivih pogleda, pokrivenih lica i tijela. Tu smo ispod istog neba, na istoj zemlji, dovimo za vas i molimo vas za halal jer smo daleko od vas i nismo u stanju da vam pomognemo nikako drugačije osim dovom. O zemlje krvave, mislimo na vas!
Hadžić A.